Home

(Tijekom 2017.g. na MIROPARWUNDERBAR blogu vodio sam dnevnik o tekućoj godini. Ovdje sam izdvojio nekoliko privatnih dnevničkih zapisa, a koji su svakako mnogo ljepši od svih onih drugih koji su se odnosili na neka općenita zbivanja u svijetu i izvan njega: u Hrvatskoj.)

01.01.2017. – Nova godina

Nova je godina, ali problemi su stari i katastrofa se, eto, nastavlja. Točno 1 sat i 15 minuta trajala je, naime, nada da će ova 2017. biti barem malo mirnija od prethodne godine, a koja je – valjda da nas dodatno namagarči – trajala dan duže nego što je to uobičajno.

Onda se, jebatga, dogodio napad u Istanbulu…

Jedna moja prijateljica podsjetila me na sve one puste izbore za miss ovoga i onoga, na kojima su lijepe i mlade djevojke uvijek govorile da bi se u slučaju pobjede zalagale za mir u svijetu, a mi smo ih tada – pokvareni, ljubomorni i zavidni kakvi uglavnom jesmo – zbog toga ismijavali.

Smatrali smo da bi se trebali zalagati za nešto konkretnije, a evo sada – kaže ta moja prijateljica – da me se pita što želim u ovoj dvijetisućeisedamnaestoj, bez razmišljanja bih rekla: mir u svijetu!

Nisam mogao ne složiti se s njom.

15. 01.2017. – Rođendan

Kažu da su tridesete nove dvadesete, i to uglavnom oni koji su već u tridesetima. Oni koji su u dvadesetima nikada nisu ništa slično izjavili, niti, bezbeli, pomislili. Isto tako, kažu da nakon tridesete nema nikakvih nejasnoća. Nakon toga, kažu, može biti samo gore…

Kažu, doduše, i da su muškarci kao vino; što su stariji, to su bolji, pa to onda valjda vrijedi i za ovaj prelazak iz drugog u treće desetljeće, ali što ima meni netko više da govori. Od danas sam, evo, i ja jedan od njih – tih tridesetogodišnjaka koje se nešto pita – pa ipak, ne znam što bih o tome rekao.

Sjećam se da kada bi mi netko prije – dok sam još uvijek bio musavo dijete – za nekoga rekao da ima 30 godina, ja sam za tu osobu pomislio da je neviđeno stara. U mojoj glavi taj bi čovjek već imao obitelj s dvoje djece, neki ozbiljan posao koji će obavljati do penzije i, moguće, infarkt ili dva iza sebe. Kosu, onako kako sam tada gledao na stvari, nije imao… Kada bi neki nogometaš napunio te godina, da spomenem još i to, cijena bi mu se odmah prepolovila, a svaki njegov eventualno dobar potez na utakmici ili, eto, moguće čak i gol, popratio bi se uz obavezan komentar da je to nešto učinio unatoč, citiram, svojim godinama…

O tome što sam za sebe mislio da ću sve postići do ovog dalekog rođendana bolje da ni ne pomišljam. Američki san je nedovoljno ambiciozna ideja spram toga.

Na današnji dan, međutim, kada sam ostao i bez formalne mogućnosti da dospijem na bilokakvu listu ljudi uspješnih prije tridesete, a pogotovo onu Forbesovu (što sam također mislio da ću postići prije ovog datuma), mogu samo reći da se ne osjećam tako staro kako ta brojka zvuči.

Nažalost, kao i sve one na početku navedene floskule, slaba je to utjeha.

11.03.2017. – Nogomet: Jadranski derbi

Netko tko je neupućen, tj. netko tko pojma nema, tko blage veze nema o nogometu, može pomisliti da se tu radi o dvadeset i dvije dangube koji sat i po’ napucavaju i ganjaju loptu po livadi dangubeći to vrijeme ne samo sebi već i svima ostalima koji to promatraju na televiziji ili, još gore, s tribina za koje su platili kartu.

To, međutim, nikako nije bio slučaj s današnjim jadranskim derbijem, a koji sam uslijed velike dokolice i očito krive procjene, nažalost odgledao.

Štaviše, bilo je potpuno suprotno!

Gore navedeni utisak je, naime, imao svatko tko je danas slučajno pogledao ovaj takozvani derbi između Hajduka i Rijeke, a makar je malo upućen, tj. ima mrvicu pojma i veze o ovom inače divnom sportu…

Ovaj dan mi nitko nikada neće vratiti!

29.04.2017. – Savršeni krug

Na današnji dan, prije 25 godine, jednim od posljednjih konvoja kojima je to uspjelo, zajedno s mamom, bratom, tetkom i rođakom, izašao sam iz opkoljenog Sarajeva.

Isto to Sarajevo, točnije Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine, ne znajuči za tu moju privatnu obljetnicu, poslala mi je prije par dana putem elektronske pošte poziv da se, eto, vratim. (Ovaj put avionom!)

Jedna moja kratka priča uvrštena je, naime, u izložbu svjetski poznatog sarajevskog fotografa, trenutno nastanjenog u Parizu, a gdje ga je, uzgred kazano, francuski predsjednik proglasio Vitezom zbog doprinosa njihovoj kulturi.

Fotograf se zove Milomir Kovačević Strašni, a naziv izložbe je: “Sarajevo – strašan grad, strašni pisci i Strašni fotograf”. (Vrijeme o kojemu njegove fotografije svjedoče bilo je, nažalost, još strašnije.

Izložba se dakle, sastoji od njegovih izvrsnih fotografija koje su nastale za vrijeme rata i priča koje su o njima napisali neki od najpoznatijih pisaca povezanih s tim magičnim gradom. Ozren Kebo, čija priča je bila postavljena kraj moje, što mi je posebno imponiralo, pisao je tako jednu svoju genijalnu minijaturu poput onih iz ‘Sarajeva za početnike’, Senad Avdić – koji mi je bio s druge strane – o ‘Magrosu’ na Marindvoru, a ja sam napisao kratku priču na temu fotografije pod nazivom: ‘Dječak iz konvoja’. A, baš ta fotografija, onda, bezbeli, i moja priča – netko to stvarno od gore vidi sve i pazi da ima smisla – je o ovom na početku spomenutom događaju od prije 25 godine, kada sam taj dječak bio ja. (Priču možete pročitati na ovom linku: https://miropar.com/2017/05/01/djecak-iz-konvoja/)

Bio je i Jerga, uzgred kazano, zastupljen na izložbi, samo se pozicionirao nešto malo dalje od moje priče pa ga nisam već ranije spomenuo i tako preko njegova imena dao dodatnu težinu svom uspjehu. Činim to, zato, sada…

Fotografiju objavljujem uz dopuštenje fotografa kojega možete vidjeti nasmijanog na otvorenju izložbe ispred našeg zajedničkog djela, a kojim sam, čini se, upravo zatvorio jedan savršen krug u svome životu i sa svojim rodnim gradom!

01.05. – Wall.hr

Od danas sam postavljen na mjesto glavnog urednika portala specijaliziranog za lifestyle i modu: Wall.hr.

Tom prilikom sam morao napisati i nešto kratko o sebi i svojoj karijeri, a ovo mi se nekako učinilo kao najmanja laž:

Miro Par svoju karijeru u medijima započeo je 2010.g. aktivno sudjelujući u stvaranju posebnog, flambojantnog izdanja, ‘Nedjeljnog Jutarnjeg’, a za koje piše i neredovitu kolumnu iduće četiri godine. Nakon toga prelazi u ‘Telegram Media Grupu’, te kao posebni savjetnik radi na stvaranju novog tjednika i portala za društvena i kulturna pitanja. Sve do početka 2017.g. tamo piše i redovitu tjednu kolumnu, a od kraja travnja iste te godine – postaje glavni urednik na Wall.hr. (Tih par mjeseci između ta dva medijska angažmana objavljivao je, uzgred kazano, samo fotografije svog mopsa na Facebooku…

Unatrag gledajući – počeo na jednom manjem, specijaliziranom portalu, zatim prešao na novi uzbudljivi projekt pokretanja tjednika i portala, da bi se na kraju skrasio u nedjeljnom izdanju jednog velikog nacionalnog lista – karijera mu je, složiti ćete se, zbilja respektabilna.

02.07.2017. – Prva godišnjica braka

Danas je supruzi i meni godišnjica braka, a to me podsjetilo na genijalan zapis moje kolegice s fakulteta koja je među prvima uplovila u bračnu luku.

‘Super su mi oni koji kažu da im je brak papir i da im ne treba taj papir za dokaz njihove svemirske ljubavi…’, započela je ona u svome prepoznatljivom tonu te nastavila duhovito:

“Ne treba vam “papir kažete. Onda vam ne treba ni rodni list, ni vjenčani list, ni smrtni list, ni svjedodžba (školska), ni diploma, ni vozačka dozvola, ni prometna dozvola, ni priznanica o uplati novca, ni dokaz o plaćenoj robi, ni dokaz o plaćenim komunalijama, ni 1000 drugih “papira!

Gdje vi živite? Na Marsu? Ako vam ne trebaju “papiri”, odite u amazonske šume, nađite negdje mjesto pored rijeke daleko stotinama kilometara od civilizacije i derite se kako vam ne treba papir.

I onda će vam, međutim, zatrebati kada stisne!”

Ja svoj papir imam već, evo, godinu dana i najmanje što o tome mogu reći je da mi ne smeta. Moja supruga će vam potvrditi da je to ujedno i najromantičnije što o tome znam reći…

25. 09. 2017. – Strašna pojava

Danas sam se prvi put susreo s nekim tko će mi, bez ikakve sumnje, obilježiti ostatak života.

Ne mogu, doduše, reći da je neka pretjerena pojava.

Zapravo, jedva i da se vidi…

Riječ je, naime, o jednoj maloj, blijedoj crtici na testu za trudnoću, a koji će se za nekih devet mjeseci pretvoriti u moje prvo dijete.

Nikada se nisam susreo s nekim tko me istovremeno tako obradovao, ali i uplašio…

01. 11. 2017. DOT-COM d.o.o.

Na današnji dan osnovao sam s jednim starim gimnazijskim prijateljem, a onda kasnije i šefom u Jutarnjem listu, te njegovom, ali sada i mojom prijateljicom, društvo ograničene odgovornosti i neograničenih ambicija koje si je za cilj zadalo ništa manje nego poboljšati – pazi ovo – cijeli Internet.

Ovo je naš manifest koji mogu dobiti svi posjetitelji http://www.dot-com.hr web pagea koji uspiju zadovoljiti relativno jednostavan postupak prijave na mailing listu:

BOLJI INTERNET JE MOGUĆ

Nedavno je direktor Googlea, Eric Scmidt, poručio da će – pazi ovo – Internet nestati! (Sigurno ste već čitali o tome. Moguće čak i više puta…)

Ta vijest se, naime, kao i mnoge druge vijesti sličnog tipa i značaja danima povlačila po Internetu. Tako se, na primjer, priča o zlatno-bijeloj haljini koja je zapravo crno-plava ili ona o tajnom sastojku McDonaldsovog prženog krumpirića često čine kao jedino što se čovjeku nudi nakon što dva puta mišem klikne na ikonicu s velikim “E” za Internet Explorer.

“Nije valjda Internet, ta mreža koja pokriva cijeli svijet pa i šire…”, pomislili smo tijekom jednog takvog dana na Internetu,”…postao toliko dosadan da nam se već danima nudi samo ovaj lažni članak o McDonaldsovom pomfritu?”

Dešava li se, pobogu, još nešto na ovom World Wide Webu, zapitali smo se poprilično razočarani.

Može li to ikako bolje?

Postoji vic, sigurno ste ga već čuli ili, eto, pročitali na netu; o tome kada su Japanci izumili najbolji kompjuter na svijetu koji sve zna i ima odgovor na svako pitanje. Dođu onda Amer, Rus i, kako to u vicevima obično biva Mujo, da ga testiraju.

Amer ga pita nešto oko leta na mjesec i kompjuter mu to izračuna u sekundi. Rus ga, onako ruski samouvjereno, pa čak i pomalo pripito, upita kako pobijediti Kasparova u šahu. Kompjuter mu odmah izbaci sve poteze potrebne za pobjedu. Sva tri!

Onda dodje Mujo, naš prostodušni zemljak, i pita ga nešto potiho, skoro šaptajući, a kompjuter se odjedanput počne tresti, pariti, cviliti i naposlijetku se zapali te eksplodira…

“Što si ga upitao?”, u isti će glas i Amer i Rus.

“Pa ništa posebno..”, Mujo će, pomalo u čudu, “…pitao sam ga samo: šta ima?”

Dobar je to, možda ste primijetili, i istinit vic, jer kompjuter bi, nema nikakve sumnje, eksplodirao od količine informacija i priča koje bi na to pitanje trebao izbaciti, ali sve nam se više čini da bi mu sada – u dvadesetiprvom stoljeću – kompjuter izbacio samo recept za onaj pomfrit…

Naši prijatelji na Fejsbuku, one mame koje su se počele baviti CrossFitom, pa nas sada time bombardiraju, promotori klubova s kojima ste išli u srednju školu, bivše djevojke koje se doimaju kao da su permanentno trudne otkako je vaša veza završila i tetka koja sve svoje komentare potpisuje s:”tvoja draga tetka”, nemaju nam, budimo iskreni, bog zna što zanimljivo za ponuditi.

Tu i tamo od njih dobijemo neki izljev bijesa u obliku statusa, politički komentar koji se kosi ne samo s vašim stavom, već i s zdravim razumom, ili neki Balaševićev citat za koji ni on ne zna. Objave ti dobri ljudi tu i tamo neki samo njima smiješan video s You Tubea kako neki nesretni pijanac skače u ledeno jezero. Ili, štajaznam, nekog malog psića koji pokušava uloviti vlastiti rep…

Često se, doduše, zaručuju, ali to ni njihovoj rodbini nije zanimljivo, a kamoli nama ostalima koji instantno požalimo što u stvarnom životu ne postoji opcija “hide” ili “block” koju bi mogli iskoristiti i za njihov poziv na svadbu.

Ništa pretjerano zanimljivo, dakle, ni od naših prijatelja nema na toj itekako razvikanoj mreži. A, o naslovima na portalima, ali još i gore – o samim člancima, te anonimnim komentarima, lažnim vijestima, spinovima i blaćenju ljudi bez ikakve odgovornosti, nema smisla da uzalud trošimo previše riječi. To neka ostane njihov prljavi posao.

Kada bi recimo nekome, tko je živio prije sto godina, rekli da će ljudi danas u svojim džepovima imati aparat putem kojega za svega jednu sekundu mogu imati pristup cjelokupnom ljudskom znanju, svim najzanimljivijim pričama i putem kojega mogu kreirati najbolji mogući sadržaj, a da ga pri tome koriste samo kako bi uslikali svoju mačku dok spava, izmislili neki lažni naslov da privuku klikove i kako bi iz sigurnosti svoje fotelje, dobro sakriveni iza nekog aliasa, nečiju majku spomenuli u negativnom kontekstu, taj Netko od prije stotinjak godina koga smo sreli samo za potrebe ove poante – itekako bi se obradovao najavi direktora Googlea da će Internet umrijeti.

“Ako ništa…”, pomislio bi taj Netko, “…onda od dosade!”

A isto je, evo, pomislilo i nas nekoliko medijskih i marketinških profesionalaca s višegodišnjim iskustvom rada u tiskanim i digitalnim medijima, koji smo se upravo zato udružili i osnovali DOT-COM d.o.o. sa ciljem stvaranja kvalitetnijeg sadržaja na World Wide Webu za sebe, svoje partnere, klijente, njihove klijente i partnere, te ono najvažnije: običnog čovjeka koji za sada nije ničiji klijent niti partner, ali ima pet minuta slobodnog vremena koje ne želi provesti čitajući glupe stvari na svom pametnom telefonu.

Hoće li zbog nas gospodin Scmidt s početka priče revidirati svoj stav i hoćemo li na taj način spasiti cijeli Internet?

Ne znamo – ali umrijet ćemo pokušavajući!

22. 12. 2017. – Mila

Sjećate se one blijede crtice od 25.09.?

E, ta crtica će – danas smo saznali – biti moja kćerka koju ću razmaziti najviše na svijetu.

Zvat’ će se Mila, da spomenem i to, a nadam se da će i karakterno biti upravo takva.

31. 12. 2017. – Silvestrovo

Na početku ove 2017.g., zaželio sam – poput onih misica koje smo ranije ismijavali, a tek sada uviđamo koliko su bile dalekovidne i u pravu – mir u svijetu!

Nisam ga, jebatga, dobio, ali jesam – kroz razna iskušenja koja je ova godina sa sobom donijela – mnogo drugih stvari koje su mi obogatile život, dodatno me izgradile kao čovjeka i pripremile na mnogo toga.

Iako je godina, moram priznati, bila dosta teška (da ne kažem gadna), kao uostalom i nekoliko koje su joj prethodile (e, one su zbilja bile gadne), bilo je ovih nekoliko lijepih dana koje sam izdvojio u ovaj privatni dnevnički zapis, a koji mi daju veliku nadu za bolju budućnost.

I to već ovu neposrednu – 2018. godinu!

Oglasi