Home

(Priča objavljena uz istoimenu fotografiju Milomira Kovačevića – Strašnog, u Umjetničkoj galeriji BiH, na izložbi: “Sarajevo – strašan grad, strašni pisci, Strašni fotograf”)

Ovaj dječak iz konvoja, to nisam ja.

Njemu je tog aprila ’92. bilo otprilike pet godina i tri mjeseca. Roditelji su mu se sinoć do kasno u noć svađali o tome što im je činiti, a onda je otac, teška srca, preuzeo odgovornost i prelomio da će njih troje; dječak, njegov četiri godine stariji brat i mama, sutra ipak izaći iz Sarajeva. On nije baš u potpunosti shvatio zašto, niti gdje idu, ali znao je da je nešto važno čim ga je mama prije spavanja posjela u kadu da se istušira i, ono što je najviše mrzio, da ga ošiša. Rekla je da ne smije biti neuredan, a onda mu je slučajno šiške odrezala ukoso, rasplakala se, te bez riječi otišla u spavaću sobu.

Tata nije mogao ići s njima, ali nema veze – govorio je potiho mami dok ju je tješio u spavaćoj sobi i molio da ne plače – ionako će se i oni vratiti za mjesec ili dva.

“Kada se sve ovo smiri”, rekao je.

Par trenutaka prije nego što će konvoj krenuti, dječak se još uvijek u potpunom neznanju veselo igrao sa svojim komšijom i trčkarao po stanici. Obojica su se od toga malo oznojila, a kako se dječaku i kosa navlažila oko ušiju, rečeno im je da će dobiti upalu mozga i neka radije uđu u autobus. To prijevozno sredstvo, učinilo se dječaku, rješenje je svih problema za njegove roditelje. Od onih o kojima su raspravljali sinoć, a o kojima on i dalje ništa ne zna, pa sve do, evo, ovog potencijalnog meningitisa o kojemu je itekako mnogo toga znao jer su ga njime plašili otkad zna za sebe. Isto kao i s Babarogom.

Ti strahovi su, međutim, sada pali tek u drugi plan.

Mali komšija od maloprije, s kojim je trebao sjediti tijekom cijelog puta, nesebično mu je, naime, ponudio da zauzme mjesto do prozora. Rekao mu je da će mu tako putovanje biti zanimljivije, vidjeti će kuda sve prolaze, te će u slučaju da se umori imati gdje nasloniti glavu i malo odspavati.

Nešto kasnije se pohvalio i time kako mu je mama – inače vrlo pristojna žena i dobra komšinica – rekla da sjedne do prolaza jer, citiram; ukoliko netko na njih bude pucao, prvo će, jebatga, nastradati oni do prozora…

Dječak se nakon toga okrenuo i zabrinuto pogledao kroz prljavo prozorsko staklo. Fotograf kojega je tamo ugledao kako ga snima, uspio mu je, nažalost, samo na sekundu skrenuti misli sa svih tih grozota za koje u svojim godinama zapravo ne bi ni trebao znati da postoje.

Prošlo je od tada tih mjesec dana koje je njegov otac spominjao, pa onda i dva, a evo sada, čak dvadeset i pet godina. 

U međuvremenu je dječak shvatio o čemu je te davne aprilske noći u njihovom stanu u Lenjinovoj ulici, na kućnom broju 127, bilo riječ, te zašto je bilo toliko važno da budu u tom konvoju. Ono što, međutim, nije shvatio, niti će ikada, je zašto je do toga uopće moralo doći.

Zašto baš Sarajevo?

Kada malo bolje razmislim, ovaj dječak iz konvoja – to sam možda ipak ja. To su svi oni u zadnji tren ukoso ošišani dječaci koji su imali tu sreću da nitko na njih nije pucao, ali i nesreću da su zauvijek ostali bez svoga rodnog grada. 

Oglasi