Home

Neki dan, par minuta iza ponoći, na Facebooku mi se pojavilo da sam upravo na taj dan, prije dvije godine, bio jedan od petstotinatisuća ljudi iz cijeloga svijeta koji su podijelili fotografiju i popratnu priču Dine Dodića iz Gornjeg Vakufa koji je u tom trenutku živio sa svojom djevojkom Gohe Tekes u New Yorku, a koja se prvobitno pojavila na megapopularnoj stranici Humans of New York. Inače mi se u toj pomalo sjetnoj rubrici; “Na današnji dan”, uvijek pojave neke sramotne fotografije s bivšim djevojkama, glupi statusi za koje ne mogu vjerovati da sam ih napisao i komentari zbog kojih požalim što sam uopće provjeravao tu rubriku, ali ovo podsjećanje na ljubavnu priču Dine i Gohe od prije neki dan baš me razveselilo.

“Ona je iz Etiopije, a ja sam iz Bosne.”, započeo je Dino tada svoju priču ispred fotoobjektiva osnivača spomenute stranice Brendona, ni ne sluteći kakvu će lavinu pozitivnih reakcija ona naknadno izazvati…

“Bili smo skupa zadnje četiri godine. Upoznali smo se na međunarodnoj razmjeni studenata u Missouriju, a nadali smo se da ćemo kad diplomiramo oboje naći posao kako bismo mogli ostati zajedno u New Yorku. Ona je našla posao, ali ja nisam. Poslao sam 150 ili 200 aplikacija. Išao na 35 intervjua. U četiri ili pet sam prošao dalje, no mislim kako je činjenica da nemam vizu upropastila moje šanse za zaposlenje. Ne mogu od nje tražiti da dođe sa mnom u Bosnu, tamo nema dovoljno prilika za nju. Kada je postalo jasno da ću se morati vratiti, ona se preselila iz našeg zajedničkog stana kako bi nam bilo lakše. Jučer sam otišao do njenog novog stana da joj pomognem u uređivanju. Mislili smo da će to biti zabavan projekat, ali nismo mogli čak ni pogledati jedno u drugo i razgovarati. Odlazim za Bosnu za dva dana. Kad bih mogao, samo bih joj volio reći da je volim”, ispričao je svoje iskustvo Dino Dedić, sigurno ste to vidjeli, a onda je stvar počela lagano izmicati izvan njegove kontrole.

Objava je podijeljena gotovo dvadesettisuća puta, lajkovana preko pola milijuna, a vidjelo ju je oko deset milijuna ljudi. Brojni su mu ostavili poruke podrške, s njim podijelili i vlastita iskustva, a neki su mu se čak javili u želji da mu konkretno pomognu sa zaposlenjem, ali i dobivanjem vize. Jedan od njih, odvjetnik specijaliziran za imigracijska pitanja, koji inače svoj sat naplaćuje i preko 500$, ponudio se sasvim besplatno pomoći Dini da ipak ostane u Americi i, eto, nastavi tu prekrasnu ljubavnu vezu s atraktivnom Gohe.

Za takvo što je, nažalost, bilo već kasno…

U trenutku, naime, kada je objavljena ta moćna fotografija na kojoj Dino pomalo pokisao stoji u polupraznom njujorškom metrou noseći malčice potfrknute hlače i Fisov crni kožnjak, pri tome se jedva pridržavajući za metalni rukohvat, on se zapravo već dva dana nalazio u BiH.

Elem, kako je od tada čak i Zemlja uspjela dva puta obići Sunce, pomislio sam da se u međuvremenu možda i Dino uspio nekako ponovno dočepati Amerike. Mogao je, na primjer, za ove dvije godine ponovno aplicirati za vizu, dobiti ju, a onda se uz malo sreće i zaposliti u Velikoj Jabuci. Čovjek je završio studiji financija i svakako se do sada moglo pronaći neko mjesto i za njega u tom hladnom, često nemilosrdnom financijskom sektoru. Utjehu od tog svijeta kasnije bi, bezbeli, pronašao u toplom zagrljaju svoje prekrasne etiopijske djevojke.

Njih dvoje su tako mogli već dvije godine – palo mi je na pamet dok sam ga promatrao na fotografiji kako se vraća u njujorški kvart Astoriu, poznatu po mnoštvu doseljenika iz ovih naših krajeva – ponovno živjeti u zajedničkom stanu negdje u West Villageu, zaljubljeno šetati Central parkom, vozikati se kočijom, jesti one hot-dogove iz filmova i kinesku hranu iz kutija, te gledati snobovske predstave na Broadwayu. Ukoliko vole nogomet, mogli su neko vrijeme pratiti i Niku Kranjčara kako je briljirao u New York Cosmosu…

On bi joj onda pričao kako su i Bosanci izvrsni nogometaši, te bi svakako spomenuo Edina Džeku i Misimovića, ali pokušao bi je zadiviti i s nekim legendama o kojima se kao mali dosta naslušao, poput Papeta Sušića, Straussa s Grbavice i Vahe Halihodžića.

“A Braco Salihamidžić…”, pitala bi Gohe zainteresirano,”jel i on vaš?”

Ona bi njemu zatim pričala o svojoj domovini, Hailu Selassiju, te tome kako joj je drago da su oboje ipak u tom gradu koji nikada ne spava. On bi na to samo potvrdno kimnuo glavom, te onako, više za sebe, zapjevušio veliki hit Zabranjenog pušenja: “Haile Selassije – car Afrike i Azije!”

A, mogao je Dino, ako se već nije uspio ponovno prebaciti preko Bare, povući i tu Gohe za sobom. Šta bi joj falilo? Dobro, nije baš New York, ali ima i Gornji Vakuf svojih prednosti. Ne bih rekao da je baš bio u pravu kada je ustvrdio da u BiH ne bi bilo dovoljno prilika za nju. Gornji Vakuf, naime, leži na četiri rijeke, okružen je planinama, a klima – iako nešto oštrija zbog veće nadmorske visine i blizine velikih planinskih lanaca – pogodna je za razvoj povrtlarskih kultura.

Mogla se Gohe, eto, time baviti.

Do danas bi, da je na vrijeme krenula saditi kupus ili krompir – sa svojim znanjem stečenim na američkom fakultetu – već razvila i pravi biznis! Ili, ako joj se to ne da raditi, mogla se okušati u turizmu. To područje bogato je prirodnim ljepotama i često odredište izletnika i planinara s područja cijele nekadašnje Jugoslavije. Vikendima bi ona i Dino mogli skupa odlaziti na Prokoško i Ždrimačko jezero, čuveno ribogojilište kod Bistričke rijeke, te na Vrbas i planine Vranice i Raduše.

Bilo bi, moguće, i neke djece koja bi oko njih veselo trčkarala ili, eto, barem puzala….

Sve to, pa i mnogo više, prošlo mi je kroz glavu kada mi se neki dan njegova slika iz njuroškog metroa ponovno pojavila na ekranu pametnog telefona, pa nisam mogao izdržati da ne saznam što se s njima dalje događalo. Ima li ova njihova moderna priča o Romeu i Juliji možda ipak happy end? Jesu li ponovno skupa? Ili je, eto, poput tog Shakespearovog djela u kojemu su među njima stajale zavađene obitelji, jednako nesavladiv problem kada se protiv njihove veze uroti rigidna Američka Vlada koja u ovakvim slučajevima nije čula za diskrecijsku ocijenu?!

Prvo sam se stoga, putem društvenih mreža na kojima se on uostalom i proslavio, javio Dinu, ali kako mi dugo nije odgovarao, zaključio sam da postoje samo dvije mogućnosti. Prva je da je u New Yorku i da, po onoj staroj predodžbi o biznisu u Americi, od posla ne stigne ni glavu podići s radnog stola, kamoli se zajebavati sa mnom, a druga da mu u Vakufu, jebatga, internet šteka. Navijao sam naravno za ovo prvo, ali njegova djevojka Gohe – kojoj sam se odmah nakon toga javio – razbila je vrlo brzo sve te moje iluzije. Nit je ona otišla za njim u Bosnu, nit se on uspio vratiti…

Ostali su ipak, u dobrim odnosim – napisala mi je uz mnogo smajlija i zahvala što je se netko sjetio i nakon toliko vremena – ali sada svatko od njih živi svoj život.

“Nažalost…”, dodala je, “jedno bez onog drugoga!”

Raspisala se, potom, o nevjerojatnoj količini pozitivnih reakcija koje su ona i Dino dobili nakon što je ta njegova priča objavljena, te izrazila žaljenje što se sve to nije dogodilo samo par dana ranije. Zašto je Brendon, pitala se, ne zamjerajući mu naravno ništa, bio lijen da to odmah objavi? Što mu je, pobogu, trebalo dva dana?!

Mogli su možda – napisala mi je sada uz one obrnute, tužne smajlije – ipak nekako uspjeti…

Ako nisu, međutim, uspjeli pod Obaminom administracijom, pomislio sam tada, ali joj nisam napisao jer je to valjda svima jasno nakon ovih prvih mjesec dana Trumpa u Bijeloj kući, pa i njoj, a Dinu pogotovo, sada više nema smisla ni da pokušavaju. (Ne vrijede naime, ista pravila za Dinu i Gohe kao, na primjer, za Donalda i Melaniju)

Ne bi im više pomogli ni svi oni silni ljudi koji su prije dvije godine podijelili njihovu fotografiju na društvenim mrežama, ponudili konkretnu pomoć oko dobivanja vize i zaposlenje, a koji su onda možda zbilja i mogli promijeniti njihovu sudbinu. Ni od onog ranije spomenutog odvjetnika, specijaliziranog za imigracijska pitanja, sada ne bi bilo previše vajde.

Nisam joj, naravno, ni to napisao.

Umjesto toga, kako bih joj vratio onaj prekrasan osmijeh na lice, a zbog kojega se vjerojatno Dino odmah u nju zaljubio, napisao sam joj kako će im zauvijek ostati ova fotografija, sasvim sigurno najbolja u 2015. godini, koja baš poput sjećanja na njihovu lijepu ljubavnu priču, ni nakon toliko godina, evo, ne blijedi.