Home

Upravo se vratio s predstave ‘Sjećaš li se Doli Bel?’ iz Gavelle, a koja je je večeras tamo izvedena u sklopu Gavellinih večeri i za koju je, uzgred kazano, kartu bilo skoro pa nemoguće nabaviti. Morao sam potegnuti svaku bosansku vezu koju imam – od Ilidže pa sve do Travnika – kako bih vam mogao saopštiti ovu veoma važnu stvar: apsolutno se isplatilo javiti tetki koju godinama nisi posjetio kako bi je pitao da li je istina da je ona Emiru Hadžihafizbegoviću u Tuzli predavala u Osnovnoj školi, te da li bi joj bio problem pitati ga za kartu. Nakon što vas ona onako profesorski, kulturno odjebe – moram i to navesti jer je skoro 4 sata ujutro i p’jan sam ko vinta – isplatilo se tražiti i Ćiru Blaževića da Glumca zamoli za karte. A, kada kažem ‘Glumca’ – ovo je sada veoma važno za zabilježiti – onda bezbeli mislim na Emira Hadžihafizbegovića… (kao kada se nekoć govorilo ‘Pisac’ pa se znalo da se misli na Andrića. Ili, štajaznam, Pjevač, pa nije bilo potrebe uzalud spominjati ime Davorina Popovica).

Mnogi su vjerojatno gledali Kusturičin svjetski poznati i obilno nagrađivani film, pa je radnja svima više-manje poznata i nema potrebe da o njoj sada naširoko razglabam, ali ono što se ipak treba spomenuti jer je to izuzev druženja za Gavellinim šankom s kćeri jednog od najboljih hrvatskih novinskih pisaca Miljenkom Mitrovićen, a koja se pokazala kao jedna divna, nevjerojatno draga i nježna osoba kakve se u današnje doba rijetko kada i rijetko gdje može susresti, pa gospodinu Miljenku idu sve pohvale za to, svakako najvažnija stvar vezana za ovu predstavu je ta da se više držala originalnog Sidranovog romana, nego što je to, eto, činila s Kustiričinim filmom!

Ponoviti ću jos jedanput jezikom razumljivim novim generacijama, a koje me možda prate izmeđuostaloga što ponekad znam ovdje nesto ovako pijan objaviti : Kusturica 🖕🏻 , a Sidran 💪🏻

Rezultat toga je ovo kazališno remek djelo koje sam večeras gledao, a u kojemu je mnogo više u nego u filmu – pazi sad ovu sasvim trijeznu i pomalo preseratorsku opservaciju – prisutan sam pjesnik!

Ukoliko ikada budete te sreće da pogledate predstavu, shvatiti ćete o čemu govorim, te da nisam baš toliki preserator, a tri najočitija primjera koja vam sada mogu dati su ta da je: 1. Ovo predstava koja nema jednog glavnog glumca, već je svih njih dvanaest koji se na sceni pojavljuju glavno, a svako je dobio svoj podjednako važan dio u predstavi, te 2. Sekvenca sa smrti oca, a kojega ovdje glumi ranije spomenuti Glumac, drugačija je od filma utoliko št ona tamo dolazi od nečega na što čovjek ne može utjecati, od raka, a u predstavi se ona, slično kao i u originalnom Sidranovom romanu koji je prvobitno bio zamišljen kao trilogija, pojavljuje od razočarenja u sustav u koji se do tada slijepo vjerovalo te koji se svojoj familiji agresivno nametao. To je neka vrsta voljne smrti koja dolazi nakon što mu je uništeno vjerovanje u jednu stvar, a nakon čega ne postoji niti jedan moralan razlog za nastavkom života…

Nevjerojatno nešto, to obavezno morate vidjeti!

Primjer broj 3: ne mogu se trenutno sjetiti što sam ovdje mislio napisati. Pjan sam!

Ono što bi vezano za ovu predstavu svakako još trebalo spomenuti, osim genijalnih muzičkih numera s prepjevom Celentanovih ‘24000 polubaca’ na naš jezik i izvođenja istoga bez instrumenata, te Emirovog ‘flegma plesa’ kada dobije odluku o rješavanju stambenog pitanja, to je činjenica da iako predstava ima 12 glumaca, i svi su, kao što sam već naveo, glavni (!) , ona je ipak, jebo mater svooojuuu redatelj Kokan Mladenović kojemu je to palo na pamet, monodrama.

Glumac Mirsad Tuka, naime, utjelovljuje starog Dinu Zolju koji je cijelo vrijeme prisutan na sceni i ostavlja dojam čovjeka koji se nakon četrdeset-pedeset godina izbjeglištva u nekoj Kanadi ili Americi, nije bitno, na samo dva sata koliko predstava traje, vratio u kuću svog djetinjstva. Sve ono što mi na pozornici vidimo, barem je meni takav dojam ostao nakon predstave i svih onih pelinkovaca popijenih na šanku s kćeri starog Mitrovića, njegova su sjećanja na to razdoblje Sarajeva iz 60-ih godina proteklog stoljeća te njega samog i familiju mu…

Ima tu naravno još mnogo toga za spomenuti… scena silovanja Doli Bel, na primjer, a koja je u filmu prikazana kao nešto sasvim bezazleno i više fokusirano na te momke koji su time, ko fol, postali muškarci, nego na nju kao žrtvu koja nakon toga više nikada neće biti ista osoba, ovdje je prikazana sasvim drugačije. Nakon svih onih silovanja koji su se od strane četnika dogodili na području BIH tijekom rata, ali ako hoćete i ovoga što se ovih dana događa u Hrvatskoj, bilo kakav drugačiji prikaz od ovoga koji smo imali u predstavi bio bi krajnje deplasiran. Mali Sin Kurt, nadalje, destogodišnjak koji je fantastično utjelovio najmlađeg člana familije Midhu, netko je o kome čemo s godinama sasvim sigurno mnogo više ćuti, ali i to vjerojatno na engleskom jeziku i to prilikom dodjele neke od nagrada za najboljeg glumca. Pravi mali Wunderkind za koga je netko ispravno ustvrdio da je za njega najveća šteta što će se na kraju ipak morati odlučiti za jedan od mnogo svojih talenata (Ne znam više tko je to rekao, ali nije isključeno da je bio i njegov otac, Almir Kurt, također glumac)…

Pa čak i scenografija koja je uz pomoć kofera uspjela ostvariti mnoge metafore, među kojima je najočitija ona da predstavljaju neki vrstu Dininih kapsula sjećanja, ali i stalno nagovještavaju tu selidbu koju svi željno očekuju, a od koje – spoiler alert – na kraju ipak ništa neće biti, nešto je bez čega ova predstava ne bi bila ni približno tako dobra kako je, evo, sada bila.

Emir Hadžihafizbegović (i pijan mu dobro potrefim prezime), rekao je sljedeće kada je napokon odlučeno da će u Kamernom teatru realizirati ovu predstavu: ‘Doli Bel, pozorišna predstava u Sarajevu – kako to dobro zvuči, kako odzvanja, kako je to bitno i važno za kulturni krug Sarajeva…’

Sve to, ali i jos mnogo više, zaključio je riječima: ‘ Ja sam sretan čovjek!’

Nakon ovog večerašnjeg iskustav u Gavelli, mogu samo ustvrditi da: Doli Bel, kazališna predstava u Zagrebu, također fantastično zvuči, te da sam večeras i ja, eto, sretan čovjek i, možda još važnije, sretan Sarajlija u Zagrebu!

Sunce mi je zasjalo u ovom gradu – da parafriziram tu legendarnu rečenicu i zaključim ovu kasnovečernju ili ranojutarnju kazališnu kritiku s nogu – baš onako kako treba.