Home

Prvu cigaretu u životu moj deda zapalio je 10.4.1941. g. kada su Nijemci ušli u Zagreb. Priča je to koju je često pričao, spominjući s neodobravanjem i oduševljenje koje je pri tome vladalo na ulicama, a nama unutar obitelji koji smo tu njegovu priču znali napamet, ta njegova cigareta bila je pokazatelj da je za razliku od mnogih drugih već tada – u dobi od svega 11 godina – shvaćao ozbiljnost situacije i ni malo dobrog vremena koje dolazi.

Nama djeci vrhunac njegove priče uvijek je bio kada bi došao do dijela u kojemu mu je njegova mama Katarina, koja će kasnije postati moja prabaka Katarina, zagnjurila glavu u šekret jer je saznala da se propušio.

‘To je bio…’, govorio bi moj deda,’…prvi put da je shvatio opasnosti pušenja!’

Mnogo godina kasnije, tamo negdje početkom 2010.g., deda je bio na nekoj rutinskoj kontroli u bolnici i neki mlađahni doktor, u sklopu svih onih proceduralnih pitanja koje valjda moraju postaviti, pitao ga je koliko dugo već puši, a kada mu je deda rekao točan datum i tu davnu godinu koju je ovaj znao samo iz povijesnih udžbenika, nije znao ni zbrojiti koliko je to godina svakodnevnog konzumiranja nikotina i tu rubriku je ostavio praznu. Ipak je, onako početnički doktorski i automatski, bez uključivanja zdravog razuma i valjda još po nekoj proceduri, rekao da bi – pazi ovaj sedam desetljeća zakašnjeli savjet – trebao prestati.

Jedino što je moj deda nakon toga prestao, bilo je ići na rutinske kontrole u bolnicu…

—-

Ko mu je dao tu prvu cigaretu kao malom fakinu s Jordanovca, zbilja ne znam, ali znam da sam mu posljednju dao upravo ja na tom istom Jordanovcu nekih 70-ak godina kasnije.

Ovaj put na kardiološkom odjelu KBC-a Rebro gdje je u rujnu 2013. odbrojavao svoje posljednje dane nakon privremenog otpusta iz intenzivnog odjela. Bio sam mu u posjeti i on me zamolio da mu donesem cigaretu. Za razliku od onog maloprije spomenutog doktora, znao sam da nema nikakvog smisla sada mu uskraćivati bilo što, a pogotovo ono u čemu uživa od 41. i što je valjda jedino što je poželio u cijelom životu, pa sam mu skoknuo do trafike po bijeli marlboro. Na prozoru sobe povukao je dva, tri kratka dima, nije mogao više, i zadovoljan se vratio u kravet. Rekao je da mu ne moram ostavljati kutiju.

Sutradan su nam javili da je deda umro.

Priča o njegov zadnjoj cigareti ostala je, evo, meni da je ispričam.

Oglasi