Home

(Objavljeno u Telegramu 2015.g. u tjednu kada je Ante Čačić imenovan izbornikom reprezentacije.)


Nakon što je prošli ponedjeljak oko 15h po srednjoeuropskom vremenu Ante Čačić, po zapadnobalkanskom modelu jednoglasno postavljen za novog izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, razočaranje je, bezbeli, bilo golemo. I, pri tome, ne mislim samo na razočaranje koje se pojavilo u javnosti, koja najavljuje i bojkot reprezentativnih utakmica te organizira prosvjedne skupove zbog iskazane bahatosti mjerodavnih u HNS-u, već i na ono zbog toga što sam ja, Miro Par, unatoč svome pravovremenom i nevjerojatno argumentiranom isticanju kandidature za to mjesto, a koju ste imali priliku čitati upravo u Telegramu, nepravedno preskočen.

Ante Čačić, istina je, bliže živi Maksimirskom stadionu nego ja, a ta veoma bitna lokacijska činjenica išla mu je u prilog i prilikom onog postavljanja na Dinamovu klupu, pa on, evo, pametno nikud nije selio sve ove godine, ali ako gledamo udaljenost od Nacionalnog stadiona na Malti – gdje ćemo igrati moguće našu ključnu kvalifikacijsku utakmicu – tu sam svakako ja u prednosti za nekoliko kilometara…

Upravo iz tog razloga, ali i svega ranije navedenog što ide u moju korist, po uzoru na mnoge svjetske Vlade koje djeluju iz sjene, a obuhvaćaju opozicijske političare koji se organiziraju kako bi u adekvatnom trenutku preuzeli vlast, tako sam, eto, i ja odlučio djelovati kao izbornik iz sjene. 

Sve dakle, dok mi na idućim izborima, kada Čačiću istekne ugovor, smjene ga zbog slabih rezultata ili, štajaznam, on u igru propusti staviti nekog igrača na kojemu bi se moglo masno zaraditi, Izvršni odbor HNS-a ne pruži itekako zasluženu priliku da postanem nesretni 13. izbornik reprezentacije, baviti ću se reprezentacijom kako bi to prijelazno razdoblje sa Čačića na mene, elegantnije proteklo.

Elem, što se tiče mjesta koje je novi izbornik odabrao za prvo obraćanje naciji, pivnica u Ilici, ni sam se, priznajem, ne bih mogao sjetiti nekog prikladnijeg, ali po pitanju pomoćnika koji su imenovani tu bih svakako imao neke bolje prijedloge. Ne kažem da Jo Šimunić nije dovoljno dobar, ali trebalo je razmotriti i svih ostalih 3 200 potpisnika peticija za uvođenje jednog stiha iz opere Nikola Šubić Zrinski za službeni pozdrav u hrvatsku vojsku. Ima tu, naime, raznih akademika, biskupa, bivših ravnatelja instituta za povijest i odvjetnika koji bi mogli vršitu tu dužnost moguće i bolje od Šimunića, a nitko me ne može uvjeriti da s don Anđelkom Kaćunkom i Velimirom Bujanecom u stručnom stožeru, naši Vatreni ne bi postizali mnogo bolje rezultate. 

Popularna “U” formacija, naime, koju će Jo Šimunić po svemu sudeći sugerirati našem izborniku, na ovim našim nogometnim prostorima posebno se isticala u razdoblju od ’41. do ’45. godine, a u njegovoj Australiji, po nacionalističkim disko i nogometnim klubovima, vjerojatno još i dulje, pa moguće i dan danas, ali to se, jasno je, neće pokazati djelotvornim.

Isto kao i te spomenute četrdesetipete, ta taktika će – uvjeravam vas kao izbornik iz sjene – doživjeti veličanstven poraz.

Don Anđelko Kaćunko bi pak, sa svojom križnom taktikom, nema sumnje, ostvarivao mnogo bolje rezultate. A, s Bujanecom na klupi, čija bi taktika vjerojatno bila da se neprestano i energično vuče po liniji, moguće da bi osvojili i Europsko prvenstvo, pa neka – kako pjesma kaže – pati koga smeta…

Drugi prigovor koji bih uputio aktualnom izborniku, onome koji je za razliku od mene još uvijek “na suncu”, bio bi glede popisa igrača koji je sastavio te objavio za dvije veoma važne utakmicu protiv Bugarske i Malte koje nam predstoje, a koje bi, nota bene, mogle biti naša posljedna šansa da se nekog talentiranog mladića tutne u neku od pet najjačih europskih liga.

Iako, naravno, podržavam izbacivanje nekoliko hajdukovaca iz reprezentativnog kadra, pa i onih koji trenutno nastupaju za Fiorentinu, te pozivanja par sadašnjih i bivših dinamovaca umjesto njih, a koji, usput budi rečeno nastupaju za neki sto puta gori talijanski klub od Fiorentine, to nije i ne može biti dovoljno. U reprezentaciji bi pod hitno trebalo osloboditi još mjesta za nekolicinu nebrušenih bisera iz dinamovog juniorskog pogona i Lokomotive, a na kojima bi se moglo lijepo utržiti prije Nove godine. Doduše, ako ne postoji neki takav biser koji bi mogao zamijeniti otpisanog igrača Hajduka u reprezentaciji, to ne znači da to mjesto ne bi ipak trebalo osloboditi. Kao što je, uostalom, bilo i u slučaju Caktaša. Čačić ga je prekrižio s popisa, a umjesto njega – sasvim ispravno – nije nikoga pozvao, ali trebao je, po mom mišljenju, izbaciti još barem Subašića i oba Kalinića, te isto tako – nikoga ne pozvati i umjesto njih…

Što me dovodi i do trećeg, za ovaj prvi radni tjedan i posljednjeg prigovora na račun novoizabranog izbornika reprezentacije, a to je premali broj ozljeđenih igrača koje je pozvao u reprezentaciju. Osim šepavog Marija Mandžukića, koji naredna tri tjedna loptu neće smjeti ni pogledati, na popisu igrača su se tako svakako trebali naći i drugi, za sudjelovanje u bitnim reprezentativnim utakmicama nesposobni ljudi, a ne da oni samo budu – kako se za sada čini – na izborničkoj funkciji.

Oglasi