Home

(Objavljeno jednog utorka 2017.g. na Wall.hr-u u rubrici Dopisnik iz centra)

Sjećam se da mi je prije nekih desetak godina utorak bio daleko najdraži dan u tjednu. Nikakav petak, niti subota, već taj obični i naizgled itekako dosadni utorak. A, sve to, nota bene, zbog njegove uzbudljive noći koju bih obavezno provodio u genijalnom klubu ‘Gjuro 2’. Roditelji nisu mogli vjerovati da se utorkom izlazi u noćni provod, a ja sam im morao dati za pravo jer su ti ‘Gjutorci’, kako su ih organizatori maštovito nazvali, bili zbilja za nepovjerovati dobri.

Zagreb svako malo iznjedri neko novo mjesto koje postane najbolje i obilježi jednu ili više generacija. Tako su to bili ‘Kulušić’ i ‘Lap’ za one generacije osamdesetih, ‘Big Ben’ se pojavio devedesetih i odmah za jedno kratko, ali sadržajem itekako bogato vrijeme, postao najposjećenije mjesto u gradu. Pogotovo za šminkere. Krajem tih devedesetih, međutim, i početkom novog milenijuma; Medveščak, kućni broj 2, postao je svima nezaobilazna adresa za noćni izlazak. Tijekom svih tih godina je, naravno, ‘Saloon’ bio jedna konstanta pa ga nije potrebno posebno ni spominjati, a i ‘Sokola’ bi se, usput budi rečeno, svako malo svi zaželjeli te bi privukao ljude da upravo u njegovim podzemnim prostorijama jutra dočekuju u nečijem zagrljaju. (Pa, makar u ‘kravati’ ćelavog izbacivača kada malo pretjeramo s alkoholom…)

Ne treba, dakle, ni njih posebno spominjati, isto kao ni ‘Papaju’ na Šalati koja je jedno vrijeme bila veoma popularna ili ‘Pepermint’ u Ilici koji se nedavno pojavio i nakratko nudio nešto od onoga što su nam svi ovi nabrojani klubovi svojevremeno pružali.

Ono što se, međutim, utorkom događalo u onim uskim ‘Gjurinim’ prolazima između prvog šanka i WC-a, te s druge strane između istog tog šanka i par izdvojenih sjedećih mjesta, a u kojemu je uvijek bila poprilična, ali ipak podnošljiva gužva u kojoj bi se lako ostvarivali kontakti između spolova – odgovorno tvrdim, pa čak i pod kaznenom odgovornosti – bilo je nešto najbolje što je ovaj grad u svojoj povijesti noćnih izlazaka imao za ponuditi.

Taj neuobičajni program utorkom, kao velika posebnost zagrebačkog noćnog života, započeo je kao okupljalište raznih kulturnjaka koji bi uz kvalitetnu muziku razglabali o knjigama i filmovima, ali vrlo brzo je prerastao taj neki hermetički zatvoreni krug intelektualaca te se proširio i na one intelektualce u nastajanju: studente s fakulteta društvenih nauka i one umjetničkih orijentacija, a koji su dijelili iste te interese, samo nisu, eto, bili toliko dosadni…

Ili barem to nisu bili nekoliko sati iza pola noći na plesnom podiju, kod onog drugog šanka, a na kojemu bi oni ranije u gužvi uspostavljeni kontakti veoma često znali prerasti u nešto mnogo romantičnije. A, što je to točno, za neke od takvih situacija ni nakon ovoliko godina mi nije u potpunosti jasno.

Znam samo da je bilo fantastično!

U ovom trenutku priče o tom magičnom prostoru koji se nalazio nekoliko metara ispod zemljine površine, bio bi red navesti neki poseban provod ili događaj iz tog kluba koji mi je i nakon ovoliko godina ostao posebno urezan u sjećanje, ali to zbog ograničenosti prostora jednostavno nije izvedivo jer takvih provoda i događaja u ‘Gjuri 2’ bilo više nego u bilo kojem drugom klubu u koji sam zalazio. U ‘Gjuru’ sam, zapravo, i najrjeđe izlazio, a opet – najviše sjećanja imam upravo od tamo.

Ono jedanput, mislim da je bila 2008., kada sam s prijateljem Marcelom direktno nakon osvojenog malonogometnog turnira negdje kod Čučerja i konzumiranja prve nagrade: porcija ćevapa s lukom, u ‘Gjuri’ sreo svoju tadašnju simpatiju. Pohađala je Akademiju dramske umjetnosti i po tome kako je tog utorka savršeno odglumila da joj ni najmanje ne smeta moja poprilično neugodna kombinacija tjelesnih mirisa uzrokovanih izlučivanjem znoja i, onog bosanskog specijaliteta s roštilja koji mi se zasigurno osjetio iz usta – znao sam da je čeka velika glumačka karijera. I bio sam u pravu! Eno je sada, nekih desetak godina kasnije, glumi u ‘Tri zime’ Tene Štivičić u HNK i po pozornici se navlači s nekim – kritičari su jednoglasni po tom pitanju – još većim smradom od mene… Ili, štajaznam, ono jednom kada sam bez prebijene pare u džepu sreo Ivu Josipovića koji je tada u sklopu svoje predsjedničke kampanje skupljao bodove kod mlađe populacije. Nekoliko sati pio sam s njim na onom ranije spomenutom šanku, ali s druge strane, i p’janski ga savjetovao kako da dođe do pobjede, a onda je on otišao i ostavio me – pazite ovaj propust u protokolu – sa svim neplaćenim računima.

Nekoliko mjeseci kasnije on je postao predsjednik države, moguće baš zbog mojih savjeta, a ja sam i dalje konobarima otplaćivao dugove od tog utorka.

U vječno pretrpanom i zaštopanom WC-u, svega par minuta prije izlaska sunca i odlaska na posao svih onih radnih ljudi, među koje ubrajam i svoje roditelje koji su se zasigurno već zabrinuli kada su vidjeli da im se sin još uvijek nije vratio kući, povraćao sam u veliku kantu za smeće koja je staja kraj umivoanika i molio Boga da mi pomogne.

Umjesto molitve, koje se tada nisam mogao sjetiti, poput neke mantre ponavljao sam da više nikada neću piti.

On, s velikim O – da, upravo On jer nema to tko drugi biti – nije se oglušio na te moje vapaje i u pomoć mi je poslao anđela u ljubičastoj kuti i s metlom u ruci. U tom trenutku mi je, vjerujte mi molim vas na riječ, ta metla izgledala kao najljepša harfa. Bila je to ona blago pogrbljena čistačica koja je uvijek sjedila na maloj stolici između muškog i ženskog WC-a, ali je nikada nitko nije primjećivao, pa eto ni ja sve do tada. Upravo ona mi je tog nezaboravnog utorka spasila život pobrinuvši se za mene poput brižne majke koju sam dakako uvijek imao, imam je i sada, ali nije, jebatga, nikada zalazila u ‘Gjuru 2’, pa tako ni te večeri kada mi je trebala više nego ikada.

Teta čistačica je, Bogu hvala, pravovremeno reagirala i uskočila na njeno mjesto te baš poput moje prave, biološke majke, stekla moju vječnu ljubav i zahvalnost…

Kod separea pokraj plesnog podija, nadalje, zavukao sam ruke pod majicu onoj kćeri od Mije Begović, a na tom plesnom podiju – samo nekoliko trenutaka nakon toga – prosuo sam zube kada je njezin tadašnji dečko i profesionalni boksač meni zavukao jedan lijevi kroše. S genijalnim redateljem, kvizomanom, D.J.-em i nekadašnjim navijačem N.K. Zagreba, a sada N.K. Zagreba 041, Marijem Kovačem, puštao sam par minuta muziku ne bi li zadivio jednu djevojku koja se palila na takve stvari.

‘Otkud znaš D.J.-a?’, pitala me po mom sudu pomalo previše ushićeno, a ja sam prešutio da ga zapravo uopće ne poznajem već da sam ga gledao u nekom filmu o njegovom kvartu i zaključio da je dobar lik koji će, kada vidi da nepozvan prtljam po njegovoj mikseti, shvatiti da to činim samo kako bih od nje kasnije dobio poziv da isto činim po njezinoj.

‘S Pešće!’, rekao sam joj onako pomalo zajebano te tako dodatno porastao u njezinim velikim, još uvijek se sjećam – zelenim očima. Palila se, naime, malo i na te zajebane kvartovske štemere…

Bilo je tu još mnoštvo drugih legendarnih izlazaka, pa i mnogo boljih i kulturnijih, da ne kažem intelektualnijih, od ovih par onako usput nabrojanih radi popunjavanja dijela priče koji to zahtijeva, a mnogi od njih ionako nisu za iznošenje u javnost, ali svi su zajedničko imali ono nešto što bi se najbolje moglo opisati kao neka ‘Gjurina’ posebna magija koja bi se odvijala isključivo utorkom. Izlasci u ‘Gjuru’ nekim drugim danima, vikendom pogotovo, nisu bili ni nalik tome. Bili su kao i svi drugi u gradu, pa možda čak još i lošiji, ali ta neka neobična kombinacija klijentele, dobre muzike i osjećaja da je početak tjedna te da za razliku od normalnog svijeta nitko od prisutnih sutra ujutro nigdje ne mora biti, a što je svakako jačalo naše zajedništvo, upisalo je taj dan i to mjesto zlatnim slovima na listu najboljih zagrebačkih mjesta za izlazak u dugoj i bogatoj povijesti ovog lijepog grada.

Prijateljstva koja su se stvarala za vrijeme tih ‘Gjutoraka’, da spomenem još i to ovako pred kraj, traju vječno, a romantični trenuci do kojih je tamo i tada došlo, govorim vam iz vlastitog iskustva, nikada se ne zaboravljaju…

Danas mi je utorak nažalost samo jedan dan u nizu, onaj koji dolazi nakon ponedjeljka, a prethodi srijedi, ali tih noći provedenih u Gjurinim prostorijima ispunjenim pozitivnom energijom – poput svakoga tko je barem jedanput nogom kročio u taj metafizički prostor na kojemu su se redovito susretali intelektualci i fukara, uspješni ljudi i propali slučajevi, lijepi i ružni, te mnoge druge suprotnosti, pa i one nacionalne i vjerske, a na kojemu su svi opet bili nekako isti – uvijek ću se sjećati s nekim posebnim zadovoljstvom.

Oglasi