Home

(Objavljeno 21.09.2018. u Ekranu Večernjeg lista. Moja 1. kolumna u tom listu).

Prije bih svaku večer pogledao Seinfelda, Mućke i Život na sjeveru, a onda ujutro, pomalo pospan zbog kasnih termina prikazivanja, u školi bih prepričavao fore iz tih serija koje su ionako svi gledali i znali.

“Onda je Kramer…”, započeo bih, a svi bi mi uz smijeh dovršavali rečenicu…

Ili, štajaznam, pitao bih okupljeno društvo jesu li vidjeli kako je Al Bundy onoj debeloj ženi rekao da su neke cipele poput lifta – da podnose težinu samo do 400kg, a svi bi na to potvrdno kimali glavom i nastavili prepričavati smiješne scene iz serije.

Cijelo jutro bi tako citirali Alfa, Renea iz Alo, Alo, Chandlera i ostale genijalne likove koje smo svi, bez iznimke, svaku večer gledali. Onaj tko nije, taj bi cijeli dan bio u nemilosti. Prijatelji bi ga zezali, profesori prozivali da odgovara i bez obzira na njegovo znanje davali mu loše ocjene, a simpatija ne bi obraćala pozornost na njega ni pod velikim odmorom.

Vremena su se, međutim, znatno promijenila po tom pitanju.

U ovo neko novo tehnološko doba, naime, u kojemu svatko sam za sebe bira što će i kada gledati, kada god pogledam nešto na TV-u o čemu bih idući dan želio s nekim malo popričati – kao što je, evo, nedavno bio slučaj s izvrsnom talijanskom serijom Don Matteo – ni uz najbolju volju ne mogu pronaći sugovornika. U dućanu sam teti na odjelu suhomesnatih proizvoda spomenuo kako Terence Hill u malom mjestu kraj Perugie rješava komplicirane zločine, očekujući naravno da će znati o čemu govorim, a ona me pogledala kao da joj se obraćam na nekom stranom i njoj nepoznatom jeziku. Počela je onu salamu rezati na neviđeno debele šnite samo kako bi me se što prije riješila. U tramvaju sam rmpaliji od konduktera pokušao objasniti kako taj hrabri svećenik, vozeći se svojim biciklom divnim krajolicima Umbrije, uvijek naiđe na neku nevolju, a on me nije ni pitao za kartu već me samo zamolio da izađem na sljedećoj stranici. U kladionici, nadalje, tipu kojega je jedan par zeznuo za velik dobitak, nije bendovao ni za suhu šljivu sve ono što sam mu rekao o tom divnom čovjeku koji nikada ne propušta ostaviti poruku nade i optimizma. Zahvaljujući šarmu i pozitivnosti, rekao sam tom očajniku koji je na teletekstu tražio rezultate druge bjeloruske lige, on često pomogne kriminalcima da se iskupe, te ih uvijek uvjeri da priznaju zločine i prihvate odgovornost.

Ni to, uzgred kazano, nije bendovao ni za suhu šljivu.

Danas svi samo gledaju serije na Internetu, po cijele dane nešto streamaju, downloadaju te uz malo sreće povremeno Netflixaju i chillaju. Na televiziji, čini mi se, gledaju samo bakin tabletić i onu plastičnu gondolu koju je neki rođak davno donjeo iz Venecije. Hoće li ova početkom tjedna započeta HRT-ova jesenska shema to promijeniti i, hoće li se ljudi zbog nje vratiti pred male ekrane, a ja, Miro Par, ponovno dobiti sugovornike – ne znam. Ali, iskreno vjerujem da je to zbog jakog stavljanja naglaska na domaću produkciju ovaj put itekako moguće…

Elem, predstavljanje HRT-ovog programa nakon kojega sam postao toliko optimističan da, evo, svoju prvu Ružu kao novi kolumnist u legendarnom večernjakovom Ekranu poklanjam upravo njihovoj jesenskoj shemi, vodili su Marko Šapit i Jelena Glišić. To dvoje izvrsnih voditelja – prvi je bio veća zvijezda od Luke Modrića za vrijeme Svjetskog prvenstva, a druga će od ove sezone voditi novi lifestyle magazin – upoznali su nas s mnoštvom novih formata koji su već u ovom prvom tjednu prikazivanja opravdali moja očekivanja.

Dokumentarna serija Varoški Amarcord, na primjer, u kojoj se predstavljaju dalmatinske varoši iz perspektive lokalnih legendi, njihovih sjećanja na djetinjstvo i život u gradu u kojem su odrasli, ali i dokumentarni serijal Velikani hrvatskog glumišta koji tematizira život najvećih domaćih glumaca, nešto je što bi se svakako trebalo gledati i o čemu bi se naknadno moglo razgovarati. Životi Borisa Dvornika, Ene Begović i Šovagovića, složiti ćete se, svakako nude mnoštvo tema za razgovor na poslu uz aparat za vodu.

A, isto vrijedi i za novu igrano-dokumentarnu seriju Rat prije rata, koja govori o tajnom obavještajnom ratu jugoslavenskih službi tijekom 80-ih i početkom 90-ih. To bi čak mogla postati i tema u cijeloj regiji. O seriji “Crno-bijeli svijet” se govori već dvije sezone, najviše o tome da li je tih godina sve baš tako bilo kako serija prikazuje, a ono što me posebno raduje je da će se ta rasprava nastaviti i ove jeseni.

Nova sezona serije Novine, nadalje, o kojoj se najkasnije od Netflixove kupovine ne govori samo unutar naših granica, Knjazov putopisni serijal i mega projekt Doba uskoka, kao i mnoge druge stvari s kojima su na Prisavlju ove jeseni odlučno krenuli, daju mi tu nadu da će i nove generacije koje su ovih dana ponovno krenule u školu, prvih nekoliko školskih sati provoditi u prepričavanju svega onoga što su prethodne večeri gledali na televiziji. Baš kao što smo to, eto, svi činili prije pojave ovih modernih tehnologija koje su pregazile koncept gledanja televizije.

Priče o Don Matteu, međutim, i dalje neće biti jer HRT nažalost nije otkupio nove sezone. Morat ću, jebatga, potražiti neki dobar stream na Internetu…

Oglasi