Home

Otkad se prije nešto malo više od godinu dana rodilo moje prvo dijete, prekrasna curica Mila, iz nekog meni nepoznatog razloga ne prestaje priča o tome što ćemo raditi s drugim djetetom.

‘Nema veze što su ova dječja kolica kabasta…’, reći će moja supruga koja po par mjeseci ne izlazi s djetetom iz stana jer ne može nositi kolica niz i uz stepenice,’za drugo dijete kupit ćemo ona lagana Stokke!’

‘Stalno ćemo onda izlazit!’, poentira veselo pred našom blijedolikom prvorođenom.

Drugo dijete će, po tom istom principu, koristiti Pavlovićevu mast, a ne ovu neku jeftinu zamjenu koju koristi naša crvenoguza curica, Pampers umjesto DM-ove kolekcije na koju s njihovom karticom ostvarujemo popust, vlažne maramice umjesto šmirgl papira i, naravno, prave igračke.

Svakako prave igračke!

Nećemo više koristiti češere, kamenje i suho granje kao besplatni nadomještaj…

Ovo sad nek još malo istrpi, neće mu ništa biti, ali sa sljedećim ćemo zaista drugačije.

Nećemo mu davati gluten, niti mliječne proizvode, a i bavit će se više sportom. Upisat ćemo ga odmah na ‘bebe ribe’ u Kaptol centar!

Ići će i u vrtić, također u shoping centru, a neće se – poput ove – potucati po tuđim stanovima, s neprijavljenim tetama čuvalicama, ni onom susjedom s trećeg kata koja svima u zgradi šeće pse pa nekada pristane i našu malu ubaciti u program.

Supruga će, kada se rodi drugo dijete, uzeti i puni porodiljni da mu se može posvetiti.

Čitati ćemo mu od najranije dobi, puštati Mozarta dok je još uvijek u utrobi, pokrivati ga ponoći, svakodnevno kupati, lijepo odjevati, bilingvalno odgajati, a neće nam biti teško ni stavljati ga svaki put u sjedalicu kada se negdje uputimo autom.

Saznati ćemo i gdje se te sjedalice kupuju…

Neće gledati televiziju, niti će imati neograničen pristup I-padu, mobitelu i, onim glupim, dječjim filmićima na Youtubeu za koje smo zbog Mile napravili prečac na displeju naših I-phoneova.(Da može sama, kako mi ne bi na to gubili vrijeme).

Drugo će se, jasno, i dojiti – zaboravio sam to ranije spomenuti – nećemo mu k’o ovom prvom odmah dati koka kolu.

To naše još uvijek nerođeno dijete, na kojemu, uzgred kazano, nismo ni počeli raditi, a što nas, evo, ni malo ne sprječava u tome da sve za njega ili nju isplaniramo, biti će pravi mali genije.

Već smo gledali i neke privatne škole koje bi moglo pohađati. Bezbeli u inozemstvu. A, nije prerano – predložila je supruga neki dan i ja sam se složio – da počnemo za to štedjeti.

Otkinuti ćemo malo ovome od usta…

U svoj toj priči, međutim, o tome što planiramo s drugim djetetom, a koja iz nekog meni nepoznatog razloga traje već više od godinu dana – zadnji put smo je vodili baš na Milin prvi rođendana kada smo zaključili da bi za prvi rođendan drugog djeteta ipak trebalo nešto organizirati – nekako smo, čini mi se, smetnuli s uma da bi sve to mogli raditi i s ovim našim dobrim, malim djetešcetom koje je već sada tu s nama.

I, eno ga tamo; blijedo, gladno, crvene guze, u jeftinim pelenama, prije tjedan dana zadnji put okupano, okruženo smrvljenim češerima s kojima se do maloprije igrala, gleda televiziju i nešto prčka po mobitelu. (Ili je to barem dojam koji se može steći uslijed toga koliko pričamo o nužnim poboljšanjima u budućnosti…)

Nije ni kolu popilo!

Ne preostaje nam ništa drugo nego da, eto, pripazimo da s drugim djetetom ne napravimo istu grešku.