Home

Naručio sam kratku kafu, zapalio cigaretu i pogledao kroz veliki prozor na ulicu nekoć poznatu kao Ferhadiju, onda Vase Miskina, a danas, evo opet, Ferhadija. Ovaj Vaso bio je, bezbeli, učesnik Narodnooslobodilačke borbe i narodni heroj Jugoslavije, a upravo je pod njegovim imenom ta ulica obišla planetu kada se u prvim mjesecima opsade Sarajeva, točnije 27. maja 1992., dogodio zloglasni masakr u redu za hljeb.

S položaja iz pravca Borija – poznato je to, ali nije na odmet s vremena na vrijeme ponovno spomenuti – ispaljene su tri granate koje su eksplodirale među civilima koji su u redu čekali hljeb. Pri tome je poginulo 26, a ranjeno 108 građana Sarajeva.

Misli koje su mi u tom trenutku odlutale na prizore ubijenih, ranjenih i obogaljenih Sarajlija koji su zahvaljujući televizijskim kamerama obišli svijet, prekida ljubazna plavokosa konobarica koja mi donosi kafu.

“Izvol’te – Hvala”

Pogled mi se nakon te kratke, ali ipak tople konverzacije ponovno vraća na Ferhadiju kroz taj veliki prozor, a zapravo izlog koji – za razliku od prozora čija je glavna svrha da gledaš kroz njega – više služi tome da se tebe vidi kako, eto, sjediš u šminkerskoj Vatri i kuliraš.

Ovaj put mi se pogled zaustavlja na nekom jedva punoljetnom momku koji, kako se čini, dosta bezuspješno pokušava nešto uvaljati raji koja tuda užurbano prolazi…

Momak u smeđoj zimskoj jakni spustio je kartonsku kutiju punu nekih kalendara i letaka na asfalt koji se svake godine nanovo radi, te uz ljubazan osmijeh ispružio ruku kako bi ih ponudio mnogobrojnim prolaznicima. U početku, međutim, nitko za njima nije posezao i svi su kraj tog momka prolazili kao kraj ciganke s djetetom…

Požurivali su korak i okretali glavu u drugome smjeru. Tamo negdje prema pošti.

To je svakako razumljivo jer u Sarajevu, mom rodnom gradu, isto kao uostalom i u Zagrebu, gradu u kojemu živim, te vjerojatno svakom malo većem i prometnijem gradu, čovjek više ne može napraviti ni dva koraka a da ga netko ne zamoli da mu plati nešto za pojesti, lijekove, račune za režije, školovanje ili, štajaznam, frizuru. Pa evo, u Zagrebu, na primjer, kada bi se i ovaj unuk od Andronika Lukšića, ovaj najbogatiji Hrvat, zaustavio kod svakog prosjaka kraj kojeg prođe na putu od svoga stana u Gajevoj do ureda na Jelačić Platzu, i pri tome svakome dao po kunu koliko oni u početnoj fazi pregovora traže, već nakon tjedan ili dva ne bi imao ni da uplati ljetovanje u Istri, a kamoli da kupi cijeli “Istraturist” kao što je to prošle godine učinio…

“Izvol’te, izvol’te…”, govorio je taj momak još uvijek s ispruženom rukom, ali i dalje su svi samo prolazili kraj njega.

Prošli bi oni – da im kojim slučajem stane na put, a ne ovako sramežljivo sa strane kako je on stajao – i kroz njega. Samo da ne moraju uzeti to što im nudi.

Nisam bio jedini koji ga je primijetio iz Vatre. Dva penzionera koja su sjedila kraj mene počela su glasno komentirati kako sigurno nešto prodaje.

“Ko danas ima para da nešto kupuje?!”, rekao je jedan od njih, a onaj drugi je na to samo odmahnuo rukom.

S vremenom bi se ipak tu i tamo netko zaustavio kraj tog momka, malo s njim popričao i, naizgled bez ikakvog plaćanja, veselo odšetao s kalendarom pod rukom. A, takvih zadovoljnih prolaznika bilo je sve više i do maloprije puna kartonska kutija, čini mi se, uskoro uopće više neće biti potrebna.

Kada su to ova moja dva penzionera shvatila, te čuli kako je momak sada umjesto onoga; “izvol’te”, počeo govoriti: “besplatno”, a čime je drastično povećao interes prolaznika za sebe i svoje kalendare, i oni su promijenili priču. Sada su razradili teoriju kako je sigurno netko uzeo ogromne pare na štampanju.

“Zašto bi ih inače dijelili džaba?”, zapitao se glasno jedan od njih.

Onaj drugi je i na to samo odmahnuo rukom.

Još jedan zanimljiv fenomen bili su muškarci koji su kraj tih kalendara prolazili sa svojim partnericama i odbijali ih čak i onda kada je postalo sasvim jasno da ih ne moraju platiti jer, eto, oni su ipak muškarci i njima ništa ne treba. Čak ni ako je besplatno i korisno. A, ne bi – ako ćemo iskreno – izvadili ruke iz džepova ni za milju Maraka. Ne samo da ih na taj način griju, već i u njihovoj glavi to izgleda i nevjerojatno kul. Odmahivali bi glavom, rekli kako nisu zainteresirani te krenuli dalje, ali njihove žene – svakako bolje i pametnije polovice – uzele bi unatoč toj njegovoj odluci po jedan primjerak. Time, uzgred kazano, apsolutno podrivaju autoritet svome odlučnom muškarcu koji je upravo rekao da neće taj jebeni kalendar te krenuo dalje, a sada, evo, k’o neki papak stoji na sred ulice i čeka da ga žena ipak preuzme, ali one za to nisu marile ni najmanje.

Svaki muškarac se barem jedanput našao u nekoj takvoj situaciji, a ovaj ovdje – koji ih promatra iz Vatre – i previše puta.

Momak u smeđoj jakni, čini se, nije bio jedini koji je u gradu dijelio te kalendare, jer su iz smjera Titove, vjerojatno tamo od BBI-a, nailazili neki ljudi koji su u ruci već nosili isti taj kalendar i – u trenutku kada bi prolazili kraj ovoga našeg momka ispred Vatre – uz širok osmijeh bi pokazivali kalendar kao dokaz da su ga već dobili.

Jedan od ove dvojice penzionera više nije mogao izdržati i napušta već nekoliko puta spomenuti ugostiteljski objekt, te uzima jedan. Na trenutak se čini kao da će se vratiti u kafić, a onda zastaje, okreće se, i uzima još jedan za kolegu.

“Vidi ovo…”, još će s vrata uzbuđeno,”austrijski katolički hor!”

Nakon toga dodao je još i to da je momak Austrijanac, te da samo natuca naš jezik, a ovaj drugi još uvijek nije stigao ni odmahnuti onom svojom legendarnom rukom, kada je ovaj slavodobitno zaključio:

“Propaganda!”

Kalendar je ipak uredno spremio u kesu koju je izvukao iz džepa starog zimskog kaputa i niti jedanput nije spomenuo kako je do sada bio u krivu sa svakim zaključkom koji je izvukao iz proste činjenice da neki momak ispred Vatre, eto, besplatno dijeli kalendare.

Srknuo sam svoju kratku kafu koja se u međuvremenu već ohladila, izašao na Ferhadiju i krenuo u smjeru istoka prema Baščaršiji. Razmišljao sam pri tome o ovom fantastičnom i duhovitom gradu, o jednom od najstrašnijih zločina počinjenih za vrijeme opsade koji se dogodio u ulici kojom hodam i tome kako bi moj život izgledao da nije bilo tog prokletog rata te da sam ostao živjeti u svom rodnom gradu.

Svašta mi je prošlo kroz glavu i napravio sam nekoliko projekcija, ali svaki zaključak do kojega sam došao, a bilo ih je mnogo, bio je vjerojatno jednako pogrešan kao svi oni do kojih su došla ona dva penzionera iz Vatre.

Samo sam odmahnuo rukom na sve to.

Oglasi