Home

U Sarajevu je uoči Olimpijade ’84. niknulo nešto veliko, luksuzno i žuto. Promatrajući to s Trebevića, izgledalo je ko veliko jaje u srcu Sarajeva. Bio je to hotel Holiday inn koji je mnogim Sarajlijama, pa tako i mome ocu, koji istina to nije po rođenju, jer je rođen u Zagrebu, već po dvostrukom izboru; onog mog dede da preseli u Sarajevu dok mi je otac imao jedva dvije godine, te njegova vlastitog da se, evo, već preko 60 godina tako deklarira, mnogima je, dakle, pa tako i njemu, bio prvi kontakt s nečim tako ‘svjetskim’.

Služio je stoga taj hotel svima na čast, divili su mu se i štovali ga.

Možete onda samo zamisliti kako su se osjećali uvrijeđeno kada je predsjednik olimpijskog odbora Juan Antonio Samaranch po dolasku u Sarajevo i smještanjem u najluksuzniji hotel koji smo ikada vidjeli, a ne samo imali na raspolaganju u vlastitom gradu, zahtijevao da mu se odmah preuredi soba, zamijene tapete, pločice u kupaoni i donese novi krevet.

Čak mu ni pritisak vode u tuševima nije bio po volji…

Osjećali su se, da vam malo pomognem, kao da im je pokvario ćeif!

Otac je ’89. službeno otputovao u Ameriku. Grad je bio Washington, a smještaj u Arlingtonu. Hotel, naravno, Holliday inn.

Ocu je Amerika možda bila velika novost i nepoznanica, ali Holiday inn je, jebatga, dobro znao. Imao ga je, naime, i sam – u svome Sarajevu!

Tu je osjećao određenu sigurnist sve dok nije sjeo u taksi na aerodromu i na jedan poprilično grub način suočio se s realnosti:

‘Kamo?’, upitao ga je taksist.

‘U Holiday inn’, odvratio mu je moj otac s dozom ponosa.

‘U koji?’, pitao je taksista, valjda ne shvačajući da mu je moj otac na to pitanje već odgovorio.

‘Pa u Holiday inn’, objasnio je stari toj papčini za volanom koji vjerojatno nikada nije čuo za taj sjajni hotelski lanac koji, eto, već pet godina i mi imamo.

‘Da, gospodine’, rekao je vozač nekim tonom iz kojega se jasno moglo vidjeti da ovo ‘gospodine’ ne misli ozbiljno, ‘ali koji Holiday inn?’

‘Imamo ih, naime, preko pedeset!’, zaključio je taksist tu raspravu.

Nakon toga stari je ostao, rekli bi Ameri, speechless…

Srušio mu se cijeli svijet koji je do tada poznavao i, u koji je, nota bene, ne znajući za bolji vjerovao.

Nije mi točno znao reći što je odgovorio taksisti te da li je naposlijetku završio u pravom hotelu, ili sam ja to možda već i zaboravio, ali nekako zamišljam da je ova priča završila tako da se on vozaču fino zahvalio, izašao iz auta i, vratio se na aerodrom kupujući kartu za prvi let koji ide natrag u Jugu.

Ništa drugo, naime, ne bi imalo smisla.