Home

     

Ukoliko je netko, baš poput mene, krajem svibnja 2015.g. bio u Rovinju, tom biseru Jadranske obale kako ga često i, s punim pravom, nazivaju u raznim turističkim brošurama, na internetskim stranicama s putopisnim sadržajem, te u televizijskim emisijama promotivnog karaktera, vrlo dobro zna – ili je tom prilikom na vlastitoj koži naučio – da mu je umjesto uobičajnog slamnatog šeširića, na glavu bilo pametnije staviti radničku kacigu za bauštelu. Grad je, naime, bio jedno veliko gradilište, a majstora po ulicama i dućanima s poli salamom i četvrtinom kruha, bilo je više nego turista za vrijeme ferragosta…

“Pozdrav iz Rovinja…”, šalili su se mnogi tada, aludirajući na brojnost radnika iz susjedne Bosne i Hercegovine, glasi: “Đe’s, ba?”

Sezona se opasno približavala, a kada ona počne u Rovinju je zabranjeno graditi i kućicu za psa, a kamoli Hotel Adriatic kao što je to tada činila Maistra. Stoga je to razdoblje od travnja, pa najkasnije do početka lipnja, tradicionalno rezervirano za velike i temeljite građevinske radove. Tako osim spomenute Maistre, koja je na rivi renovirala jedan od najistaknutijih rovinjskih hotela, vlasnika privatnih smještaja koji su obnavljali svoje “zimmer frei-ove”, popularnog disko kluba Monvi koji je srušen i umjesto njega napravljen parking, te vlasnika restorana koji su nadograđivali cijene na svojim ionako prenapuhanim jelovnicima – u Rovinj je tih dana, napokon (!), stigao i plin! A to je, nota bene, bio itekako velik trenutak za ovaj mali istarski gradić u kojemu će se sada, osim u ljetnim mjesecim, i za vrijeme nekih hladnijih godišnjih doba moći sasvim komotno boraviti.

Ne treba stoga nimalo čuditi da su ga Rovinježi, ti pomalo nervozni stanovnici jednog od najljepših hrvatskih gradova, koji međusobno razgovaraju na nekoj čudnoj kombinaciji talijanskog i hrvatskog, a s turistima samo ako je nužno potrebno, dočekali kao Svetu Eufemiju kad je ono nekad davno u sarkofagu doplutala do njihovog poluotoka. A, majstore koji plin provode do njihovih kuća i ugostiteljskih objekata, ni to ne treba čuditi, štuju više i od onog malog dječaka koji je Eufemiju – prema narodnoj predaji – vlastoručno odnio na vrh crkve.

Zbog tog plina su, reći ću još i to, početkom svibnja otkopali i cijelu ulicu Luje Adamovića koja vodi iz smjera kolodvora prema šminkerskim hotelima Lone-Eden-Monte Mulini, a u kojoj se, eto, smjestila i moja mala kućica u kojoj sam proveo neke od najljepših dana svoga djetinjstva. Jedan takav dan bio je i krajem ovog svibnja, 2015., kada su spomenutu ulicu napokon zakopali i asfaltirali, te ponovno učinili prohodnom, ali početkom lipnja, iste godine, kako su nas gradske vlasti ljubazno obavijestile, morali su je opet otkopati jer je netko, bezbeli, zaboravio postaviti nekoliko vrlo važnih cijevi bez kojih ništa neće funkcionirati. 

“To nema nikakve logike!”, komentirali su tih dana mještani na onoj maloprije spomenutoj jezičnoj mješavini, čineći pri tome prepoznatljivu talijansku kretnju rukom kada, poput Francesca Tottija, skupe sve prste na vrhu i zglobom, u znak čuđenja i nevjerice, mrdaju gore-dolje.

Gledajući to iz prvog reda, preko ograde, pao mi je na pamet onaj poznati vic kada Mujo s jedne strane kopa rupu, a Suljo je, s druge strane, opet zakopava…

U to naiđe neki čovjek, baš poput ovih mještana, i pita ih što to, pobogu, rade…

“Ti otkopavaš, a ti zakopavaš…”, kaže im taj čovjek, “pa to nema nikakve logike!”

“Ima logike”, na to će mu Mujo, “ali nema Hase da postavi cijevi!”.

E, tako je, valjda, bilo i u Luje Adamovića, ali to nitko izvođačima i majstorima ne zamjera jer, kao što sam već ranije naveo, u mjesecima prije samog početka sezone u Rovinju nema mjesta prigovaranju na temu građevinskih radova. Sve se trpi za što bolji grad i, jasno, što uspješniju ljetnu sezonu!

Pa iako je to tada bilo malo naporno, pogotovo kada se niti u jednom od najstarijih rovinjskih kafića, popularnom Rio baru, nije mogla popiti kava jer se prenamjenjivao u restoran. Ili, štajaznam, kada se zbog preuređenja ulaza u grad – izgradnje jednog prekrasnog kružnog toka umjesto dotadašnjeg semafora koji je stvarao gužvu – nije moglo skoknuti do “Orce” na ukusnu istarsku maneštru i fuže, domaći stanovnici, ali i ostali posjetitelji, ipak su bili u pravu kada su se zbog jedne itekako ospješne sezone koja je uslijedila, malo žrtvovali..

Naime, tko god je ovo ljeto, 2016.g., prošao uskim, živopisnim rovinjskim ulicama od rive, kroz Vrata stare ribarnice, zaustavljajući se pri tome nakratko u gastro knjižari “Fritula” u ulici Montalbano, pa krenuo dalje sve do zvonika Svete Eufemije, već nekoliko puta u ovoj priči spomenute zaštitnice grada, mimoilazeći se pri tome ne samo s uobičajenim turistima koji su masovno pristizali i s turistima zaostalim još od nedavnog Red Bull air race-a, već i s mnogobrojnim salsa plesačima koji su iz raznih dijelova svijeta došli na jedno od najvećih plesnih natjecanja u Europi, a koje se održava upravo u ovom prekrasnom i, zahvaljujući velikim ulaganjima i još većem strpljenju, dobro pripremljenom i uređenom Rovinju – složiti će se kako se zbog svega toga itekako isplatilo onih nekoliko mjeseci u predsezoni, umjesto slamnatog šeširića, na glavi nositi kacigu za bauštelu.

Oglasi