Home

Neki dan je u Oslobođenju izašla osmrtnica Branku Vuksanoviću. Poruka je glasila: ‘Prijateljstvo koje je trajalo cijeli život ne može umrijeti, ostaješ u našem srcu’.

U potpisu su bili njegovi kumovi: Šole, Željko, Bobo i Bećo.

Fotografija je bila u boji i iz nekih dana kada se još uvijek dobro jelo. Košulja karirana i, uslijed velike vručine, raskopčana do trećeg dugmeta.

Na glavi – sunčane naočale.

Snimljena je najvjerojatnije u australijskom Brizbenu, savezna država Quensland. Ili možda na nekom od njihovih odmarališta u Noosi ili na svjetski poznatom i, Branku jako dragom Gold Costu gdje je od devedesetineke često znao dočekivati nove godine.

Prije toga ih je, bezbeli, dočekivao na Jahorini.

Trenutak Brankove opuštenosti zabilježila je najvjerojatnije njegova supruga Deja, rođena Vlačić, a s kojom dijeli dobro i zlo još od gimnazijskih dana u Sarajevu kada mu je prijatelj Željko ispred malog kafića ‘Bled’ na Dolac Malti prenio pouzdanu informaciju dobivenu od Dejine najbolje prijateljice i Željkove tadašnje djevojke, a kasnije i supruge Gordane, da joj se upravo on sviđa. U početku je naravno bilo više dobra, ali zlo koje je zadesilo Sarajevo nakon njegove diplome na ekonomiji, ženidbe, pa zaposlenja u ‘Tapetaru’ i VZ-u ‘Orao’, nisu mogli zamisliti ni u najcrnijim scenarijima.

Nije ni’ko!

Novi dom potražili su nakon toga u Australiji, a gdje su po dolasku radili i najteže fizičke poslove. Branko se volio našaliti kako se u to doba intenzivno bavio i novinarstvom – preko noći bacao je novine pretplatnicima pred njihove pragove…

Ali, i to su, nekako, što bi se reklo; izdurali, i situacija im se s vremenom znatno poboljšala.

Moguće, međutim, da je fotografiju okinula i Lola. Njegova najstarija od ukupno petero unučadi koliko ih je dobio zahvaljujući svojoj dvojici sinova, Ogiju i Marku, koji su na tom lijepom kontinentu osnovali vlastite familije sa svojim suprugama Jasnom i Rebeccom. Lola je, usput budi rečeno, kćer njegova starijeg sina Ogija, koji ima još Ninu i Stelu, a Marko ima sina Niku te je nedavno dobio i kćer Ines.

Svega par dana prije nego će Brankovi kumovi predati osmrtnicu u Oslobođenje.

Možda se Lola, kažem, nešto igrala na mobitelu, otkrila kameru i njen deda Branko učinio joj se smiješan onako zagledan prema gore, vjerojatno u zvijezde koje su uz Deju, njegove sinove i unučad, bile njegova najveća ljubav, pa ga je onda ona iz neke dječje šale i zezancije uslikala.

Fotografiju su kasnije, kada nestane memorije u telefonu, namjeravali izbrisati, ali do toga nikada nije došlo i ona se, evo, našla tamo gdje to nitko nije očekivao.

Osim svoje porodice, astronomije kojom se cijeli život bavio pa i na volonterskoj bazi tijekom osnivačkih dana astronomskog društva Orion, ali i kasnije, hrane i pića, organiziranja gostovanja naših pjevača i glumaca u Australiji, te svog privatnog biznisa dizajniranja i štampanja svega onoga što mu dođe pod ruku, Branko Vuksanović – u raji poznat kao Bane i Vuksa – volio je još i tu raju, provode s njima uz muziku i smijeh, te sve ono što su u mladosti proživjeli i kasnije bezbroj puta prepričali stvarajući od toga legendu koja je postala veća od života.

Šoletu je tako, poznata je to i simpatična anegdota, u Dubrovniku tijekom ljetovanja poslužio kolač koji je prije toga pao na pod, a Šole se sve dok nije saznao pravu istinu nije mogao načuditi tome da Vuksa nekome prepušta svoj kolač. Kada su mu ostali kumovi objasnili što se s kolačem prethodno dogodilo, bilo mu je drago čuti da njegov kum Vuksa nije naglo promijenio svoj karakter zbog kojega su ga svi toliko voljeli…

Kod neke malo luđe profesorice koja nije baš razlikovala svoje učenike, izašao je pred tablu odgovarati neku lekciju umjesto Željka koji nije bio spreman.

Željko mu je zbog toga u početku bio jako zahvalan, ali kada je Vuksa dobio jedinicu, ta zahvalnost – isto kao i njegov prosjek ocjena – naglo se smanjila.

U Apaurinima, nadalje, njihovoj fudbalskoj ekipi, iako je Šole bio najbolji igrač, i FIFA i UEFA suglasni su po tom pitanju, Vuksa je bio poznat kao najkorisniji jer u obrani nije znao za kompromis. Ni lopta, ni igrač nisu prolazili… (Tu taktiku će kasnije rado prihvatiti njegova dva sina i, na opće nezadovoljstvo protivničkih napadača, nastavili provoditi po australijiskim ‘soccer’ ligama).

Eh da, skoro sam zaboravio, u Bobinom stanu za vrijeme njihovih beskonačnih partija kanaste, Vuksa ih je sve znao dovoditi do ludila svojim pričama o tome što je sve jeo kod Dejinih na ručku, a onda, ni pet minuta kasnije – gladeći si trbuh u smjeru kazaljke na satu – propitkivao bi ima li Bobo štogod u frižideru. Makar komadić sira, govorio je, a Šole se toga, evo, nedavno opet prisjetio…

I tako je to bilo sve od prvog razreda osnovne škole Borisa Kovačevića kada su se njih četvorica prijatelja počela družiti, a nastavilo se prelaskom u III Gimnaziju, tamo negdje ’69., kada je to obično druženje preraslo u nešto fantastično što su prvo prihvatile njihove životne suputnice, a potom i djeca – u kumstvo!

Prihvatiti će to, nema nikakve sumnje, i njihove unuke i unuci, a upravo na to su, čini mi se, mislili Šole, Željko, Bobo i Bećo, kada su prije neki dan uputili posljednji pozdrav svom prijatelju i kumu.

Nije možda više ni važno tko je napravio tu Brankovu fotografiju, niti gdje je i kada snimljena, važno je samo to da ga svi baš takvog pamtimo i zauvijek nosimo u našim srcima.

Baš kao što to u Oslobođenju i piše.

Oglasi