Home

Ima ta neka floskula, već dugo kruži među rajom, o tome kako Clint Eastwood u filmu ‘Mostovi okruga Madison’ nije švaca kao u svim svojim ostalim filmovima. Čuo sam to neki dan za vrijeme prikazivanja filma na HRT-u, a to me podsjetilo da sam i ranije to znao često čuti, i to baš od njegovih najvećih obožavatelja. Plače, kažu, pa čak i govori o svojim osjećajima… Nije nikoga, isto čest argument onih koji se boje priznati mu ovu ulogu kako sami ne bi ispali mlakonje, ubio. A, kritičari koji su upravo time i postali mlakonje, primijetili su i da umjesto revolverom i dvocijevkom – pazi ovo – barata fotoaparatom i olovkom.

‘Kakva pederčina!’, poentiraju snažno kad god ova tema dođe na dnevni red. Pa ipak, ako se mene pita, a to se svakako prerijetko čini, Clint je u ovom filmu veća faca nego u bilo kojem drugom u kojem je do sada glumio. (Uključujući i Gran Torino!)

Elem, osim što je takav slobodnjak da je u Bariju iskočio iz vlaka samo zato što mu se svidio krajolik i onda tamo ostao par dana, u manje od četiri dana – jedan produženi vikend – uspio je iz korijena promijeniti život jednoj usamljenoj, ali ipak prekrasnoj domaćici iz Iowe koja je od svog života očekivala više.

Nakon toga, ponovno je uskočio u svoj pick up truck i uputio se tko zna gdje…

Što ste vi, velike muškarčine koje ne priznajete Roberta Kincaida, učinili za, recimo, ovaj protekli, ili, evo, bilo koji drugi, vikend? Kome ste – da vas pitam još i to – promijenili život?

To je, naime, ono što nekoga čini pravom facom! Mnogo više nego kada mu ga oduzme…

Oglasi