Home

Nogomet sam počeo pratiti od finala SP ‘94. Brazil – Italija. Bilo mi je sedam godina i ljetovao sam u Tučepima kod kuma Ante. Utakmica se gledala u njegovom omiljenom kafiću ‘Kod pilara’, a ja sam cijelo to vrijeme, svih 120 minuta, nešto crtao i vjerojatno strašno iritirao sve prisutne koji su došli gledati utakmicu i strastveno navijati za Talijane.

Brazil je tada, uzgred kazano, imao sve: Romaria i Bebeta u napadu, onog nekog ludog Branca s razornim udarcem na svakom slobodnom udarcu te jednog zubatog i kržljavog balavca na klupi koji će već do idućeg Svjetskog prvenstva izrasti u najboljeg igrača svih vremena.

Italija je imala samo jedno: Božanstveni repić Roberta Baggija!

Iako tu utakmicu nisam pratio, kao uostalom niti jednu drugu na tom prvenstvu jer me još uvijek više zanimalo risanje u neku malu tekicu, ime Roberta Baggija nisam nikako mogao izbjeći. Bio je tema svih razgovora odraslih ljudi, kleli su se u njega i uspoređivali ga s božanstvom, a neki su čak – ako me to moje dječje sjećanje ne vara među njima je bilo i ozbiljnih ljudi – počeli puštati tu malu dlakavu izraslinu na kosi da im se spušta niz vrat… Sam je, bilo mi je jasno već tada, zaslužan što se raja okupila ‘kod pilara’ da gleda Azzurre protiv Brazila, a ne, štajaznam, one strasne Bugare predvođene Stoickovom i Leckovom…

‘Gledaj, sada će Baggio!’, prekinuo je kum Ante u jednom trenutku to moje bezvezno šaranje, a ja sam podigao pogled s papira prema televizoru. Ono što sam tamo vidio, razlog je što, evo, taj isti pogled već skoro trideset godina ne odvajam od ekrana kada god se na njemu zakotrlja neka nogometna lopta…

Lopti je pristupio, kako mi se tada učinilo, najljepši i najsavršeniji čovjek na svijetu, predmet obožavanja svih oko mene, idol raznih generacija i netko tko sve čini mogućim.

Uzeo je velik zalet, opalio i – lopta je završila u pički miloj materini!

Stotinu kilometara iznad gola, kako mi se tada učinilo, ali opet, veoma neobično, shvatiti ću to tek mnogo godina kasnije: vrlo blizu mome srcu.

U kafani je zavladao tajac. Niko ga nije čak ni opsovao, kako je u takvim situacijama uobičajeno i, da je netko drugi bio u pitanju, a bilo ih je već dvoje prije njega, sasvim zasluženo, ali ovo je bio Roberto Baggio – jedan od nas! Naš sin, stariji brat, otac, idol ili najbolji prijatelj s kojim smo suosjećali i čiju smo tragediju shvatili i kao vlastitu. Bio je, naime, nešto što volimo: autsajder koji nije imao ništa što mu ide u prilog osim onoga što nitko drugi nije imao – čistu genijalnost kojom ga je neki nogometni Bog nadario, pa možda bas i taj njegov Budha, a zbog koje je bio spreman žrtvovati čak i svoju karijeru dolazeći često u sukobe s trenerima koji nisu bili dostojni takvog talenta. Bio je, nadalje, i jedan od onih koji je umirao za ljepotu, a to smo, barem na ovim našim područjima, oduvijek znali cijeniti čak i više od te neke glupe efikasnosti kojoj kao prema jedinom smislu u životu streme one nacije ili pojedinci koji nemaju ili eto, ne razumiju ‘ono malo duše’.

Ono zbog čega ga naposljetku nismo opsovali, već nam je postao još i draži (!), to je ta njegova ogromna nesreća za kraj savršeno odigranog mundijala, a koju smo odmah prepoznali u vlastitim životima i u kojoj smo pronašli i djelić sebe.

Baggio je dakle Bog, postalo je najkasnije tada jasno, ali onaj najbolji – od krvi i mesa!

Jedan od nas… Uno di noi!

Vidio sam tijekom godina koje su uslijedile nakon tog najlegendarnijeg penala u povijesti još mnogo fantastičnih igrača, neki su bili i bolji od njega, jednog sam spomenuo i u ovom zapisu, nazivajući ga najboljim ikada, a bilo je sigurno i prije te ‘94. nekoliko njih koji su po objektivnim kriterijima bolje igrali, ali nisam baš siguran da bih zbog i jednog od tih spretnih natjerivača lopte, driblera i hladnokrvnih egzekutora, svoj pogled toliko dugo zadržao na ovoj zbilja najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu da su kojim slučajem oni bili na ekranu kada mi je kum Ante skrenuo pozornost na nešto što će dugo vremena biti jedini predmet moga interesa i dobar dio, možda čak i najbolji, moga života.

Prvi nogometni prizor mi je, da zaključim ovo kraće prisjećanje na jednog od najvećih idola iz mog djetinjstva, mogao biti i posljednji. Taj penal Roberta Baggia je, naime, u sebi sadržavao svu ljepotu i tragediju koja ovaj sport čini tako dobrom metaforom za ovo nešto što nazivamo: život.