Home

(Objavljeno u Telegramu 2015.g. u razdoblju između Kovačevog i Čačićevog izborničkog mandata.)

Od početka mjeseca rujna nalazimo se u svojevrsnom interregnumu. Razdoblju nakon smjene jednog vladara i prije izbora drugoga. Taj specifični vremenski vakuum nastao je na čelu hrvatske nogometne reprezentacije, a mnogi – koji za razliku od mene, nisu dobri kandidati za novog izbornika – misle da je do toga došlo nakon poraza protiv Norveške u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo u Francuskoj 2016.g.

Oni malo bolji poznavaoci te igre u kojoj je cilj kožnatu loptu punjenu zrakom pregurati preko crte protivničkog gola smatraju da je do toga, zapravo, došlo već nakon poraza od Azerbejdžana. Ni oni, naravno, nisu sasvim u pravu pa bi za njih eventualno neka pomoćna izbornička funkcija dolazila u obzir, ali ni oni, jasno je, ne mogu biti baš izbornici nacionalne selekcije.

To bogomdano mjesto rezervirano je, naime, za nogometne stručnjake poput mene, Mire Para, koji nije morao čekati posljednja dva ogleda Vatrenih da bi ispravno prepoznao kako će to radno mjesto uskoro biti slobodno. Već nakon utakmice s Italijom, dok je prosječni navijač i kladioničarski analitičar slavio nerješen rezultat i preuzimanje prvog mjesta u skupini, ja sam, eto, započeo s pripremom svoje ponude za preuzimanje reprezentacije…

Najveća prilika na ovoj utakmici nije bila, kako mnogi smatraju, ona Mandžukićeva kada je promašio loptu, već ona tadašnjeg izbornika Nike Kovača kada je propustio u prvu postavu staviti mladog Pjacu. Bila je to čista šansa, da ne kažem stopostotna, da se taj mladi Zagrepčanin proda za jedan predivan iznos od nekih dvadesetak milijuna Eura. Toliko je, naime, već bilo okvirno dogovoreno za njegov transfer u jedan klub talijanske lige, ali onda se u prvoj postavi iznenađujuće našao Ante Rebić i, Pjacinom menedžeru, ili čovjeku koji bi od toga mogao imati veliku novčanu korist, nije ništa drugo preostalo nego da prekriži Niku Kovača s mjesta izbornika te da se okrene potrazi za nekim tko ne bi činio takve početničke pogreške…

Ante Čačić je svakako dobar izbor za to, pa i prof. Branko Ivanković, Kruno Jurčić i Ivković bi bili spremni po stoti put odreći se svoga ponosa za tu funkciju, ali pitanje je da li bi i oni – poput mene – pravovremeno prepoznali ovakvu priliku za zaradu da se ona kojim slučajem opet ponovi.

Možda će na Europskom prvenstvu, tamo negdje u četvrtfinalu, biti odlična prilika da protiv, recimo, Njemačke, u prvoj postavi zaigra Marko Rog jer će Ancona ili Tottenham iskazati interes za njega, a netko od ovih maloprije navedenih stručnjaka to neće prepoznati. Ili, štajaznam, ukoliko u tom četvrtfinalu ipak ne zaigra Rog pa uđemo u polufinale gdje nas čeka domaćin prvenstva, a netko od njih ne shvati da bi tu umjesto Rakitića trebao ubaciti Franka Andrijaševića i uzeti koju milju od njegova transfera u HSV ili Moenchengladbach…

A, samo ja od navedne gospode, uvjeravam sve zainteresirane, ali i mjerodavne u HNS-u i izvan njega, imao bih tu dalekovidnost, taj istančan osjećaj prijekopotreban za mjesto izbornika, da u finalu – ako do njega slučajno dođemo – od prve minute stavim Ježinu na gol, ubacim Pivarića lijevo, Šituma desno, a i Ćorića negdje. Našao bih, obećajem svim navijačima menedžerskih sportskih agencija, mjesto i za Antolića. 

Igrao bi mi Domagoj sve dok se ne proda, pa makar svijet propao. Ili, eto, san o kvalifikaciji na Europsko prvenstvo…

Naravno, može biti i da griješim te da sam sasvim krivo procijenio situaciju i ne vidim glavni cilj ove nadrealne situacije sa spominjanjem imena Ante Čačića u bilokakvom drugom kontekstu osim humorističnom, a pogotovo u izborničkom. Možda se, naime, upravo njega, tog izvrsnog stratega s Markuševca, baš poput sada Pjace, a prije toga i mnogih drugih, pokušava preko reprezentacije negdje tutnuti. 

Benitez neće vječno trajati na Bernabeu, a ni Pepu, poznato je, neće cvjetati ruže ako ove godine s Bayernom ne uzme Ligu prvaka. Mourinho je, govore ljudi bliski Abramoviću, već otpisan sa Chelseove klupe…

Ante Čačić, mogao bi kao izbornik hrvatske nogometne reprezentacije na predstojućem Euru itekako skrenuti pozornost na sebe. Kada ga na Saint Denisu, naime, ili Parku prinčeva, kamera zumira, i kada se njegov ljuti brk nađe u prvom planu, malo tko od vlasnika najboljih europskih klubova će primijetiti da smo zadnji u skupini s bezbeli najgorom gol razlikom. Kao što je to, nota bene, već jednom postigao s Dinamom u Ligi prvaka.

Ponude će, nema sumnje, onda samo pljuštati, i tu će se, evo, okrenuti neka para, pa je možda ipak bolje da on bude izbornik. 

To je, uostalom, i bit nogometa i reprezentacije.

Oglasi