Home

(Objavljeno na Kult Plave Kamenice 07.08.2018.)

Jedna od mnogo dobrih stvari koje New York nudi onim sretnicima koji se u nekom trenutku svog života tamo zateknu, pa makar na par tjedana kao što je prije dvije godine bio slučaj sa mnom i mojom tek vjenčanom suprugom, svakako su razne turističke ture. Tako postoji, na primjer, ona ‘up town’ tura busom, pa onda ‘down town’, povijesna tura, helikopterska, ona za alkoholičare tijekom koje se obilaze velike pivovare i male radionice piva, te biciklistička.

‘Sex&Grad’ tura jako je popularna među fanovima istoimene serije, a ljubitelji okultnog rado uplaćuju one obilaske koji se nešto malo iza pola noći upuštaju u potragu za duhovima i vampirima diljem Velike Jabuke. Postoje, nadalje, turistički obilasci koji ljude vode po šoping centrima i pokazuju im gdje mogu ostvariti najbolje popuste, a čak i onaj gospodin po kojemu je napravljen lik Kramere iz Seinfelda – pravi Kramer – ima neki svoj, vjerojatno sasvim lud i nepouzdan, obilazak grada.

Jedna od boljih je svakako ona u kojoj vas vode po mjestima na kojima su snimane neke legendarne filmske scene ili serije, a koju smo kao neku vrstu kompromisa uplatili moja supruga i ja. Ona je, naime, željela ići na onu koja prati život Carrie Bradshaw, a ja bih – u tom slučaju – radije sjeo na autobus koji vozi natrag za Hrvatsku. Osobno sam bio više zainteresiran za onu neku gastronomsku turu koju sam pronašao na Internetu, a koja je, istina, za nešto malo više američkih zelembača, obuhvaćala kušanje sve moguće njujorške hrane; od onih hot-dogova s malih prikolica kraj ceste, preko njihovih tipičnih ‘bagela’ i kamenica na koje su veoma ponosni, pa sve do svjetski poznatog nedjeljnog bruncha u Waldorf Astoriji, ručka u restoranu Nobu, večera u Ciprianiju, te još nekih drugih tako šminkerskih i svjetski poznatih mjesta.

“Win-win situacija!”, rekli bi Ameri, pa sam se i ja poslužio tom krilaticom prilikom nagovaranja supruge na ovu kompromisnu turu, a ona je uz nešto malo manje oduševljenja, eto, ipak pristala.

Tura koju smo dakle, mi odabrali, obuhvaćala je lokacije raznih filmova i serija, a imala je i jednu stanicu ispred stana ranije spomenute poznate kolumnistice, zbog ćega je uostalom moja supruga na to i pristala. Ja sam pak, na tu nagodbu pristao jer je u cijenu bio uključen i lagani ručak koji se trebao održati na nekom poznatom filmskom mjestu, ali koje nam prethodno nisu željeli otkriti. (Ponadao sam se da je riječ o onom restoranu gdje se Tony Soprano gozbio kada bi se iz New Jerseya prebacio u New York, ali istovremeno sam se pribojavao da će biti 50 tvrdo kuhanih jaja koje je pojeo Paul Newman u ‘Cool Hand Luke’ kada su ga nakon jedne p’janske noći iz NY-a prebacili u floridski zatvor…)

Elem, vodič nam je bio neki genijalni, žgoljavi Njujorčanin koji se inače i sam pokušava probiti kao glumac, te nastupa u par ‘off Broadway’ predstava i po nekim underground klubovima kao stand up komičar. Nije, istina, nešto pretjerano uspješan u te dvije karijere, pa se mora baviti i ovim turističkim turama, ali za ovo je – shvatili smo svi vrlo brzo – rođen. Vrhunski je upućen u filmove i njegov humor u ovom busu dolazi do izražaja mnogo više nego po tim podrumskim komičarskim klubovima, a u koje – kako i sam tvrdi – ne zalazi baš previše ljudi.

“Klub u kojemu nastupam se prije zvao “G-točka””, kaže nam između mjesta gdje su Tom Hanks i Meg Ryan trebali imati svoj prvi spoj u filmu ‘Imaš poštu’ i onog kafića u kojemu su ‘Prijatelji’ besposličarili,”ali kako ga niti jedan muškarac nije mogao naći, morali smo promijeniti naziv!”

Posjećenost im se, na njegovu žalost, ni s novim nazivom nije poboljšala, ali nama je svakako bilo drago da je uslijed tog debakla ipak morao zadržati i ovaj posao.

Tijekom ture obišli smo dakle, taj Carrien stan u koji se, bezbeli, nije moglo ući jer je utrašnjost snimana zapravo u studiju u LA-u, kao uostalom većina unutrašnjih prostora koje gledamo na velikim kino platnima i malim televizijskim ekranima. Osim tog stana kroz koji je u toj seriji prošlo više muškaraca nego kroz Grand Central Station, ali i mnoga druga znamenita mjesta od kojih bi posebno izdvojio onu Woody Allenovu klupicu ispod Queensboro Bridgea, hotel Plaza u kojem je sniman drugi nastavak ‘Sam u kući’, te u kojemu je mali Kevin tijekom snimanja zaista i boravio, posjetili smo i mnoga upečatljiva mjesta iz filma ‘Ljudi u crnom’.

“Koliko je droge konzumirao Charlie Sheen prije dvije godine?”, pita nas vodič u Central Parku na mjestu gdje je taj glumac nokautirao Gordana Gekka u filmu ‘Wall street’, “Dovoljno da uništi Dva i pol muskarca!”

Kada se po prvi put nitko nije nasmijao, pojasnio je:”Mislim na onu seriju!”

Reakcija je i tada, jebi ga, izostala – ne može mu baš svaka fora uspjeti – ali barem nas nije gnjavio s vicevima o Chuck Norrisu.

Našu pozornost je, međutim, tada zaokupio impozantni Trumpov toranj kraj kojega smo prolazili. Ovdje je veoma važno za napomenuti kako sam u New Yorku bio dok je, nota bene, Trumpova izborna pobjeda još uvijek bila samo šala, pa smo se svi pred njegovim tornjem, a gdje sniman i ‘Đavolji odvjetnik’ s Al Pacino i ‘Otmica tornja’ s onim Ben Stillerom (ispričavam se što sam ih spomenuo u istoj rečenici), dobro nasmijali na viceve o tome kako će u kampanji koristiti slogan da je; “Narančasta nova crna”. Pri čemu je on, jasno, narančasta, Obama, eto, crna, a sve to referenca na Netflixovu uspješnu seriju. Ili, štajaznam, kako će kao predsjednik SAD-a uništiti njihovo ministarstvo obrazovanja, te će ga ustrojiti po modelu krajnje upitnog i ponekad komičnog ‘Trump Universitya’.

Nakon izbora nikome, jasno vam je, ništa više nije smiješno…

Tom Cruise je, nadalje, NY Timesu čije zgrada se nazirala u daljini, rekao da je prije scientologije mrzio ljude. Sada – primjećuje nas vodič duhovito – ljudi mrze njega. Katie Holmes pogotovo! Kraj Rockefellerovog nebodera razgovarali smo o NBC-evim studijima koji su tamo smješteni i serijama koje su producirali, a svega pet ulica i dvije avenije dalje, što je zapravo jako blizu, čekalo nas je ono što me na ovoj turističkoj turi najviše radovalo – ručak na poznatoj filmskom ili, kao u ovom našem slučaju, serijskoj lokaciji.

Između Broadwaya i Osme avenije, na 55-oj ulici, nalazio se, naime, onaj ‘Soup Nazi’ iz popularnog Seinfelda, produciranog baš od NBC-a, a koji se zapravo zove ‘Soupman’ i u kojemu smo, slijedeći stroge upute vlasnika, ipak uspjeli naručiti dvije zbilja fenomenalne juhe. (Više o tome u nastavku priče. Nastavi čitati…)

Soup Nazija u kojemu smo na poluvremenu ove ture ručali, a što je i suprugu i mene veoma obradovalo, razlikuje se u najmanje tri stvari od onog Soup Nazija s kojim se Seinfeld dosta kvalitetno zajebavao. Kao prvo, prostor je dvostruko manji od onoga u seriji. Uopće se u njega ne može ući, pa ni onih pola metra kao u seriji. Stoji se vani i to, naravno, u poprilično dugačkom redu. Druga razlika je već spomenuta da se, dakle, ne zove Soup Nazi, već Soupman, a zbog čega je i tužio tvorce serije, Seinfelda i Larry Davida, te su se za široj javnosti nepoznati novčani iznos nagodili izvan suda. Seinfeld je navodno, ako je vjerovati Wikipediji, a često nije, nekoliko tjedna nakon premijernog prikazivanja tog nastavka pojavio na mjestu zločina s velikom željom da zadovolji glad jednom ukusnom juhom, ali ista mu je – kada ga je vlasnik prepoznao – uskraćena uz onaj legendarni povik: ‘No soup for you!’. Gazda ga je tom prilikom počastio s još nekoliko sočnih psovki te zahtijevao ispriku zbog krivog prikazivanja i nanošenja štete poslovanju, a Jerry mu se ironično ispričao, citiram, na tome što mu se red za juhu umjesto do kraja pločnika, sada proteže preko tri ulice.

I treće, taj gospodin koji je za sve to zaslužan – armenijski imigrant Ali “Al” Yeganeh – već godinama ne mora osobno stajati za pultom i ulijevati juhu u male kartonske zdjelice, već je to nama umjesto njega učinio netko od njegove vojske zaposlenika koja tamo vrijedno rinta svaki dan od jutra do sutra.

Postoji, usput budi rečeno, još nekoliko sitnijih razlika, poput toga da za kruh ne moraš preklinjati već ga dobiješ u sasvim zadovoljavajućim količinama, kao poklon dobiješ i neku voćku te čokoladicu, prodaju suvenire poput majica i šalica, a ni cijene im nisu pretjerane za njujorške standarde. Stroga pravila su, međutim, ista kao u seriji, te su precizno napisana i jasno vidljivo istaknuta kraj fotografije vlasnika…

Treba stati skroz lijevo u red, novac već unaprijed držati u ruci, po mogućnosti novčanice sitnije od deset bucksa, znati što se naručuje, te nakon toga skloniti se skroz na desno i u miru čekati da vas se prozove.

Juha je, također, baš kao što to u seriji bezrezervno tvrde, nevjerojatno ukusna. Ja sam jeo neku od paradajza, a supruga se nakon malo nećkanja koje joj osolje i nije previše zamjerilo, odlučila za juhu od kozica. Osim toga što su iznimno ukusne, bolje od svih koje sam jeo u svim našim restoranima, ali i kod nekih baka, veoma su i zasitne te je jedna takva juha u kombinaciji s kruhom, voćkom i čokoladicom, gladnom čovjeku sasvim dovoljna za ručak. Koliko god mi je bio privlačan hot-dog s obližnjeg štanda, a na kojemu je po riječima našeg turističkog vodiča detektiv Sipowitz iz ‘Njujorških plavaca’ svako jutro prije smjene doručkovao, nisam ga mogao pojesti…

“Još dvije godine prije Seinfelda…”, otkrio nam je taj naš vodič dok smo srktali juhe,”Soupman je već bio spomenut u jednom drugom poznatom filmu.”

U ‘Sleepless in Seattle’, kod nas prevedenog kao ‘Romansa u Seattlu’, Tom Hanks spominje nekog čovjeka koji pravi najbolju juhu koju ćete ikada probati, a koji je istovremeno i najbezobrazniji čovjek u Americi.

Tu referencu, pojašnjava nam dalje, tada su primijetili i shvatili samo Njujorčani koji su već bili upoznati s tim bijesnim Irancem, a sada, evo, cijeli svijet mu dolazi upravo zbog tog njegovog bezobrazluka.

Soup Nazi je u doba moje posjete zarađivao – pazite molim vas ovu itekako dobro provjerenu cifru – 25000 bucksa na dan. Riječima: dvadesetipet tisuća! To je, izračunao sam, više od dvije tisuće prodanih porcija juhe na dan. Upravo zato mi je nevjerojatno zazvučala vijest od prije nekih godinu dana kako je Soupman zbog poreznog duga proglasio stečaj i zatvorio tu poslovnicu u kojoj sam, čini se, pojeo jednu od posljednjih juha. (Niti tih mojih 10$ ga, jebatga, nije uspjelo spasiti.)

Ukoliko se Seinfeld ikada odluči na ‘come back’, pomislio sam tada, sigurno će prvu epizodu započeti upravo tamo – na zatvorenim vratima originalnog Soup Nazija u 55-oj ulici!

Od ove godine, međutim, Soupmanov lanac kioska i restorana za juhe ima nove vlasnike. Neka velika korporacija čije ime nije vrijedno spomena, u stečajnom postupku otkupila je firmu za 6 milijuna dolara, otplatila sve dugove i, ponovno započela poslovanje. Pri tome su nakon više od 35 godina promijenili cijelu poslovnu filozofiju na kojoj se Soupman proslavio i zahvaljujući kojoj je postao jedna od najprepoznatljivijih televizijekih pojava na svijetu.

Umjesto dosadašnjeg, malo karikiranog, ali u biti istinitog, ‘No soup for you’ biznis modela, njihov novi slogan i korporativni stav kojim žele vratiti uloženi novac je: ‘Soup for everybody!’

Kao posljedica toga, otvorili su još mnogo novih poslovnica po cijeloj Americi, franšizama se razbacuju kao diskontnim rajčicama u španjolskom Bunolu, vrše besplatnu dostavu, juhe prodaju u supermarketima kao instant juhe kojima treba dodati samo malo vruće vode, fotografiju originalnog vlasnika zamijenili su onom glumca iz Seinfelda koji je tumačio njegov lik, a u posljednje vrijeme pokušavaju se ubaciti i na jedno novo tržište – u studentske menze…

Ali “Al” Yeganeh, ne moram to ni posebno isticati, poput mnogih obožavatelja njegovih juha, uključujući i mene, zasigurno nije sretan razvojnim putem kojim je njegova nekadašnja firma krenula, a koji će najvjerojatnije dovesti i do srozavanja kvalitete. Sramota je, složiti ćete se, već sada poprilična. Utjehu mu eventualno može prižiti hrpa novca koju je osobno zaštekao tijekom svih ovih godina stajanja nad štednjakom pazeći da mu juha ne zagori, izvansudskim nagađanjem sa Seinfeldom i, evo, ne plaćanjem poreza, ali nama ostalima koji smo imali tu sreću barem jedanput probati taj njegov specijalitet dok još uvijek nije bio dostupan baš svima i svugdje – utjehe nema.

Ostaje samo sjećanje na tu fenomenalnu juhu koja nas nije samo nahranila za vrijeme obilaska najboljeg grada na svijetu, već nas je, barem na trenutak, učinila i dijelom popularne kulture koju je Jerry Seinfeld, bez ikakve sumnje, s ovim likom stvorio.

Oglasi