Home

(Objavljeno na Wall.hr-u 22.3.2017. u rubrici Dopisnik iz centra)

Sjedio sam neki dan na osunčanoj terasi legendarnog “Charlieja” u Gajevoj ulici, kućni broj 4, u društvu našeg najboljeg trenera svih vremena po mome izboru, ali i najboljega na svijetu ’98.godine po FIFA-inom. Iznimno uživam u tim našim povremenim druženjima, pa iako je biološka razlika između Ćire i mene više od pedeset godina, bezbeli u moju korist, mentalno je – nije me ni malo sramota priznati – on u znatnoj prednosti. A, ni u fizičkoj spremi se, uzgred kazano, ne bih baš rado mjerio sa čovjekom koji bez problema skače salto u more…

Elem, tom prigodom smo, između ostaloga, razgovarali i o Tarikovoj novoj predstavi koja se na jedan zabavan način bavi Ćirinim itekako zanimljivim životom. Predstavu, nažalost, nisam gledao jer su karte za subotnju premijeru bile rasprodane već tjednima unaprijed, ali pošto su mi poznate mnoge priče koje se vežu uz njegov lik i djelo, te u svakoj podjednako uživam, iskreno me zanimalo što je od svega toga Tarik probrao za svoju monodramu. Zadatak mu, nota bene, nije bio ni malo lagan. O Ćiri, naime, kruži popriličan broj priča ispričanih iz druge ruke, legendi u rangu onih Broja 1 iz Alana Forda i teško provjerljivih zanimljivosti iz vremena dok je trenirao po Azurnoj obali, Iranu i Kini, a koje su se uglavnom sve dogodile upravo onako kako ste ih i čuli, moguće baš na spomenutoj predstavi, ali postoji tu i znatan broj zločestih laži, te Židakovih podmetanja. Trebalo je od svega toga odabrati ono što najbolje svjedoči o Ćiri kao dobrom i toplom čovjeku, spremnom uvijek pomoći drugima, a usput, eto, malo i sebi, ali i avangardnom treneru sa zavidnom karijerom tijekom koje je uspješno vodio šest, sedam ozbiljnih reprezentacija.

Nije se tu, naravno, smjelo izostaviti ni da je iznimno duhovit, rado viđen, te veliki romantik s iznimnim gospodskim manirima, ali – također veoma bitno za shvaćanje te iznimne individue – i zajebant premazan svim mogućim mastima.

Ćiro se doimao baš nekako sretan zbog toga kako je to Tariku dobro uspjelo, ali i toga kako je predstava percipirana u javnosti. Čak su joj i poslovično zajedljivi kritičari – hvali mi se pokazujući Čadežovu kritiku iz Jutarnjeg lista – bili blagonakloni. S velikim zadovoljstvom prepričavao mi je potom neke od skečeva iz predstave, a kao najbolji izdvojio je onaj u kojemu Tarik zorno prikazuje telefonski razgovor koji je vodio s tadašnjim predsjednikom Franjom Tuđmanom samo nekoliko trenutaka prije četvrtfinalne utakmice protiv Njemačke na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj.

“U stavu sam mirno, Predsjedniče!”, podviknuo je Ćiro i uspravio se u stolici pokušavajući da mi dočara tu sekvencu iz predstave. Bilo je zatim još onih legendarnih i svima poznatih priča o tome kako se odlučio za Ladića kao prvog golmana, kako su mu u Švicarskoj zbog ne poznavanja jezika ponudili da im pomete neke sportske objekte, a on im je na to replicirao kako će im jednog dana trenirati reprezentaciju i, za nešto manje od 5 godina, to mu kao prvom strancu u njihovoj povijesti i uspijeva, te mnogo onih anegdota iz Dinamove šampionske ’82. godine…

“Je l’ bilo ono kako ste samo u flanel košulji osvojili omladinsko prvenstvo Jugoslavije u skijaškom trčanju?”, pitam ga radoznalo, a on je samo potvrdno kimnuo glavom i pomalo sjetno pripalio novu cigaretu. Onu neku tanku, šminkersku. Bilo mu je, međutim, baš nekako drago što taj njegov uspjeh iz rane mladosti još uvijek nije zaboravljen.

Bilo je, nadalje, i raznih anegdota iz njegova odnosa s domaćim, ali i inozemnim novinarima, nešto malo o njegovom političkom djelovanju, te mnoge genijalne priče o njemu i njegovom kumu ‘Čije-Se-Ime-Ne-Smije-Izgovoriti’.

I, što se on više prisjećao detalja iz te predstave, to je meni bilo sve gore što je nisam odgledao…

Naš razgovor je zatim prekinuo neki Ćirin stari poznanik, simpatičan neki čovjek, a koji nam se priključio na piću, te ispričao jednu priču o njemu koju sve do tada još uvijek nisam bio čuo. Priča izvrsno svjedoči o malom, ali ipak vječno prisutnom rivalitetu između Ćire i jedne druge domaće trenerske veličine: Otta Barića.

Tako su taj gospodin čije sam ime, kako to obično biva, zaboravio čim sam ga čuo, i Otto Barić, prije par godina u nekom kafiću na Svetom Duhu igrali partiju šahu. Oni to tamo, navodno, često čine, a po umijeću su inače tu negdje. Taj dan, međutim, Otto nije mogao sastaviti kraj s krajem i bio je vrlo blizu porazu većem od onoga koji je doživio s Hrvatskom reprezentacijom na Europskom prvenstvu u Portugalu 2004.g. U kafić je tada u elegantnom bež baloneru – baš poput neke holivudske zvijezde – nonšalantno ušetao Ćiro Blažević koji je prepoznao Barićevo žuto auto ispred lokala. Već nakon jednog kratkog, onako usputnog pogleda na šahovsku tablu dok ih je pozdravljao, Ćiro je primijetio da je Herr Otto stjeran u kut, te da bi mu kraljica to uskoro mogla platiti glavom.

“Konj na F5”, prišapnuo mu je Ćiro dobronamjerno, a po svjedočenju ovog gospodina koji se jedva suzdržavao da ne prasne u smijeh dok nam je to prepričavao, to je bio i jedini potez koji bi našeg dobrog Otta u tom trenutku mogao spasiti.

Herr Otto se zatim dugo zagledao u tog konja, te shvativši da je Ćiro u pravu – što mu on nikako nije bio spreman priznati – čini neki drugi, u taktičkom smislu katastrofalan potez, a nakon kojega biva odmah matiran…

“Scheisse!”, podviknuo je Otto na njemačkom, te ljutito oborio sve figurice sa šahovske ploče.

Vlasnik “Charlieja”, koji nam se također pridružio za stolom, samo sam ga zaboravio spomenuti, od smijeha samo što nije pao sa stolca kada je to čuo. A, i svi mi ostali smo bili oduševljeni kada je Ćiro potvrdio tu malu anegdotu koja osim o njegovom više puta dokazanom taktičkom umijeću, uvelike govori i egu ovog’ drugoga. (Također više puta dokazano!)

Ćiro je pokušao malo stati u Barićevu obranu, te ga opravdati na način da je rekao kako ni on nije slušao njegove savjete dok mu je ovaj bio pomoćnik na izborničkoj klupi, ali to je kod svih nas izazvalo samo još veće salve smijeha.

Sva sreća da ovu priču nije ranije čuo Tarik – pomislio sam tada – jer bi se zasigurno i ona našla u toj predstavi koju je, čini se, pogledao cijeli grad osim mene.

Ovako je ona, evo, samo moja…

Oglasi