Home

Taj prokleti rak, pišem ovo s velikom tugom u srcu, nažalost je danas spojio gospođu Zdenku Braun, vlasnicu kultnog Charlija, s njezinim voljenim, prije više od petnaest godina preminulim suprugom Mirkom i sinom Davorom koji nas je iznenada napustio prije nešto manje od godinu dana.

Na ovoj priloženoj fotografiji od 16. rujna 2019.g., kraj mene možete vidjeti gospođu Zdenku kako se sretno smije dok pozira s itekako zasluženom Plaketom dodjeljenom od strane Udruženja ugostitelja za najbolji ugostiteljski objekt u Zagrebu.

Isti dan bio joj je i rođendan, nisam pitao koji jer se to takvu damu ne pita, niti je u njenom konkretnom slučaju bilo važno jer je duhom uvijek bila mlada, potvrditi će vam to svatko tko je popio barem jedno piće za njezinim stolom, ali sada nažalost znam da je bio posljednji koji je, eto, dočekala s osmjehom na licu.

Protekla godina, koja je za sve nas bila teška, njoj je bez ikakve sumnje bila najteža. Na petak 13., u mjesecu ožujku, samo koji dan prije nego što će odlukom Vlade RH doći do zatvaranja svih ugostiteljskih objekata, pa tako i tog njezinog najlegendarnijeg u Zagrebu, prestalo je kucati veliko srce njezinog sina jedinca Davora.

Bilo mu je tek 57 godina. (Priča o njemu koju je objavio Večernji list, na ovom linku: https://miropar.com/2020/03/28/gazda/)

Nedugo nakon toga Zagreb je zadesio snažan potres, globalna pandemija i odluke vezane za suzbijanje iste držale su kafiće dugo zatvorene, a gospođa Braun – sukladno svim preporukama, ali i vlastitom raspoloženju – rijetko je napuštala stan.

Povremeno bi se, istina, čuli telefonom, ali osim onog kurtoaznog: ‘dobro sam’ i ‘pozdravi svoje’, nije joj bilo do previše priče. Nakon ljeta kada je sve to s virusom malo popustilo, barem nam se svima tako činilo, opet smo se našli na našem omiljenom okupljalištu u Gajevoj ulici, na kućnom broju 4, ali osmijeh na njenom licu više se nije pojavljivao ni slučajno.

‘Stalno mislim kako će se sada pojaviti iza ćoška…’, rekla bi mi za Davora u onim rijetkim trenucima kada je glas ne bi napustio na sam spomen njegova imena.

Onda se, nakon par mjeseci, sasvim neočekivano, bez ikakve najave, dogodilo jedno manje čudo.

Bio je to jedan od onih hladnijih jesenjih dana kada su u Charliju samo stalni gosti. Nema sunca pa njegova prekrasna terasa i nije neka opcija slučajnim prolaznicima, a u šarmantni unutarnji prostor tog najstarijeg zagrebačkog ugostiteljskog objekta naguraju se samo oni koji znaju da je unutra, bezbeli, još i bolje. Tu sam bio ja, da stavim odmah magarca na prvo mjesto, pa jedna eminentna zagrebačka odvjetnica, novinarka koju bez njezinog pistanka ne bih imenovao, dva suca obližnjeg suda te jedan legendarni stečajni upravitelj koji je više zainteresiran za rezultate Josea Mourinha nego onih tridesetak poduzeća koja su mu dopala da njima upravlja.

Mrljavila se valjda već treća kava i čekalo da prođe podne kako bi mogli preći i na nešto konkretnije…(Barem je to kod magarca bio slučaj).

U kafiću se tada pojavio dobro raspoloženi glumac Emir Hadžihafizbegović, koji i inače tu navrati kad god ga posao dovede u Zagreb, a za njim je u kafić ušetao i Ćiro Blažević koji mu je za poklon donio elegantno ‘Kiton’ odijelo poznatog talijanskog kreatora Enza D’Orsija.

Odijelo mu je, usput budi rečeno, bilo kao saliveno, ali još više od te skupocjene kombinacije australske merino vune s drugim kvalitetnim materijalima, Emiru je leglo ime te robne marke.

Napravio je od toga, teško ću vam to uspjeti dočarati jer se moralo biti tamo i vidjeti ga kako to glumi, tako dobru zajebanciju; pravu malu improviziranu monodramu s višestrukim isprobavanjem odijela koja je svoj vrhunac doživjela kada je skupinu srednjoškolaca koja se u Charliju sklonila od kiše koja je u međuvremenu počela padati upitao da li znaju što je to ‘Kiton’, a jedna mlada djevojka – prepoznavši ga valjda kao Samira iz ‘Lud, Zbunjen, Normalan’ – hrabro rekla da zna. Kada se, međutim, ustanovilo da nije mislila baš na ovog Kitona, svi okupljeni, a među njima i gospođa Braun, doslovno su počeli plakati od smijeha.

Ona je, učinilo mi se tada, proživjela pravu katarzu. Kroz smijeh i suze iz nje je izašlo sve ono što joj se posljednjih mjeseci, a moguće i duže, nakupljalo u srcu. Sunce je uslijed tog njezinog osmjeha, da vam još malo pokušam približiti taj trenutak istinske sreće kojemu sam svjedočio, obasjalo taj u unutrašnji prostor Charlija snažnije i ljepše nego što je to tijekom svih ovih godina učinilo s njihovom terasom…

Kasnije sam često razmišljao o tome zašto je Emir Hadžihafizbegović uopće bio u Zagrebu taj jedan dan, kazališta nisu radila i on se čitavo to vrijeme nije doimao kao da mora negdje drugdje biti, ali sada sam, evo, shvatio da je upravo zbog toga tu i bio. Neka viša sila poslala ga je da iz nje izmami taj drugi osmjeh koji ću u ovom kratkom prisjećanju spomenuti, a po kojemu ću je, sasvim sigurno, cijeli život pamtiti!

Treći osmjeh gospođe Zdenke Braun dogodio se danas.

Kada je nakon više od petnaest godina, tamo negdje gore, ponovno zagrlila svog supruga Mirka i poljubila sina Davora. Duša joj je napokon uz one koje je voljela najviše i, za koje je, nota bene, uopće i živjela.

Svima nama ostalima, ali i ovom gradu koji bez nje i tog kultnog mjesta kojemu je prije skoro pola stoljeća otvorila vrata (priču o tom povijesnom događaju možete pročitati na ovom linku: https://miropar.com/2020/06/20/prije-48-godina-otvorila-su-se-vrata-charliea-ovo-je-prica-o-tome/), neizmjerno će nedostajati.

Posted in: GradskaKomentari isključeni za 3 osmjeha gospođe Zdenke Braun