Home

(Objavljeno na Wall.hr-u, 07.05.2017.)

Početak medenog mjeseca na koji smo se moja ponekad ljupka supruga i ja ovo ljeto uputili, i nije bio baš onakav kako smo to zamišljali. Namjeravali smo provesti dva opuštena tjedna u New Yorku, jedinoj pravoj svjetskoj metropoli, ali kako je prva stanica prema tamo nažalost bila zračna luka u Velikoj Gorici, stvari su se na samom startu malo zakomplicirale. Let je, naime, trebao biti s presjedanjem u Bruxellessu, ali avion s kojim smo se do tamo trebali prebaciti, a koji je zapravo onaj mali aviončić, skoro pa papirnati, u zakazano vrijeme polijetanja prema Belgiji još uvijek nije bio ni u Hrvatskoj. Zapeo je prethodne noći negdje u Sarajevu, vjerojatno na ćevapima, a mi smo ga – kako nas je obavijestio onaj strogi robotski glas preko razglasa – morali čekati nekoliko sati. 

Koliko točno, međutim, to nam nisu željeli reći. 

Prvo su slagali da će kasniti samo četrdesetipet minuta, najviše sat vremena, a po tome bi mi i dalje stigli sve svoje letove na koje kasnije presjedamo, ali mobilna aplikacija “TrackMyFlight” pokazivala je mnogo više – tri sata! Po tome, uzgred kazano, ne bi nigdje stigli, a kamoli na daljne letove i toliko isčekivani ‘honeymoon’. (Bespotrebno je uopće spominjati tko je od to dvoje autoriteta bio u pravu…)

Elem, kada samo im na to stidljivo ukazali, kao da nas je pomalo sram što sumnjamo u njihove službene informacije, prihvatili su mogućnost da je mobilna aplikacija mnogo bolje upućena, pametnija i, eto, iskrenija od njih pa su nas prebacili na sljedeći let za Beč, a s tom promjenom destinacije, promijenila se bezbeli i aviokompanija s kojom smo trebali letjeti. Umjesto prvobitnog ‘KLM-a’, koji je u trenutku rezervacije naših karata bio najpovoljnija opcija, za nastavak putovanja prema konačnoj destinaciji bio je zadužen ‘Austria Airlines’. Tu kompaniju inače prati glas dobro organizirane, ali već prilikom približavanju njihovom šalteru na bečkom aerodromu shvatio sam da će i ovdje biti određenih problema. Gužva je bila veća i od one kod marokanskog iscjeljitelja Mekkija Torabija kada gostuje na velesajmu. Ili, štajaznam, za mlađe čitatelje: one pred Sokolom vikendom oko dva sata iza ponoći…

Već na prvi pogled bilo je jasno da je taj let prebukiran. 

“Nećemo uspjeti!”, rekla je odmah moja, u tom trenutku ni malo ljupka, ali itekako histerična supruga, koja kao da je za sve to krivila mene. Pokušao sam joj objasniti da ovo nije neki naš, domaći autobusni prijevoznik koji će nas uz mnoge uvrede što ovako naknadno dolazimo i remetimo njihovu poslovično dobru organiziranost izbaciti na cestu, i da će zasigurno nešto smisliti, ali moja objašnjenja kao da do nje nisu dopirala. (Nemili događaj s onim doktorom kojega su na prebukiranom letu ‘United Airlinesa’ prebili k’o mačku jer se nije htio dobrovoljno odreći svoga ranije plaćenog mjesta, dogodio se na svu sreću par mjeseci nakon ovog našeg putovanja. Inače bih i ja bio itekako zabrinut oko naših mjesta te svakako manje kritičan spram domaćih autobusnih prijevoznika koji su mila majka spram tog ‘Uniteda’)

Ono što su, međutim, Austrijanci smislili, te tako opravdali svoju reputaciju, to nisam ni u svojim najluđim maštarijama mogao zamisliti. Prebacili su nas, naime, s još nekoliko isto takvih sretnika u buissines klasu, a to, nota bene, moja od tog trenutka sve bolje raspoložena supruga, uopće nije pripisivala meni. Je li i ostalima, zapitao sam se, tako u braku?! I, zašto mi to, pobogu, nitko nije rekao prije nego što sam izrekao ono sudbonosno ‘da’…

Prije toga su nam, da spomenem i to, ponudili da doplatimo 400 Eura po karti za to unapređenje, a što su tom prilikom nazvali: “izvrsnom ponudom”. Nažalost, morao sam ih ljubazno odbiti jer, osim što tu lovu nisam imao, nisam ni vjerovao da je razlika između ta dva putnička razreda baš tolika. U avionima Croatia Airlinesa’, na primjer, dijeli ih samo jedan mali zastor i novine rijetko kada stignu do ekonomske klase. Osim toga, sigurno ste nekada i sami primijetili, razlike baš i nema… 

Pa ipak, kada su me nešto kasnije u buissines klasu prebacili mukte, jer očito nitko nije pristao na tu nadoplatu, na vlastite oči, a nešto kasnije i želudac, uvjerio sam se da je razlika zapravo još i veća, te da je njihova ponuda od 800 Eura zbilja bila onakva kako su i rekli – izvrsna!

Ručnu prtljagu još uvijek nisam bio stavio ni u onaj pretinac iznad glave kada mi je iznimno atraktivna stjuardesa donijela čašu šampanjca za dobrodošlicu. Od silnog uzbuđenja i određene doze straha da mi je ne oduzme kada sazna da sam se ovdje zapravo prošvercao, potegao sam je iz jednog gutljaja, na eks, a ona je odmah – uz prekrasan osmijeh i bez ikakve diskriminacije – donijela još jednu. 

Dok su se na svoja mjesta smjestili svi ovi nesretnici iz ekonomske klase koji su kroz naš luksuzni dio aviona protutnjali sa svojim koferima i cmizdravom djecom, ja sam ih već popio nekoliko i bio sam, nije me sramota priznati, poprilično p’jan… Nazdravio sam tom prilikom i nekolicini putnika koje su isto tako kao i nas dvoje besplatno unaprijedili u viši razred, ali oni to i nisu prihvatili baš najbolje te su me čudno pogledali kao da sam pretjerano euforičan, a oni se, eto, svaki dan vozaju ovim ‘buissinesom’. 

“Ko ih jebe!”, podviknuo sam nakon što sam se uvjerio da su stavili one velike slušalice na uši i da me više ne mogu čuti…

Sjedala su, nadalje, bila nevjerojatno široka i udobna, a uz pomoć malog daljinskog upravljača vrlo brzo su se mogla transformirati i u masažni ležaj. Televizor je bio toliki da je Tom Cruise bio u prirodnoj veličini dok sam gledao najnoviji nastavak ‘Jack Reachera’, izbor novina, časopisa i knjiga koji mi je bio na raspolaganju mogao se komotno mjeriti s onim na kioscima kod nas, samo s manje laži, a higijenska torbica koju je svaki putnik tog razreda dobio na poklon sadržavala je sve što bi vam eventualno tijekom tih deset sati leta do New Yorka moglo zatrebati.

Ono što me, međutim, najviše obradovalo pa čak i oduševilo, bilo je kada sam ugledao kuhara s onom pravom kuharskom kapom na glavi. Čovjek je došao do svakog putnika u buissines klasi, predstavio se kao kuhar iz jednog od najpoznatijih bečkih restorana ‘Do&Co’, a koji je smješten na vrhu istoimenog hotela te nas nabrzaka upoznao s menijem koji će tijekom leta za nas pripremati. Tom prilikom se trebalo odlučiti samo za glavno jelo, a sve ostalo će – kako nam je ljubazno objasnio – biti servirano tijekom idućih 4 sata.

“Onda dolazi desert!”, poentirao je slatko, a ja sam shvatio kako sam u tom trenutku vjerojatno najbliže raju što ću ikada biti. I to, ne samo zato što smo bili 12 000 metara u zraku, već zato što su kolica s narescima već krenula u našem smjeru…

Prvo što nam je ponuđeno bio je ovčji sir, razne salame kao na švedskim stolovima po hotelima više razine, pečena pileća prsa, domaći kruh, škampe i dimljeni losos u nekom božanstvenom umaku, a toga je bilo u tako obilnim količinama da sam u jednom trenutku čak pomislio kako sam onog kuhara krivo razumio te da je zasigurno ovo glavno jelo. Spremio sam stoga nekoliko onih malih maslaca u džep i supruzi rekao da zamota dvije kifle u salvetu, te da ih spremi u torbu. 

“Trebat će nam za kasnije…”, rekao sam joj, “izgleda sam krivo razumio onog kuhara i da je ovo sve za cijeli let.”

Ubrzo je, međutim, stigla nevjerojatno ukusna juha od crvene paprike i opet smo se mogli opustiti. Masažna sjedala su nam u tome itekako pomogla…

Od tri glavna jela koja nam je glavni kuhar prethodno ponudio, ja sam odabrao pileći odrezak punjen špinatom, nešto poput odreska ‘Vinodol’ u istoimenom zagrebačkom restoranu, a supruga je dugo dvojila između atlantske salpe pripremljene na roštilju i u gazpacho umaku, te domaćih njoki u sosu od paradajza. Na kraju se ipak odlučila za te njoke i, sudeći po tome kako ih je potamanila, nije pogriješila.

Hrana osim što je bila nevjerojatno ukusna, bila je i toliko zasitna da u trenutku kada je stigla lijepo aranžirana plata sa zanimljivom ponudom raznih sireva i džemom, ja sam jedva pojeo dva-tri mala sendvičića, a nisam se ni pretrgao oko egzotičnog voća koje je uslijedilo.

“Možemo li sad baciti one maslace i kifle?”, podsjetila me supruga da mi se maslac počeo lagano topiti u džepu, ali i da sam, jebatga, nedostojan ovog prvog razreda…

Sve je to zbilja trajalo nekoliko sati kako je kuhar i najavio, a uz kavu poslužen nam je i ‘Kuchen’. Ja sam jeo toplu štrudlu od jabuka na kojoj se pomalo erotično topila kuglica sladoleda od vanilije, a moja supruga se odlučila za kolač vrlo sličan Ledenom vjetru iz ‘Vinceka’.

Nimalo erotično, ali za nju – tipično!

Nakon toga pao sam prejeden u nesvjest i nisam se budio sve dok nismo preletjeli Atlantski ocean. 

Sat vremena prije slijetanja na zračnu luku ‘JFK’, probudilo me glasno mljackanje moje supruge. Jela je neku savršeno razrezanu ljubičastu smokvu. Pitao sam je odakle joj to, a ona je rekla da su za vrijeme dok sam ja spavao još dva puta iznosili neku osvježavajuću i laganu hranu te da su počeli raditi i koktele. Ona je naručila gin i tonic, a stjuardesa joj je savjetovala da umjesto s tonicom, proba gin sa Spritom, i to se pokazalo kao još bolja kombinacija.

Ponudili su nas još i s nekim kišom od povrća, te lososom – da ne sletimo na prazan želudac! Ovako naknadno razmišljajujući o tome kako mi je tih deset sati brzo i ugodno prošlo, shvatio sam da bi se mnogo manji broj ljudi bojao letenja kada bi svima bilo ovako dobro kao što je to, eto, bilo nama. 

“Da je Bog htio da čovjek leti…”, parafrazirao sam tom prilikom poznatu uzrečicu obračajući se supruzi, “Ne bi mu dao krila – dao bi mu samo malo više love da si ovaj luksuz može priuštiti.”

Unatoč određenim neslaganjima tijekom cijelog puta, ova šala joj je baš dobro sjela i na tren se nasmijala onako kao što je to činila na početku naše veze. Bilo mi je to drago za vidjeti jer su mnogi bračni parovi pojam “ozbiljne veze” shvatili doslovno, pa su se s vremenom prestali smijati, a mi – barem u ovim optimalnim uvjetima 1. razreda austrijske zrakoplovne kompanije – nismo jedni od njih.

Prijatelji koji su nas dočekali na terminalu za međunarodne dolaske rekli su da smo, citiram, zasigurno umorni i gladni, ali mi zahvaljujući startnim problemima s letom iz Velike Gorice, velikoj sreći u Beču da nas nisu prebili i izvukli iz aviona, već prebacili u prvi razred koji s punim pravom nosi taj naziv, nismo bili niti jedno od navedenoga. Bili smo samo tužni što ovaj fantastični let, za razliku od našeg braka, ne traje vječno.

Oglasi