Home

Sjedio sam neki dan na osunčanoj terasi legendarnog kafića ‘Charliea’ u Gajevoj ulici, kućni broj 4, u društvu našeg najboljeg trenera svih vremena po mome izboru, ali i najboljega na svijetu ’98.godine po onom Fifinom. Iznimno uživam u tim našim povremenim druženjima, pa iako je biološka razlika između Ćire i mene više od pedeset godina, naravno u moju korist, mentalno je – nije me sramota priznati – on u znatnoj prednosti. A, ni u fizičkoj spremi se, uzgred kazano, ne bih baš rado mjerio sa čovjekom koji bez problema skače salto u more…

Elem, prigodom tog pića na osunčanoj ‘Charlievoj’ terasi razgovarali smo, izmeđuostalog, i o Tarikovoj predstavi koja se na jedan zabavan način bavi Ćirinim nevjerojatno zanimljivim životom. Predstavu, nažalost, nisam gledao jer su karte mjesecima unaprijed rasprodane, ali kako su mi poznate mnoge priče koje se vežu uz njegov lik i djelo, te u svakoj podjednako uživam, iskreno me zanimalo što je od svega toga Tarik probrao za svoju monodramu. Zadatak mu, nota bene, nije bio ni malo lagan. O Ćiri, naime, kruži popriličan broj priča ispričanih iz druge ruke, legendi u rangu onih Broja 1 iz Alana Forda i teško provjerljivih zanimljivosti iz vremena dok je trenirao po Azurnoj obali, Iranu i udaljenoj Kini. Većina njih se zbilja dogodilo upravo onako kako ste ih i čuli, moguće baš na spomenutoj predstavi, ali postoji tu i znatan broj zločestih laži, te novinarskih podmetanja koja su toliko puta ponovljena da su i sami autori tih laži u njih povjerovali.

Trebalo je od svega toga odabrati ono što najbolje svjedoči o Ćiri kao dobrom i toplom čovjeku, uvijek spremnom pomoći drugima, a usput, eto, malo i sebi, ali i avangardnom treneru sa zavidnom karijerom tijekom koje je uspješno vodio pet ozbiljnih reprezentacija i bezbroj klubova s kojima je postizao fantastične rezultate koji su često za te klubove značili mnogo više od običnog sportskog uspjeha.

Nije se tu, naravno, smjelo izostaviti ni da je iznimno duhovit, rado viđen, te veliki romantik s gospodskim manirima, ali – također veoma bitno za shvaćanje te iznimne individue – i zajebant premazan svim mogućim mastima.

Jednom rječju – legenda!

Ćiro se doimao baš nekako sretan zbog toga kako je to Tariku dobro uspjelo, ali i toga kako je predstava percepirana u javnosti. Čak su joj i poslovično zajedljivi kritičari – hvali mi se pokazujući kritiku iz Večernjeg lista – bili blagonakloni. S velikim zadovoljstvom prepričavao mi je potom neke od skečeva iz predstave, a kao najbolji izdvojio je onaj u kojemu Tarik zorno prikazuje telefonski razgovor koji je vodio s tadašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom samo nekoliko trenutaka prije četvrtfinalne utakmice protiv Njemačke na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.

‘U stavu sam mirno, Predsjedniče!’, podviknuo je Ćiro i uspravio se u stolici pokušavajući da mi dočara tu sekvencu iz predstave. Bilo je zatim još onih legendarnih i svima poznatih priča o tome kako se odlučio za Ladića kao prvog golmana, kako su mu u Švicarskoj zbog nepoznavanja jezika ponudili da im pomete neke sportske objekte, a on im je na to replicirao kako će im jednog dana trenirati reprezentaciju i – za nešto manje od 5 godina – to mu kao prvom strancu u njihovoj povijesti i uspijeva.

O tome koliko je bilo anegdota iz one Dinamove šampionske ’82. godine, bolje da ni ne započinjem.

‘Jel bilo ono kako ste samo u flanel košulji osvojili omladinsko prvenstvo Jugoslavije u skijaškom trčanju?’, pitao sam ga radoznalo, a on je samo potvrdno kimnuo glavom i pomalo sjetno pripalio novu cigaretu. Onu neku tanku, šminkersku…

Bilo mu je, međutim, baš nekako drago što taj njegov uspjeh iz rane mladosti još uvijek nije zaboravljen.

Bilo je, nadalje, i raznih anegdota iz njegova odnosa s domaćim, ali i inozemnim novinarima, nešto malo o njegovom političkom djelovanju, te mnoge genijalne priče o njemu i njegovom kumu ‘Čije-Se-Ime-Ne-Smije-Izgovoriti’.

A, što se on više prisjećao detalja iz te predstave, to je meni bilo sve više žao jer je nisam pogledao.

Naš razgovor je zatim prekinuo neki Ćirin stari poznanik, simpatičan neki debeljuškasti čovjek, a koji nam se priključio na piću te ispričao jednu priču o njemu koju sve do tada još uvijek nisam bio čuo. Priča izvrsno svjedoči o malom, ali ipak vječno prisutnom rivalitetu između Ćire i jedne druge domaće trenerske veličine: Otta Barića.

Tako su taj gospodin čije sam ime, kako to obično biva, zaboravio čim sam ga čuo, i Otto Barić, prije par godina su u nekom kafiću na Svetom Duhu igrali partiju šahu. Oni to tamo, navodno, često čine, a po umijeću su po riječima tog debeljuškastog čovjeka tu negdje. Taj dan, međutim, Otto nije mogao sastaviti kraj s krajem i bio je vrlo blizu porazu većem od onoga koji je doživio s Hrvatskom reprezentacijom na Europskom prvenstvu u Portugalu 2004.g. U kafić je tada u elegantnom bež baloneru – baš poput neke holivudske zvijezde – nonšalantno ušetao Ćiro Blažević koji je prepoznao Barićevo žuto auto ispred lokala. Već nakon jednog kratkog, onako usputnog pogleda na šahovsku tablu dok ih je pozdravljao, Ćiro je primijetio da je herr Otto stjeran u kut te da bi mu kraljica to uskoro mogla platiti glavom.

‘Konj na F5’, prišapnuo mu je Ćiro dobronamjerno, a po svjedočenju ovog gospodina koji se jedva suzdržavao da ne prasne u smijeh dok nam je to prepričavao, to je bio i jedini potez koji bi našeg dobrog Otta u tom trenutku mogao spasiti.

Herr Otto se zatim dugo zagledao u tog konja te shvativši da je Ćiro u pravu – što mu on nikako nije bio spreman priznati – čini neki drugi, u taktičkom smislu katastrofalan potez, a nakon kojega biva odmah matiran.

‘Scheisse!’, podviknuo je Otto na njemačkom, te ljutito oborio sve figurice sa šahovske ploče.

Vlasnik ‘Charliea’, Davor Braun, koji nam se također pridružio za stolom samo sam ga zaboravio pravovremeno spomenuti, od smijeha samo što nije pao sa stolca kada je to čuo. A, i svi mi ostali smo bili oduševljeni kada je Ćiro potvrdio tu malu anegdotu koja osim o njegovom više puta dokazanom taktičkom umijeću, uvelike govori i egu ovog’ drugoga. (Također više puta dokazano!)

Ćiro je pokušao malo stati u obranu svog kolege te ga opravdati na način da je rekao kako, eto, ni on nikada nije slušao Barićeve savjete dok mu je ovaj bio pomoćnik na izborničkoj klupi, ali to je kod svih nas izazvalo samo još veće salve smijeha.

‘Ćiro majstore!’, podviknula je u tom trenu jedna slučajna prolaznica Gajevom, izričući tako ono što smo nas sva trojica u tom trenutku pomislila.

Ćiro je popušio cigaretu do kraja, zahvalio se na društvu i, poput nekog filmskog glumca, s bijelim rupčićem u prednjem džepu sakoa, počeo se probijati kroz oduševljenu masu ljudi koja ga je tapšala po ramenu, rukovala se s njim i molila ga da se fotografira, prema svome nekoliko koraka udaljenom stanu.

Sva sreća da ovu priču nije ranije čuo Tarik – pomislio sam tada – jer bi se zasigurno i ona našla u toj predstavi koju je, čini se, pogledao cijeli grad osim mene.

Ovako je ona, evo, ostala samo meni da je napišem za Večernjakov specijal.

Druga manje poznata priča o Ćiri Blaževiću datira još u doba dok je kao prvi stranac izbornik vodio Švicarsku reprezentaciju, a tamošnja policija ga optužila da je osim toga još i šef balkanske mafije poznat pod zvučnim nadimkom: ‘Bata Ćiro’.

Te godine Ćiro je već stanovao u jednom boljem švicarskom naselju za bogataše. I to po njihovim, a ne ovim našim kokuznim standardima. Nije se više morao smucati po nekim podstanarskim sobicama kao što je to bio slučaj kada je tek doselio u tu divno uređenu zemlju, a koja nipošto ne gleda blagonaklono na takozvane ‘jugoviće’. Jedne večeri dok je sa suprugom bio u kazalištu, ili na operi, ne mogu se više sjetiti, neki naši kriminalci privremeno nastanjeni u zapadnoj europi, provalili su mu preko balkona u stan ne znajući da je njegov. Kada su, međutim, unutra vidjeli njegove fotografije te ga prepoznali, odlučili su da ga neće opljačkati.

Umjesto toga, prešli su kod susjeda.

Tog susjeda, nekog bogatog Švicarca, opeljušili su, uzgred kazano, k’o majmuna.

Istovremeno, Ćiri iz stana nisu ništa uzeli. Ni cigaretu! Čak su mu ostavili i rukom ispisanu poruku na kojoj je tiskanim slovima pisalo: ‘Izvini za razbijeno balkonsko staklo, bata Ćiro!’

Kada su se Ćiro i njegova supruga vratili kući, našli poruku te vidjeli policiju koja je došla na uviđaj kod susjeda, on je tu poruku tutnuo supruzi u džep i rekao da je sakrije.

‘Ni slučajno ovo nemoj pokazivati policiji!’, dreknuo je k’o ono jednom davno na Igora Cvitanovića.

Ona ga, međutim, nije poslušala pa je poruku poštenije i uzoritije od bilo koje Švicarke, predala rigidnoj švicarskoj policiji koja je odmah shvatila da su to bili neki balkanci koji su opljačkali Ćirina susjeda i njihova uzornog građanina, a ono ‘bata Ćiro’ – e, to su protumačili kao da je on neki visokopozicionirani balkanski krimos.

Možda čak i šef…

To ‘bata’, naime, preveli su kao ‘capo’.

Nije prošlo par dana i dobro organizirana balkanska mafija, ali neki bugarsko-rumunjski ogranak, otela je s groblja Corsier-Sur-Vevey tijelo upravo preminulog Charliea Chaplina i zatražili su otkupninu od njegove tugujuće obitelji. Chaplin i Ćiro su inače bili dobri prijatelji, da spomenem i to, te su se u Veveyu često družili, ali to nije predmet ovih priča.

Policija nije gubila vrijeme u predmetu otmice Chaplinova tijela, a prvi koji se zbog toga našao na obavijesnom razgovoru bio je, jebatga, upravo naš Ćiro.

Satima je, kaže, morao objašnjavati kako ne poznaje te koji su mu provalili u stan i ostavili poruku, već da, eto, oni njega znaju, te da ne zna jesu li isti ti ukrali i najpoznatijeg Skitnicu na svijetu, ali o tome koliko njihova policija vjeruje navodima stranaca, nema potrebe previše govoriti, a još manje pisati…

Dobri smo im samo u reprezentaciji!

Otprilike kada je pronađeno Chaplinovo tijelo, nakon nekoliko dana, te premješteno na groblje u Zurich gdje su preko njega stavili nekoliko metara betona da se isto ne bi ponovilo, i Ćiro Blažević je napokon pušten kući.

‘Gdje si ti do sad?’, pitala ga je supruga sva uzrujana još s vrata, a on je samo pripalio jednu od onih mršavih, šminkerakih cigareta koje tada jedva da su postojale i pomislio kako bi mu draže bilo da su mu njegovi kriminalu skloni obožavatelji od prije neki dan sve odnijeli iz stana, uključujući i ženu, nego što su mu ostavili onu poruku.

‘U pizdi materini!’, rekao je poput pravog džentelmana ne želeći bespotrebno isticati krivnju supruge za njegove privođenje, te već iduće sezone pobjegao je od tamo glavom bez obzira, potpisao ugovor s Rijekom i, vratio se u Hrvatsku.

Sve poslije toga je, pokazalo se, naša najsjajnija sportska povijest!

A, treća i zasada posljednja priča o Treneru svih trenera koju ću spomenuti, jedna je iz ovih njegovih umirovljeničkih dana u kojima sam ga, zapravo, i upoznao, te se počeo skoro pa svakodnevno s njim družiti.

Ni ta, evo, nije dospjela do one Tarikove predstave koja bi trebala trajati najmanje pedeset do sto sati kako bi se ispričao barem jedan mali djelić života ovog zbilja impozantnog čovjeka koji je do sada postigao ono što netko drugi ne bi mogao ni za tri, četiri života… (O tome što će tek postići u godinama koje su pred njim, pisati će se neke sasvim nove priče i specijalni novinski prilozi).

Po mjestu radnje vraćamo se u na početku spomenuti kafić ‘Charlie’, a u kojemu sam sjedio s jednom simpatičnom pripravnicom iz obližnjeg odvjetničkog ureda. Ja sam u to vrijeme bio na trećoj godini prava i nipošto je nisam uspijevao fascinirati sa svojim fakultetskim pričama koje je ona već odavno prošla, niti nasmijati nekim pravničkim forama poput one da je, eto, samo Chuck Norris dva puta sudio o istom.

‘Non bis in idem!’, pokušao sam poentirati i na latinskom, ali simpatična pripravnica iz obližnjeg odvjetničkog ureda nije pokazivala nikakav interes.

U tom za mene itekako kritičnom trenutku, ugledao sam Ćirin elegantni lik kako se poput nekog filmskog glumca, s bijelim rupčićem u džepu sakoa, u smjeru ‘Charlija’ probija kroz oduševljenu masu ljudi koja ga je tapšala po ramenu i molila da se fotografira s njima. (To je, primijetili ste, česta slika koju viđate ukoliko imate taj privilegiji da se s njim družite).

‘Jebote Batistuta’, podviknuo je jedan od tih njegovih fanova i dobro nasmijao okupljeno mnoštvo, pa i samog Ćiru koji je s tom legendarnom rečenicom ’98. u Francuskoj odgovorio novinaru koji ga je pitao strahuje li od tog argentinskog golgetera.

Ugledavši mene kako se preznojavam, nepogrešivo je procijenio situaciju te zaključio kako je njegov angažman u tom trenutku prijekopotreban. Ljubeći ruku moje pratilje, komplimentirajući joj pri tome i oku ugodnu vanjštinu, spontano se priključio našem spoju. Interes mlade pripravnice, ne moram posebno ni spominjati, naglo je porastao, a kada je još za mene ustvrdio da sam mu najbolji prijatelj, ona mi je pohvalila i onu ranije izignoriranu foru sa Chuck Norrisom…

Narednih pola sata ispadali su mu bomboni iz usta govoreći o meni, a ja sam samo potvrdno kimao glavom na svaku afirmativnu laž koju je o meni nadahnuto izgovarao. U jednom trenutku, tamo negdje kada me hvalio i kao sjajnog nogometaša, dotle je naime išla njegova imaginacija, i sam sam povjerovao u ono što čujem o sebi.

Nakon toga pokupio je sve račune sa stola, veselo nam salutirao i, pozivajući me na stranu kako bi mi rekao da se držim te djevojke kako god znam, pa čak i da bih je trebao oženiti prije nego što mi je netko drugi mazne, uputio se u jedan od obližnjih stanova koje ima u vlasništvu.

Od tada je prošlo pet godina. Ja sam, evo, još uvijek na toj trećoj godini prava, ali simpatična pripravnica iz obližnjeg odvjetničkog ureda, koja je s vremenom položila i pravosudni te postala odvjetnica, sada je moja supruga i majka našeg djeteta.

Ćiro je tako, izabirući meni idealnu suprugu već na prvi pogled, te motivirajući nju da joj se svidim, a što je svakako bio mnogo teži posao, samo još jedanput potvrdio ono što svi već dugo znamo – da je najbolji izbornik i motivator na svijetu!

O tome kakav je čovjek, svjedoče ove tri priče koje nisu bile u Tarikovoj predstavi, ali jesu, evo, u ovom Večernjakovom specijalu…

Posted in: Gradska, ĆiroKomentari isključeni za 3 priče o Ćiri Blaževiću koje nisu bile u Tarikovoj predstavi, ali jesu, evo, u Večernjakovom specijalu