Home

Rovinj će biti podjeljeniji grad od Mostara. Nemam više nikakve dvojbe oko toga. S jedne strane biti će stari grad, u kojemu već neko vrijeme dominiraju dućani ‘Sve po 50 kuna’, gužve, prevarantski restorani (čast onim dva-tri koji su do sada bili lijepa iznimka, ali će uskoro sasvim sigurno propasti), a s druge – ovaj Maistra grad koji je doveo najbolje dućane, otvara restoran na najboljem mjestu s prekrasnim pogledom, koji će, osim toga, vjerojatno biti i bolji od svih do sada viđenih u Rovignu. Ljudi iz jednog dijela grada neće prelaziti u drugi jer tamo, bezbeli, nemaju što tražiti, a i ako slučajno to učine, brzo će se vratiti. Jednima će, naime, drugi dio biti preskup, a drugima ovaj prvi ne pruža ni približno dovoljno luksuza i komfora po koji su zapravo i došli. Eventualno se mogu kratko zadržati na terasi hotela Adriatic, koji također pripada Maistri, a s obzirom da se nalazi na drugoj strani grada, može dobro poslužiti kao svojevrsna ambasada novog dijela grada u tom starom.(Možete se, dakle, tamo skloniti i zatražiti privremeni azil dok vas onim vozilom za golf koje stavljaju na raspolaganje svojim gostima ne prebace u vaš dio…)

Cijeli život pripadao sam ovim prvima, ali nije mi se, vjerujte mi, uopće teško naviknuti ni na ove druge. Evo već dva dana sam u Rovinju i od same pomisli da bih nogom stupio u Carerru ili na onu rivu gdje dominiraju slastičarnice tipa Papiga i Copacabana, hvata me jeza…

Dobio bih, sasvim sigurno, urtikarije po cijelom tijelu kada bih još jedanput morao kod Vinka čekati da me posluže ona djeca koju zapošljava u Maestralu, a koja u posljednjih deset godina niti jedanput nisu u isto vrijeme donijeli narudžbu svima za istim stolom. Supruga bi uglavnom već bila na desertu kada bi meni stizao aperitiv… Da mi se obrati onaj stari luđak iz meksičkog restorana La Concha, onaj koji se još od doba Monvija prodaje da je i sam iz te lijepe srednjoameričke države, udario bih ga, bez obzira na posljedice, šakom u glavu.

Popizdio bih i na onoj šugavoj pijaci gdje dva prljava grozda prodaju po cijeni zlatne poluge, a turiste mame prostačkim povicima kako će im baš njihova navodno domaća grapa pomoći da povrate seksualnu moć u krevetu.

‘Wir sind nicht im Schwartzwald zu stricken, sondern im Rovinj zu ficken’, možda je jedna od većih iznimki onog marketinškog pravila da sex prodaje.

A ne bi mi, nadalje, bilo drago ni da umjesto sa Selmom Hayek, Samuelom L. Jacksonom i Rosie Huntington, kao što je to sinoć bio slučaj, za večerom sjedim kraj od konobara u Velom Joži za moj stol naguranim, talijanskim laprdavcima koji su mi prije toga stajali nad glavom gledajući kada ću pojesti pa da oni mogu sjesti…

Eh, da, skoro sam zaboravio spomenuti, ne znam kako bih reagirao kada bih opet u nekom od tih restorana morao isto platiti večeru kao što sam je, evo, jučer platio u Parku, ali sigurno ne bih bio presretan.

S obzirom da samo more nikada nije bilo jedan od većih aduta istarskog turizma, po tom pitanju se naime ne može mjeriti s Dalmacijom, te je više na razini slovenskog Pirana i, štajaznam, Trsta, nije mi se teško naviknuti ni na ovo bazensko kupanje za koje sam uvijek ranije ismijavao sve hotelske turiste dok sam vadio komadiće stakla iz stopala na Škarabi i brisao krv s u moru ogrebanog koljena. Pogotovo kada ti je taj bazen, kao na ovoj mojoj nize prikačenoj fotografiji, na balkonu vlastite, jebeno dobre, hotelske sobe.

Ne kažem ja da i ova druga strana nema neki svoj šarm, ali mnogo je ljepši na toj filozofskoj i teorijskoj razini, nego u ovoj praktičnoj. A, s obzirom da je Rovinj ionako najljepši na razglednicama, promatran dakle, iz daleka, ne vidim niti jedan konkretan razlog da ponovno pređem tu imaginarnu granicu između starog i novog Rovinja, a koja je, shvatio sam ovaj produženi vikend, zapravo granica između nečega mnogo važnijeg – starog i novog Mire!

Nadam se ipak, da za razliku od Mostara, nećemo imati oružane sukobe…