Home

(Objavljeno u Ekranu Večernjeg lista, u sklopu rubrike TV ruža Mire Para, 18.01.2018.)

U Hrvatskoj, možda ste primijetili, nije lako postići konsenzus. Ljudi se ne mogu usuglasiti ni oko djelovanja C vitamina, a kamoli oko nekih važnijih životnih, društvenih, ekonomskih pa onda i političkih pitanja od kojih bi nam zapravo svima trebalo biti bolje. O jednoj stvari, međutim, konsenzus ipak postoji. O tome tko su tri najbolja hrvatska glumca u povijesti. To su, pitajte koga god želite, Fabijan Šovagović, Boris Dvornik i Ivo Gregurević. Tri genijalca koja su se rodila s tim nekim glumačkim genom u sebi i onda nekoliko desetljeća na tome vrijedno radili ne bi li nam naposlijetku ostavili neke nezaboravne uloge i likove, a koji su, bez ikakve sumnje, nešto najvrijednije što naša kultura ima za pokazati. Sva trojica imaju mnoge sličnosti; vrhunski su profesionalci, prirodni talenti, karakterni glumci, face i još mnogo toga, a odnedavno, nažalost, nitko od njih više nije među nama. Ta njihova sličnost mi, evo, najteže pada.

Šovagović nas je napustio na Novu godinu 2001., a Dvornik prije nekih desetak godina. Posljednji od njih koji je otišao, Ivo Gregurević, također oko Nove godine, uz sve sličnosti koje ima s ovom drugom dvojicom glumačkih veličina, ima i jednu bitnu razliku. On je, naime, glumio u najnepovoljnije filmsko razdoblje u Hrvatskoj. Rezultat toga je bio da mora glumiti u mnogo loših filmova i serija koje su se tih godina skoro pa isključivo snimali, ali unatoč tomu, on je uvijek – bez obzira o kakvom smeću bilo riječ – bio fantastičan.

Svakoj toj tipskoj, loše napisanoj ulozi, dao bi karakternu puninu i individualnost koju taj lik nikada ne bi imao da ga glumio bilo tko drugi na ovom svijetu. Da je Marlon Brando igrao, recimo, Ćalu u ‘Putu lubenica’ ili, što ja znam, da su Spencer Tracy i De Niro naizmjence glumili Pilju Kamenića u seriji ‘Periferija city’, to ni malo ne bi popravilo ta dva užasna filmska i TV ostvarenja, ali Ivo Gregurević – taj majstor svog zanata koji je sitnim pokretima i s malo riječi gradio likove – e, s njim je i to bilo malo bolje.

O tome što je onda radio s projektima koji su sami po sebi bili dobri, kao što su ‘Metastaze’, ‘Čaruga’, ‘Kad mrtvi zapjevaju’, ‘Što je muškarac bez brkova’,’Velo Misto’ i ‘Odmori se, zaslužio si’, da nabrojim samo neke, nema potrebe da previše elaboriram. Onaj ranije navedeni konsenzus, valjda jedini u Hrvatskoj još od osamostaljenja, dovoljno govori o tome.

On je, zapravo, u tim dobrim projektima radio isto ono što i u lošim. Dok se kod drugih velikih glumaca vidjelo da oni svoje uloge glume, tj. vidjelo se to njihovo umijeće prikazivanja nekog lika, njemu se vjerovalo da je on upravo taj lik. Ono što mu se nije vjerovalo, to je da glumi, a malo koji je glumac – složiti ćete se – može postići baš tu razinu umijeća. Zato su ga uostalom svi i pozivali da im igra u filmovima. Tajna velikog broja filmova u kojima je igrao nalazi se baš u tome što su svi filmaši znali da on i od lošeg materijala, što su njihova djela nerijetko bila, može napraviti nešto dobro.

‘Od govneta je…’, rekao bi narod, a ni Ivi to ne bi bilo strano jer je bio narodni čovjek i dobro je, možda bolje od svih ostalih glumaca, razumio taj narod pa ga je zato tako dobro i tumačio,’pravio pitu!’

Tu pitu je nažalost bio prisiljen praviti godinama, skoro kroz cijelu svoju karijeru, a pogotovo u devedesetim godinama prošlog stoljeća.

Elem, Ivi Gregureviću TV ružu ovako posthumno dodjeljujem za svaku ulogu ikada odigranu, te mu je umjesto u Donjoj Mahali polažem, evo, ovdje u ‘Ekranu’ Večernjeg lista, ali ružu svakako zaslužuje i HRT 3 koji je protekli vikend, u nekom svojevrsnom filmskom maratonu, pustio nekoliko njegovih filmova jedan za drugim. Među tim filmovima, negdje oko ponoći, bio je i ‘Što je Iva snimila 21. listopada 2003.’. Pa, iako mi je iz nekih sentimentalnih razloga najdraži Gregurevićev film ‘Priča iz Hrvatske’, teško mi je to argumentirati, ali je, eto, upravo tako, ovaj je jedan od onih u kojemu je sva njegova glumačka genijalnost zaista došla do izražaja. Teško mi je uopće zamisliti da taj patrijarhalni lik Hrvata, privatnog poduzetnika koji kod kuće voli zapovijedati, a na poslu se mora ulizivati stranim hochstaplerima ne bi li sklopio neki poslić, voditi ih na večere i diviti se njihovim glupostima, nije već u startu pisan za Ivu Gregurevića.

Bez njega, naime, tog filma ne bi ni bilo, a s njim je – oko ovoga nemamo konsenzus, već je to samo moj stav – jedan od najboljih filmova domaće kinematografije!

Gregurevićeve suze na kraju, kada mu je propao posao, ali još i gore, kada ga se ponizilo udvarajući se njegovoj supruzi i dirajući mu tako u obitelj, a za što i sam snosi dio odgovornosti koje je itekako svjestan, pa zato i plače, nisu ni mene kao gledatelja ostavile ravnodušnim.

Sumnjam da će se uskoro pojaviti glumac čijim suzama ću tako povjerovati kao što sam to učinio onima Ive Gregurevića. Isto tako, sumnjam da će se skoro pojaviti glumac za kojim ću pustiti suzu, kao što sam to, eto, neki dan učinio za Ivom Gregurevićem.

Oglasi