Home

(Objavljeno 03.04.2020. u Ekranu, legendarnom TV prilogu Večernjeg lista).

Prošli tjedan dok sam gledao neki film na televiziji primijetio sam nešto veoma neobično. Jedan od likova u tome filmu prišao je drugom liku, pozdravio ga i – pazite molim vas ovo – pružio mu ruku!

A taj drugi, očito još veća budala, umjesto da hitro umakne, odskoči dva metra unatrag, upita ovoga da li je normalan i pošteno ga izvrijeđa jer takvim neodgovornim ponašanjem drugog dovodi u opasnost, on prihvati njegovu ruku i čvrsto je stisne.

U tom trenutku ja sam, kao da gledam najstrašniji horor u kojemu smrt vreba iza ćoška, zatvorio oči. Nisam to jednostavno mogao gledati!

Ista stvar dogodila mi se i na nekim drugim programima. Na CMC-u bio je isječak s koncerta Zdravka Čolića i dok je kamera bila na njemu, činilo mi sve u najboljem redu. Osim pojedinih plesnih pokreta koji su odavali određene probleme s unutarnjim uhom i centrom za ravnotežu kod izvođača, ni po čemu se nije dalo naslutiti da u toj slici nešto ne štima, a onda je režiser odlučio prikazati publiku i ja nisam imao druge nego izvaditi onaj mali dezinfikacijski gel iz džepa, očistiti ruke i, bezbeli, prebaciti program daljinskim upravljačem. Ljudi su se, naime, stiskali jedni uz druge, grlili, ljubili i pjevušili si na uho, a jedna gospođa iz prvih redova čak je i bacila grudnjak u Čolinom smjeru na pozornicu.

Znam da se Bosance u vicevima predstavlja kao glupe, ali da će ovaj biti toliko glup da zaista prihvati taj bačeni grudnjak pun bakcila, pa da onda nakon toga još ni ne opere ruke, to nisam čuo ni u tim lošim vicevima…

Nisam mogao vjerovati svojim očima kada sam to vidio. Htio sam ih protrljati kako bih se uvjerio da ne sanjam, ali onda sam se sjetio da ovaj prokleti korona virus osim kroz nos i usta, u organizam veoma lako ulazi i preko očiju pa sam odustao od tog nauma. 

Na Planet sportu je, nadalje, bila neka repriza nogometne utakmice. Prisustvo navijača na tribinama mi se učinilo toliko opasno, nenormalno, pa čak i deplasirano, da sam sasvim smetnuo s uma da sam donedavno i ja bio među njima. Jedan čovjek na tribinama, vidio sam ga, čak je i zakašljao mimo unutarnje strane vlastitog lakta, a nitko od zaštitara nije reagirao. Da li je i jedan epidemiolog bio prisutan na toj utakmici, zapitao sam se s ovom naknadnom pameti, ali odgovor mi se nameće sam od sebe još od pojave onog nultog pacijenta u Hrvatskoj koji je virus donjeo upravo s nogometne tribine.

Na svim programima javnog servisa, ali i ostalima s nacionalnom koncesijom, u apsolutno svim filmovima, serijama i reprizama sportskih, glazbenih i inih drugih manifestacija, počeo sam primjećivati stvari koje sam još do prije nekoliko tjedana smatrao toliko normalnima da sve to bez njih ne bi mogao ni zamisliti. Kako bi mogla biti utakmica bez navijača, Čola bez kapljične razmjene tjelesnih tekućina ili, što ja znam, susret dviju osoba – na filmu ili, eto, u stvarnom životu – bez da si međusobno pruže ruku? To je nemoguće, rekao bih svakome tko bi mi izložio taj strašni scenariji, ali iz ove perspektive – već nekoliko tjedana u dobrovoljnoj samoizolaciji zbog straha od zaraze ovim smrtonosnim virusom koji se prenosi na ovaj upravo opisani način – nemogućim mi se čini da će se ta vrsta ljudske interakcije ikada vratiti na staro te da se nećemo prestati isčuđavati kada na TV-u vidimo što su to sve ljudi nekoć radili nesvjesni pogubnih posljedica.

Dojma sam da će ljudi u skoroj budućnosti, već iduća generacija, na filmove i serije iz ovog doba prije COVID-19 gledati kao što mi sada gledamo na crno-bijele filmove. Ili, što ja znam, stare James Bondove u kojima se njegovo očito zlostavljanje žena prezentira kao vanserijsko zavodničko umijeće… Ljudi će, čini mi se, na filmove u kojima glavni glumac ne nosi zaštitnu masku i rukavice gledati kao što mi gledamo one u kojima oni i dalje smiju pušiti u avionima ili na bilo koji drugi način ponašati se društveno neodgovorno i po zdravlje opasno.

Kao dakle, da zaključim ovako pred kraj, na nešto što pripada nekim bivšim vremenima i što se u svijetu koji nam slijedi nakon ove globalne pandemije COVID-19 nikako ne bi moglo snimiti jer, jasno, ne događa se ni u stvarnom životu…

To me dovodi do dva najučestalija pitanja koja se ovih dana mogu čuti: ‘do kada će ovo trajati?’ i ‘kada ćemo se vratiti našim starim životima?’. Odgovor na prvo pitanje ne znam, mogu se samo nadati da neće još dugo, pogotovo jer televizije nisu adekvatno reagirale na novonastalu situaciju u kojoj je velik broj ljudi po cijele dane kući i podigli kvalitetu TV programa kako bi nam to vrijeme učinile ugodnijim, ali na drugo znam: nikada!

Sve će se, naime, promijeniti, a televizijski program i način na koji ga konzumiramo biti će samo odraz tog novog svijeta u kojemu, evo, već sada živimo.

Posted in: TVKomentari isključeni za Televizija nakon COVIDA-19