Home

(Objavljeno 01.09.2018. na Net.hr-u)

Sjećam se toga kao da je bilo jučer. U prvi be razred Osnovne škole Jordanovac ušetao sam s polugodišnjim zakašnjenjem. Ostali bekači su se tijekom tog prvog polugodišta koje sam uslijed ratnih zbivanja u svom rodnom Sarajevu proveo u izbjeglištvu u Njemačkoj, već upoznali, sklopili prijateljstva, odredili tko će s kim sjediti, tko će kome biti simpatija i, tko je, bezbeli, najjači u razredu. U trenutku kada sam prvi put ušao u njihov razred stajali su na izlaznim vratima učionice u redu za užinu. Učiteljica me kratko predstavila, najviše objašnjavajući toj maloj dječici odakle sam došao – nešto što je tih devedesetih godina, čini se, bilo neizbježno – a jedna djevojčica iz reda za koju sam kasnije saznao da se zove Slavica i koja je, evo, spreman sam joj to priznati s ovim vremenskim razmakom od nekih 25 godina, bila i moja prva simpatija – odmah je podviknula nešto što će me još dugo nakon toga pratiti:

“Fuj, Bosanac!”, rekla je, a onda to podebljala s još jednim sasvim bespotrebnim nakon onog prvog i, još glasnijim,”Fuj!” (Dva ‘fuj’ mi se čak i iz ove perspektive čini previše)

Za užinu je, sjećam se i toga, bila šnita kruha namazana paštetom, ali toliko tanko da se doimalo kao da je kuharica samo obrisala nož o kruh. Uz to je bio poslužen i čaj u limenoj šalici, a u koji je, po boji sudeći, vrečica čaja bila umočena jedva pola sekunde. Kakvog je okusa bio, to vam, nažalost, ne znam reći. Nisam imao pravo na njega…

Učiteljica me veoma strogo pred svima pitala jesu li mi roditelji uplatili užinu, a i prije nego što sam stigao nešto odgovoriti, pretpostavila je da nisu te mi rekla da se vratim u razred i pričekam dok se ostali vrate iz kuhinje. Petnaest prvih minuta dakle, u novoj školi i novom razredu, proveo sam sjedeći sasvim sam u praznoj učionici s dovoljno vremena da razmislim o onome što mi se do sada dogodilo.

“Biti će ovo…”, zaključio sam tada,”sedam i pol veoma teških godina!”

U školi su u to vrijeme Lipa i Japanac vedrili i oblačili. Novac za užinu se u njihovom prisustvu čuvao u čarapama, a pogled skretao. Tukli bi nemilosrdno sve što bi im se našlo na putu, a jednom su i mene malo protresli. Sve to, međutim, nije bilo vrijedno spomena spram udarca koji sam zadobio taj prvi dan škole i koje sam, eto, nastavio primati do kraja godine.

Elem, jedini u razredu nisam imao pet iz hrvatskog. O razlozima za to bi se dakako moglo nagađati, ali u svijetlu toga kako me je tadašnja učiteljica odlučila predstaviti razrednim kolegama i činjenici da je čak i Mirko iz zadnje klupe dobio peticu, a kojemu sasvim sigurno i danas neka slova abecede nisu poznata, postoji opravdan razlog za sumnju na manju diskriminaciju. U svakoj razmirici koju bih imao s nekim od učenika, a koje bi u pravilu završavale podsjećanjem na mjesto mog rođenja, učiteljica bi rijetko kada presudila u moju korist. A nisam, nota bene, uživao ni pretjeranu učiteljsku podršku tijekom izbora za predsjednika razreda kada mi je bez ikakvog objašnjenja i, jasno, uporišta u Ustavu RH, uskraćeno pasivno biračko pravo. Bilo je, naravno, još mnogo toga što ne bih poželio niti jednom đaku prvaku koji će za par dana po prvi put zakoračiti u svoj novi razred, ali Osnovnu školu Jordanovac bih ipak, punog srca, poželio svakome!

Pogotovo onom Milanovom i Severininom malom čiji se roditelji, čitali ste sigurno već o tome, na Općinskom sudu u Zagrebu ovih dana dogovaraju hoće li u prvi razred krenuti upravo ovdje, kako njegova mama želi, ili u neku privatnu američku školu koju iz straha od diskriminacije po nacionalnoj osnovi zagovara njegov otac…

(Čitaj dalje da vidiš kako su se na Jordanovcu, kućni broj 108, nakon tih početnih poteškoća stvari promijenile na bolje)

Nije, naime, prošlo ni pola godine, a gore spomenuta učiteljica otišla je u mirovinu i zamijenila ju je predivna Zdenka Lukač. Tada dvadesetipetogodišnja učiteljica kojoj smo bili prva generacija, a s kojom sam, evo, i nakon dvadeset godina u kontaktu, bila je sve ono što si neki učenik može poželjeti. Blaga, duhovita, poticajna za svoje učenike, njihove posebne talente i sklonosti te prije svega poštena i ni malo diskriminatorna. Prekrasna osoba i još bolja učiteljica! Ona, uzgred kazano, i dalje predaje na Jordanovcu i baš ove godine treba preuzeti novu generaciju prvašića, a u kojoj bi se – ako bude sreće, roditeljske pameti ili, štajaznam, mudre sudske presude – mogao naći i mali Aca!

Slavica mi je, nadalje, u petom razredu za Valentinovo poklonila privjesak za ključeve u obliku srca, a u sedmom, kada su se pojavile prve Nokije 3210, od nje sam dobio i prvu SMS poruku. Pisalo je da mi već neko vrijeme želi nešto priznati, a ja sam se nečemu ponadao, ni sam ne znam čemu u tim godinama, ali onda se ispostavilo da je to jedna od onih šaljivih poruka koje su u to vrijeme kružile. Vjerojatno su ih telekomunikacijske kompanije same pustile u opticaj da povećaju promet, a završavale su s nekom gluposti tipa da Djed Mraz ne postoji. Meni je, međutim, i to bilo drago dobiti od nje. Puno draže nego ono dvostruko ‘fuj’ s početka moje osnovnoškolske i, eto, ljubavne karijere… Prijatelje koje sam tamo upoznao, da spomenem i njih, poželio bih svakom budućem prvašiću pa tako i ovom Severininom. I dalje su mi, naime, najbolji, a u posljednjih dvadesetak godina s njima sam proveo više vremena nego s vlastitom obitelji. Prvi izlasci u noćni provod, ljetovanja, tučnjave protiv onih glupana iz Harambašićeve, malonogometne pobjede i sve ostale lijepe uspomene iz moje mladosti, vezane su mi upravo uz njih i naše druženje započeto u školskim klupama Oš Jordanovac. A, jedan od njih, usput budi rečeno, nedavno mi je bio i kum na svadbi. Nažalost, ne sa Slavicom, jer ova priča nema baš takav happy end, i s njom, jebatga, nisam uspio ostati u kontaktu, ali svakako sam joj ostao vječno zahvalan za onu dobrodošlicu prvog školskog dana. Zbog toga, naime, ali svih drugih teških situacija s kojima sam se nosio tijekom osnovne škole, a kojih je, da se razumijemo, svakako bilo mnogo manje nego onih lijepih, danas sam sasvim sigurno otporniji čovjek nego što bih to bio da sam išao u neku privatnu ustanovu gdje bi me peruškom gladili po guzici. To me izgradilo u snažniju individuu koja se od malih nogu naučila nositi sa problemima i danas, evo, nema toga što bi me moglo poljuljati.

Nekako mi se čini da bi baš to, u ovo doba brzog kolanja raznih fotografija po Internetu, i njemu moglo biti potrebno.

E da, skoro sam zaboravio, kasnije sam postao i predsjednik razreda, a to đačko doba – nisam bio u pravu kada sam pomislio da će biti teško, a nije ni Milan kada to tvrdi za svoga sina – zaista je najljepše od kolijevke pa do groba…

Nema nikakve sumnje da će, ukoliko upiše Jordanovac, isto biti i malom Aleksandru.

Oglasi