Home

(Objavljeno na Wall.hr-u 03.04.2017.g.)

Ponedjeljak – ‘Posljednja vožnja taksijem’

Ne znam postoji li netko tko se u proteklih godinu dana, pokušavajući izbjeći one luđake iz javnog gradskog prijevoza, koristio uslugama zagrebačkog taksija, a da mu isti nije pljuvao po Cammeu i Uberu. Ili recimo Cammeom, a da taj nije pljuvao po Radio taksiju?

‘Ono, koga briga? Vozi…’, pomislim svaki put kad mi započnu priču o tome kako su oni drugi skuplji, sporiji, lošiji vozači ili, kako je jedan uvaženi gospodin za volanom Radio taksija nedavno ustvrdio; ‘kreteni koje treba po kratkom postupku’. Naravno, tu svoju nezainteresiranost za njihove probleme uvijek bih zadržavao za sebe, a za to kratko vrijeme koliko traje vožnja iz druge u prvu gradsku zonu, žestoko bih podupirao njihove teze. Skoro jednako žestoko kao teze konkurenata kada sam, eto, u njihovom vozilu…

‘Ma, ne bih se s njima vozio ni da mi život o tome ovisi…’, navodim svaki put vodu na šoferov mlin, pa tako i neki dan kada sam koristio njihove usluge i po tko zna koji put slušao jednu te istu priču.

img_5693-1

Na radiju je istovremeno neki papak naručivao da mu puste novu pjesmu od izvrsne i meni jako drage grupe ‘Pavel’, a ja sam se pitao ima li nešto gluplje od ljudi koji zovu, recimo, na ‘Otvoreni’, kako bi sami sebi naručili neku muzičku. Ajde, dobro ako je posvete nekome, to još i razumijem, ali ovo kada nazovu sami za sebe je zbilja nevjerojatno.

‘Koji im je vrag? Nek’ si puste pjesmu na kompu ili kupe CD…’, pomislio sam tom prilikom, a mislim da sam to čak spomenuo i taksistu. On, međutim, i nije baš najbolje shvatio što mu govorim, niti ga je, čini mi se, zanimalo, pa je nastavio o svojim problemima.

‘Neki Vam od njih, mladi gospodine, nemaju ni položen vozački ispit…’, lagao je dalje mene i ovaj, od njihovih prijevozničkih priča itekako napaćeni narod.

Pomislio sam tada kako bi ovaj svijet izgledao kada bi i svi ostali, baš poput ovih naših taksista, svoje klijente opterećivali pričama o problemima u poslovanju na koje svakodnevno nailaze. U supermarketu bi vam se tako prodavačica na odjelu suhomesnatih proizvoda, taman kada se spremate naručiti dvadeset deka kulenove seke, požalila kako jedna susjeda nije pristala na gram salame više nego što je zatražila. Ona je slučajno narezala malo više, a kako ova na to nije pristala, morala je to skidati s vage i vraćati u frižider. Sreća da kulenova seka može duže stajati inače bi vam se zasigurno pokvarila dok vam djelatnica na mašini za rezanje ispriča sve što je muči. Svaki konobar, prije nego što primi vašu narudžbu, mogao bi vam tako satima govoriti o svim onim filozofima koji su kod njega naručivali velike kave u malim šalicama, kave s vrućim mlijekom bez pjene do pola šalice i pola natrena ili, štajaznam, kavu s nekim drugim mnogobrojnim pridjevima koje u posljednje vrijeme vežu uz taj jednostavni crni napitak.

Doktori bi vam, nadalje, satima mogli pripovijedati o lakomislenim pacijentima, njihovim bezobraznim pratnjama na hitnoj, predugačkim dežurstvima i općenito lošoj situaciji u zdravstvu, a to ne bi bilo ni približno svemu onome sa čime bi vas mogao opteretiti neki pripadnik gorske službe spašavanja prije nego što vas izvuče iz jame u koju ste upali dok ste tipkali na mobitel…

Nisam baš siguran da bi svijet na taj način mogao baš najbolje funkcionirati, ali sam sasvim siguran da bih, gdje god je to moguće, izbjegavao koristiti usluge tako neprofesionalnih i nadasve dosadnih pojedinaca pa ću to, evo, od sada činiti prilikom prijevoza.

U buduće ću – odlučio sam tada čvrsto – ponovno koristiti javni gradski prijevoz.

Istina, ima luđaka, ali ni približno ovoliko!

‘Gj-Utorak’

Sjećam se da mi je prije nekih desetak godina utorak bio daleko najdraži dan u tjednu. Nikakav petak, niti subota, već taj obični i, naizgled itekako dosadni utorak, a sve to, nota bene, zbog njegove uzbudljive noći koju bih obavezno provodio u genijalnom klubu ‘Gjuro 2’.

Roditelji nisu mogli vjerovati da se utorkom izlazi u noćni provod, a ja sam im morao dati za pravo jer su ti ‘Gjutorci’, kako su ih maštovito nazvali, bili zbilja za ne povjerovati dobri. Zagreb svako malo iznjedri neko novo mjesto koje postane najbolje i obilježi jednu ili više generacija. Tako su to bili Kulušić i Lap za one generacije osamdesetih. Big Ben se pojavio devedesetih i odmah za jedno kratko, ali itekako sadržajem bogato vrijeme postao najposjećenije mjesto u gradu. A, krajem tih devedesetih i početkom novog milenija; Medveščak, kućni broj 2, postao je svima nezaobilazna adresa za noćni izlazak. Tijekom svih tih godina je, naravno, Saloon bio jedna konstanta, pa ga nije potrebno posebno ni spominjati, a i Sokola bi se, usput budi rečeno, svako malo svi zaželjeli te bi privukao ljude da upravo u njegovim podzemnim prostorijama jutra dočekuju u nečijem zagrljaju. (Pa, makar u ‘kravati’ ćelavog izbacivača kada malo pretjeramo s alkoholom…)

Ne treba, dakle, ni njih posebno spominjati, isto kao ni Papaju na Šalati koja je jedno vrijeme bila veoma popularna ili, recimo, Pepermint u Ilici koji se nedavno pojavio i nakratko nudio nešto od onoga što su nam svi ovi nabrojani klubovi svojevremeno pružali.

Ono što se, međutim, utorkom događalo u onim uskim ‘Gjurinim’ prolazima između prvog šanka i WC-a, te s druge strane između istog tog šanka i par izdvojenih sjedećih mjesta, a u kojemu je uvijek bila poprilična, ali veoma dobro podnošljiva gužva u kojoj bi se lako ostvarivali kontakti – odgovorno tvrdim, pa čak i pod kaznenom odgovornosti – bilo je nešto najbolje što je ovaj grad u svojoj povijesti noćnih izlazaka imao za ponuditi. Taj neuobičajeni program utorkom, kao velika posebnost zagrebačkog noćnog života, započeo je kao okupljalište raznih kulturnjaka koji bi uz kvalitetnu muziku razglabali o knjigama i filmovima, ali vrlo brzo je prerastao taj neki hermetički zatvoreni krug intelektualaca te se proširio i na one intelektualce u nastajanju: studente s fakulteta društvenih nauka.

Oni su, naravno, dijelili iste te interese, samo nisu, eto, bili toliko dosadni!

Barem to nisu bili nekoliko sati iza pola noći na plesnom podiju, kod onog drugog šanka, a na kojemu bi oni ranije u gužvi uspostavljeni kontakti, veoma često znali prerasti u nešto mnogo romantičnije. A, što je to točno bilo, za neke od takvih situacija, ni nakon ovoliko godina mi nije u potpunosti jasno…

Danas mi je utorak nažalost samo jedan dan u nizu, onaj koji dolazi nakon ponedjeljka, a prethodi srijedi, ali tih noći provedenih ispod zemljine površine u Gjurinim prostorijama ispunjenim nekom čarobnom i pozitivnom energijom, sjećati ću se uvijek s posebnim zadovoljstvom.

Srijeda – ‘Rođendan Grada Zagreba’

 

Na ovotjednoj smotri udruga koja se još danas, na dan Grada Zagreba, održava na Zrinjevcu, najveće zanimanje izazvala je najava osnivanja Udruge Pješaka. Spomenuta udruga bi se, kako u njenom programu stoji, borila za strože kažnjavanje biciklista koji, citiram :’poput manijaka voze pješačkim zonama, pri tome dovodeći u opasnost sve pješake’. O ozljedama kojima mogu podleći stariji građani i djeca prilikom naleta neke konjine od sto kila koja bezglavo juri pješačkim zonama ne bi li dostavila neku pizzu ili pržene lignje, piše se naveliko u osnivačkim aktima te udruge, dok je pitanje polaganja vozačke dozvole (barem dijela koji se odnosi na poznavanje prometnih znakova) jedan od njihovih glavnih ciljeva.

‘Voze u suprotnom smjeru…’, započeo je svoje izlaganje idejni začetnik, ‘pretječu s desne strane, ne staju na pješački prijelaz…’

‘Malo voze po cesti, malo pločniku…’, nastavio je.

Poznato je da se u prometu najviše treba poštivati onog najslabijeg sudionika, a to je, jasno, uvijek pješak, pa je osnivanje ove udruge, smatraju i iz gradskog povjerenstva i ureda za sigurnost u slobodnom gradskom kretanju, apsolutna nužnost. Iz MUP-a napominju još i to da je sudjelovanje u prometu bez poznavanja prometnih znakova krajnje opasno, te snažno podržavaju spomenutu inicijativu koja bi po njihovom mišljenju trebala dovesti do znatnog smanjenja broja prometnih nesreća.

Iz Udruge u nastajanju tvrde kako su upoznati s problemima koje imaju biciklisti i za koje se preko svog sindikata bore, te se slažu da crvenom bojom povučena linija po Zelenom valu nije nikakvo rješenje, ali to ne može biti, kako kažu, opravdanje za vožnju kroz pješačke zone i dovođenje pješaka u opasnost. Isto tako, to ne može biti opravdanje ni za ne pridržavanje prometnih propisa kao što je, na primjer, silazak s bicikla na pješačkom prijelazu.

‘Neka svoja prava ostvare…’, kažu, a onda ga znatno radikaliziraju, ‘ali ne preko nas mrtvih!’

Kada mi je nešto kasnije taj isti osnivač Udruge u povjerenju objasnio još i to da su od svega navedenog izuzete one lijepe, graciozne biciklistkinje koje u proljetnim haljinicama na starinskim biciklima elegantno klize kroz centar grada, uzrokujući tako jedino trzajne ozljede vrata kod muškaraca koji bi se za njima okretali, shvatio sam da je to jedina udruga kojoj bih se rado pridružio.

‘Gdje da se upišem?’, podviknuo sam oduševljeno na krcatom Zrinjevcu već osjećajući kako Zagreb postaje malo bolji grad. A, boljim gradom bi ga učinile i neke druge ideje koje sam čuo u posljednje vrijeme i koje ću nesebično – kao rođendanski poklon voljenom gradu – podijeliti sa svima koji danas slave ovaj 31.svibanj; Dan Grada Zagreba!

Osim dakle, navedene ideje o osnivanju Udruge Pješaka, ideja o zabrani parkinga za automobile s daruvarskim registracijama u prvoj parkirnoj zoni, svakako je jedna od boljih koje sam čuo u posljednje vrijeme. Ili, nešto umjerenija opcija; ako je automobil s tim registarskim oznakama već parkirao na slobodno mjesto, a iza njega naiđe automobil sa zagrebačkim, onaj koji registraciju svog vozila plaća po punoj cijeni, Daruvarac mora mirno i bez previše negodovanja izaći iz tog mjesta… Ništa manje loš je i prijedlog, izrečen u nekoj kafani više onako usput, da se na Cvjetnom trgu podigne spomenik maloj crnoj haljini Vlatke Pokos, a onaj Kožarićev ispred hotela Dubrovnik – ne mogu se više sjetiti tko je to predložio – zamijeni zlatnim poprsjem ‘Dopisnika iz centra’. (Ovog aktualnog, naravno, svi drugi su uglavnom već izliveni u broncu i negdje izloženi).

Besplatan gradski prijevoz, oživljavanje grada uz Savu, podzemna željeznica, iseljavanje državnih institucija s Gornjeg grada te dodjeljivanje tih napuštenih državnih i gradskih prostora slobodnim umjetnicima na period od 99 godina, koliko se procjenjuje da bi mogli poživjeti s obzirom na to da ništa ne rade, svakako su neki od ozbiljnijih prijedloga.

Ukidanje one trake za zaustavljanje turističkog autobusa u Palmotićevoj – isto tako!

Ne bi bilo loše, dosjetio se netko od okupljenih na Zrinjevcu, ni kada bi od Britanca, pa preko Jelačić Platza i Jurišićeve sve do trga Burze i onda Džamije, umjesto ovog sadašnjeg nereda na Ilici bila jedna dugačka, raskošna i poput bulevara široka pješačka zona. Tramvaj neka gurnu pod zemlju tih par kilometara, a auti – koje bi svakako trebalo izbaciti iz centra – neka voze okolo dok neki inženjer prometa ne smisli nešto pametnije.

One gužve u centru i svakodnevni prometni čepovi ionako je nešto bez čega bi ovaj lijepi grad morao početi funkcionirati. Da ne kažem; disati…

Nikako međutim ne bi trebalo zanemariti ni one prijedloge koji, na primjer, kažu da bi se na dan koji slavi blagdan Majke Božje od Kamenitih vrata, zaštitnice Grada Zagreba, trebala ponovno otvoriti ona pizzerija kraj istih tih ‘Vrata’ u kojoj su se prije nešto više od 15-ak godina ispunjavale sve gurmanske želje ljubitelja tog talijanskog specijaliteta i bez toga da su morali zapaliti svijeću nekoliko metara dalje. Ili, ne daj Bože, napustiti centar i voziti do Oroslavlja kao što to mnogi danas čine…

A, slično je i s mnogim drugim, nekoć popularnim ugostiteljskim objektima poput Gradeca, Big Bena i Dragecova restorana, da nabrojim samo neke, a koji toliko nedostaju Zagrepčanima da ih se uvijek sjete na ovaj rođendan Grada Zagreba te požele, kao neku vrstu dara svome gradu ali još i više samome sebi, njihovo ponovno otvaranje.

Rođendan Grada Zagreba bi, da zaključim ovaj dnevnički zapis, u svakom slučaju – pa i da se, eto, niti jedna od ovih navedenih ideja i rođendanskih želja ne ostvari – trebalo danas pošteno proslaviti. I to ne samo razmišljajući kako od Zagreba učiniti još radosnije i za život ugodnije mjesto, kao što ja činim u ovoj priči sa sajma udruga na Zrinjevcu, ali i svi ostali koji su se tamo okupili, već bi na neki način trebalo iskazati i zahvalnost za sve dobro što nam ovaj lijepi grad nudi te što su nam naši preci ostavili u nasljeđe kroz devet dugih zagrebačkih stoljeća.

Ima toga i previše da bi se sada tu navodilo…

Biciklisti u pješačkim zonama – spomenuti ću još jedanput, ovaj put po službenoj dužnosti kao punopravni član Udruge Pješaka, pa makar time pokvario i ovu slavljeničku atmosferu – nisu jedna od tih stvari!

Četvrtak – ‘Tu sam Krleža, tu kupujem’

img_5692

„Sjedim u kavani Pariz, što su je godine 1914. u prvom frankofonskom naletu prekrstili imenom Andrije Schiavonea (jer je na uglu Medulićeve ulice, a dalje nisu mislili, bila im je pod nosom), čitam Zürcher Zeitung i Journal de Genève“ – zapisao je Miroslav Krleža u svoj dnevnik 3. travnja 1916. godine – a ja, njegov kolega Dopisnik iz centra i imenjak, nešto malo više od 101. godinu nakon toga, svega par dana više, u svoj upisujem kako stojim na istom tom mjestu koje se doduše danas zove DM, i čitam mala slova na upozorenju otisnutom na poleđini deterdženta.

Ovaj iznimno atraktivan prostor u zgradi na uglu Ilice 59 i Medulićeve 2, a u kojemu je bilo nekoliko različitih kavana, menza, casino, bilijar klub i još svašta nešto, zadesila je još devedesetih ista sudbina kao i mnoge druge zagrebačke ugostiteljske objekte – neriješeni imovinski odnosi. Zbog toga je ona više desetljeća bila zatvorena i oblijepljena reklamama, a tek nedavno je u taj prostor ušao ovaj, maloprije spomenuti lanac drogerija.

Krleža je u svojim dnevničkim zapisima, nadalje, opisao i raspravu koja se tamo vodila oko ‘Vidovdanskog hrama’ Ivana Meštrovića, a za vrijeme koje je polemizirao o tome je li Meštović prorok dinarske rase pred kojim je pokleknula čitava Europa, tvrdeći da, nažalost, on to nije. Isto tako, evo, ja, Miroslav ali ne Krleža, raspravljam s jednom ludom susjedom o tome tko je stao prije  u red na blagajni. Ona mi, naime, tvrdi da je tu već neko vrijeme samo da je nakratko skoknula po gel za tuširanje, a meni nije promaknulo ni to da je i bez tog gela stala na brzu blagajnu s prevelikim brojem artikala. O tome sam – baš poput Krleže o Meštroviću – bio spreman diskutirati satima, danima, pa čak i mjesecima.

Gospođa se, međutim, za razliku od Krležinih mnogo ozbiljnijih protivnika; doktora Luje Thallera, Đure Szabe, Juraja Demetrovića i Zofka Kveder-Jelovšekova, vrlo brzo povukla i priznala da je u krivu, a ja sam nesmetano mogao okončati ovu svoju krležijansku kupovinu higijenskih potrepština.

Ono što me ipak razlikuje od mog kolege i imenjaka, to je da sam ja dolaskom na blagajnu ustanovio da sam zaboravio karticu za skupljanje bodova i ostvarivanje popusta, a što se tom velikanu pisane riječi nikada ne bi moglo dogoditi. Bela to jednostavno nikada ne bi dopustila, a moja žena je po tom pitanju otprilike onoliko Bela, koliko sam, eto, ja po svim ostalima Krleža.

Petak – ‘Dobitak na lutriji’

Još otkad je Hrvatska prije nešto više od pet godine pristupila Europskoj Uniji, te nam se tako, između ostaloga, otvorila fenomenalna mogućnost da pogotkom 5 točnih brojeva od 50, a zatim još dodatna 2 od 10, svaki tjedan osvojimo iznos od deset pa sve do devedeset milijuna Eura, maštam o tome što bih učinio kada bih jednog dana zbilja dobio taj veličanstveni ‘Eurojackpot’.

Kao prvo bih, svakako, prestao kružiti po gradu tražeći parkirno mjesto i auto bih, k’o najveći gospodin, ostavio na jednom od onih skupocjenih mjesta u Horvatinčićevoj podzemnoj garaži. Ubacio bih tih 12 kuna po satu u automat bez da trepnem okom… Svakom bogecu, nadalje, koji bi mi prišao na putu od garaže u Centru Cvjetno do onog kafića koji nudi kavu od mačjeg izmeta za 200 kuna, udijelio bih po kunicu. To bi, poznato je svakome tko je barem jedanput prošetao užim gradskim središtem, bio popriličan broj bogeca i svakako velik iznos, a i u tom kafiću – mislim da je u pitanju ‘1st Coffee’ u Preradovićevoj – naručio bih duplu kavu.

Ručao bih zatim u bistrou ‘Karlo’ u Gundulićevoj ako još uvijek postoji, a u kojemu – pazi ovo – ne primaju kartice. Za svoje minijaturne i nevjerojatno precijenjene porcije prihvaćaju samo takozvani ‘solarni način’ plaćanja: pare na sunce! To me, uzgred kazano, uzrujava i u ovoj imaginarnoj situaciji o kojoj svakog petka maštam.

Ukoliko se pak, ustanovi da je spomenuti bistro zatvoren, a što mi ne bi baš pretjerano teško palo, svoju na igrama na sreću zarađenu lovu potrošio bih na nekoj drugoj restoranskoj prevari kojih u Zagrebu uopće ne manjka. Pojeo bih možda – upravo mi je palo na pamet – neku od onih tankih pizza za osamdesetak kuna…

Navečer bih s društvom, ukoliko bi mi ostalo još nešto od dobitka, izašao u onaj striptiz klub na Zelenom valu, a što bi svakako označilo kraj mog luksuznog načina života. Tamo bi mi, naime, pod prijetnjom nanošenja teških fizičkih ozljeda, kao što to učestalo čine turistima koji tamo slučajno zalutaju, misleći valjda da smo tim činom pristupanja Europskoj Uniji prestali biti Balkanci, uzeli i posljednju novčić. Iduće jutro bih morao ponovno uplaćivati taj ‘Eurojackpot’ koji mi, čini se, ni u najluđim maštarijama ne bi potrajao niti jedan dan ovako neopreznog ponašanja u centru grada.

 

Subota – ‘Dobra vijest sa zagrebačke špice’

Subotnje jutro na zagrebačkoj špici započelo je s jednom dobrom vijesti.

Terasa legendarnog Bulldoga odnedavno je okomito podijeljena s terasom kafićem ‘Nova ploča’ koji je otvoren preko puta u prostorijama ‘Croatia recordsa’. To je do sad stvaralo mnoge zablude kod posjetitelja tih kafića koji bi sjedili u jednom, a naručivali ili, eto, odlazili na WC u drugi. Dogovorili bi se, na primjer, sa svojom simpatijom u Bulldogu, a ona bi slučajno sjela u Novu ploču i neki stari roker bi je pokupio umjesto vas. Ili, obratno, dok vi opušteno slušate Azru i Crvenu Jabuku u Novoj ploči, Dikan Radeljak bi vam u Bulldogu obilazio malu…

Ta terasa je sada umjesto okomito, podijeljena vodoravno i, jasno je vidljivo koja pripada kojem kafiću. Time se Zvonimir Soldo, vlasnik Bulldoga i nekadašnji Vatreni stoper, još jedanput iskazao kao izvrstan taktičar i kao navijači možemo samo izraziti svoje žaljenje što nije ostao na klupi nogometnog kluba iz Maksimirske 128.

To je, međutim, njihov gubitak, a Bogovićeva ulica je time samo profitirala!

Nedjelja – ‘Sajam antikviteta na Britancu’

Iznimno rano buđenje u nedjelju omogućilo mi je da nesmetano, štand po štand, obiđem cijeli sajam antikviteta na Britancu. Bez da mi pri tome, kao što je inače slučaj, ljudi na biciklima pet puta pređu preko cipele, bugarska obitelj u narodnim nošnjama i veoma raspoložena za trgovanje požuruje u razgledavanju starih predmeta koji se nadaju novom vlasniku i, bez sve te silne nedjeljne popodnevne gužve za vrijeme koje traje nemilosrdna borba mojih sugrađana da zauzmu neko mjesto u ‘Kavi&Tavi’. Nije bilo ni – isto vrlo važno za napomenuti – domaćih celebrityja da skaču pred fotoobjektiv nekog starog fotoaparata koji se tu prodaje misleći da je to zapravo neki paparazzo koji ih želi uslikati za neku nemaštovitu portalsku rubriku…

Bilo im je još uvijek prerano!

U toj opuštenoj šetnji sajmom, pronašao sam ovaj stari vic, sigurno ste ga već čuli, a koji ću ponoviti jer poprilično dobro objašnjava stanje u našem zdravstvenom sustavu.

Kaže u tom vicu Mujo Sulji kako je jučer predložio Fati da se igraju doktora…

‘I?’, radoznalo će Suljo, ‘Što je rekla?’

‘Pa, pristala je!’, pohvali se Mujo.

‘Alal ti vera!’, potapše ga Suljo po ramenu.

‘Nema se tu šta za čestitati…’, brzo ga prekine Mujo, ‘prvo me natjerala da čekam dva sata ispred spavaće sobe, a onda je izašla i zakazala mi termin za 6 mjeseci!’

Dobar je to i, nažalost, istinit vic, a koji je svakako vrijedio ovog ranog buđenja i odlazak na sajam antikviteta. Za razliku od svega ostaloga što nam ovi preprodavači, a koji se drže kao da su kustosi u Louvreu, svake nedjelje pokušavaju podvaliti.

Vic ima i nastavak koji kaže da je Muji bolje da idući put ode privatno.

‘Istina, skuplje je…’, kaže mu Suljo, ‘ali je i usluga puno bolja!’

U današnje vrijeme je ovaj vic, međutim, izgubio svaki smisao jer bez negativnog PCR testa ženi u toj igri ‘doktora’ ne bi mogao ni pristupiti, a i onda je upitno da li bi ga primila ili bi prednost ipak dala onima s koronom pa sam, eto, kraj njega prošao kao i kraj svih ostalih besmislenih starudija koje se na tom nedjeljnom sajmu lažno predstavljaju kao antikviteti.