Home

Prošlo je par dana otkad sam u Gavelli pogledao ‘Sjećaš li se Doli Bel?’ te nakon čega sam, još u Gavellinoj kafani, napisao neočekivano nadahnutu kritiku o toj predstavi za koju sam tada zaključio da nema niti jednu manu.

‘Malo remek djelo!’, bila je moja ocjena donesena tek nešto malo prije četiri sata ujutro.

Kako je, međutim, jutro pametnije od večeri, tako sam i ja nakon nekoliko tih pametnih jutara tijekom kojih sam intenzivno razmišljao o predstavi, shvatio da jedna mala, ali ipak značajna greška u predstavi postoji.

Elem, uloga starijeg brata, kako u Sidranovom romanu, Kustinom filmu, ali i svačijem životu, veoma je značajna.

On je glava familije kad starog nema u kući. Pomaže staroj (koju iz poštovanja nikada neće tako pred njom nazvati iako bi, za razliku od svih ostalih u familiji, na to imao puno pravo) i brine da mlađa braća ne upadaju u probleme ili da ih, eto, sami ne stvaraju.

On je po opisu svog mjesta u familiji strog i beskompromisan, a ovlasti si uglavnom prisvaja sam te o njima odlučuje na licu mjesta ovisno o situaciji. To mu je prešutno delegirano od strane oca, ali i podložno evaluacijama te kažnjavanju u slučajevima prekoračenja istih, a čega je on itekako dobro svjestan pa pazi da ne pretjera.

Stariji brat će vas – da zaključim opis tog sociološkog fenomena – išamarati kada vas ulovi da pušite, ali i zaštititi ako vam netko neda da igrate lopte…

Svatko tko je ikada imao starijeg brata to će vam potvrditi!

Sidran je to itekako dobro znao, zato tako i napisao, a Kusta je to prepoznao pa nije moglo biti fule kada je trebalo napravit taj lik za filmsko platno i odabrati glumca koji će utjeloviti Dinova starijeg brata Kerima. Po Mahira Imamovića otišao je, uzgred kazano, čak do popravnog doma u Stocu, a ovaj mu se za to odužio odigravši tu ulogu tako maestralno da više nije ni bilo potrebe da glumi u nekom drugom filmu osim ovoga…

Prvi film i odmah antologijski!

U ovoj predstavi, međutim, tu ulogu starijeg brata igra isti glumac koji u predstavi tumači još i ulogu Dininog prijatelja Vlade Klikera, a koji je napisan tako da bude neviđena budaletina…(Nešto poput Bogoljuba Šaulića iz Audicije).

Da li zbog mladosti, neiskustva, nedovoljno glumačkog talenta da iznese dvije sasvim različite uloge u jednoj predstavi ili, ne daj Bože, redateljskih instrukcija, taj stariji brat ovdje je sasvim krivo prikazan.

Umjesto kao zamjenski autoritet za oca, i on je, jebatga, prikazan kao budala. Skoro pa da i nema razlike između njega i tog Vlade Klikera…

A, upravo to je ta greška koju spominjem na početku kritike te zbog čega uopće i pišem ovaj drugi dio o kazališnoj predstavi koja mi se, zapravo, jako svidjela.

Jasno je da režiser predstave Kokan Mladenović ne želi kopirati stil Emira Kusturice, to bi bilo glupo, te da je tragao za novom izvedbom kojom će nastojati istovremeno iznijeti priču, ali i komentirati film i dešavanja u njemu. U tome je, nema zbora, i uspio, a cijenim i to što glumci u predstavi istovremeno podsjećaju na one iz filma, ali su opet i nekako drugačiji. (Isto vrijedi za cijelu predstavu).

Priznati ću mu čak i to da nije loše kako teatarski povremeno prezentira čak i jedan parodijski odnos prema onome što glumci igraju, a što nipošto ne žele ismijavati, već učiniti duhovitijim, dramatičnijim i tragičnijim, ali ništa od toga se, bezbeli, nije smjelo odnositi na prikaz nečega tako važnog kao što je uloga starije braće u obitelji, pa još i mnogo šire; u cjelokupnoj društvenoj zajednici.

Lik Kerima Zolja – bez obzira na sve društveno političke promjene kojih se u predstavi dotiću i na kojima ponekad pretjerano insistiraju – morao je u svojoj biti ostati nepromijenjen!

Sa starijom braćom, naime, nema zajebancije. Bilo s onom tuđom na školskom igralištu, vlastitom unutar obitelji ili, evo, ovom imaginarnom u kazališnoj predstavi.