Home

(Objavljeno na Kult Plave Kamenice, 08.01.2017.g.)

Pivnica “Zlatni tigar” u Pragu, jedna je od posljednjih praških pivnica koja je uspjela zadržati autentičnost i oduprijeti se svim silnim turistima koji svakodnevno hrle u taj prekrasni grad na rijeci Vltavi, mijenjajući ga tako i prilagođavajući sebi i svojim potrebama. U spomenutoj pivnici, a koju su posjećivali češki velikani poput Hrabala, Panenke i Havela – o čemu svjedoče brončane biste, crno bijele fotografije i šareni dresovi na zidu – turistima je itekako otežan ulazak! 

Kada neki turist i pokuša ući, te sasvim naivno naručiti njihovo fantastično kućno pivo, konobari se namjerno postave izrazito neljubazno i kažu mu da, eto, nažalost, nema slobodnog mjesta. Oni stolovi za kojima taj turist vidi da nitko ne sjedi, te se za njih zainteresira, oni su, naravno, svi rezervirani. Barem to ustvrde konobari iako domicilno stanovništvo istovremeno puštaju da ulaze i sjedaju kako požele. 

Na internetskoj stranici ove pivnice, nadalje, stoji samo jedan savjet za sve one turiste koji je namjeravaju posjetiti i popiti pivo ispod biste B. Hrabla koji je tu bio redovan gost sve do 1997., ili se fotografirati kraj potpisanog dresa izumitelja najboljeg penala ikada; Antona Panenke, a taj savjet glasi: “Ne dolazite!”

Nešto niže na toj stranici, kada malo skrolate prema dolje, stoji i jedna manja, nimalo dvosmislena nadopuna:

“Ni slučajno!”

Istovremeno, na World Wide Webu – toj prekrasno informativnoj globalnoj mreži – postoji bezbroj stranica, foruma i koznačegasvene, a na kojima revoltirani turisti koji nisu uspjeli ući u Zlatni tigar ili je, štajaznam, stol za koji su namjeravali sjesti bio “rezerviran”, iznose sav svoj gnjev. Pljuju po konobarima, daju loše ocjene na TripAdvisoru, iznose laži na njima posvećenoj Fejsbuk stranici – koju oni, naravno, ne vode osobno, već su je napravili upravo ti turisti koje oni ne žele – te vrijeđaju čak i njihove velikane koji su se tu počesto znali opustiti uz gutljaj ili dva.

Ima, međutim, i onih praktičnih, pristojnih ljudi koji ostalima dobronamjerno savjetuju kako se treba ponašati prilikom ulaska ne bi li vas konobari zamijenili za Čeha i pustili da okusite njihovo božanstveno pivo u tom autentičnom praškom okruženju.

“Obucite bijele čarape na sandale…”, glasi jedan od ovih prvih, koji se trudio ispasti duhovit, pa je kasnije još i napisao da legnete na luftmadrac i pokušate uploviti u pivnicu poput Čeha u talijanske teritorijalne vode, ali osim toga da je očito negdje s naših područja indoktriniranih humorom Željka Pervana, te da ga vjerojatno nisu pustili ni da se približi njihovom pivu ili gulašu koji također izvrsno pripremaju, od njega nisam uspio saznati ništa što bi mi moglo pomoći prilikom ulaska. Ovi drugi, doduše, manje ogorčeni komentatori i forumaši, bili su mi od itekako velike pomoći. Pogotovo kada su savjetovali da se odmah na ulazu obratim gospodinu u zelenoj majici, prethodno ga pozdravljajući na Češkom, te da prihvatim bilo koje mjesto mi ponudi. Ukoliko se pak obratim gospodinu u bijeloj majici – bili su vrlo jasni u svojim uputstvima – najbolje mi je da se odmah okrenem na petama i napustim predmetni ugostiteljski objekt… 

“To je kuhar…”, komentirao je netko, skrivajući se za svaki slučaj iza pseudonima,”on će vam tek jebati mater!”

Paradoks svega toga je da što više oni odbijaju sve te silne turiste koji im svakodnevno navrate, te im na krajnje neljubazan način daju do znanja kako nisu dobrodošli, to je “Zlatni tigar” turistima zanimljiviji i sve ih veći broj želi upravo tamo provesti nekoliko sati svoga ionako prekratkog godišnjeg odmora. 

Iako pivnica otvara u 16h, zbog svega ovog navedenoga, već sat vremena prije počinje se ispred nje formirati dugačak red nepopravljivih optimista iz cijeloga svijeta, a koji sam uspio zaobići samo uz pomoć još par ovako dobrih savjeta kao što je bio ovaj gore navedeni. Na stol mi je zatim, bez da me netko nešto pitao, stavljeno pivo, a na papirić iz onog malog konobarskog bloka kemijskom olovkom povućena je crtica umjesto računa i, moje autentično praško iskustvo za koje sam se itekako morao potruditi, pa čak i malo poniziti, moglo je započeti.

Uživao sam, moram priznati, u toj snažnoj energiji uzrokovanoj užurbanošću osoblja, komunikacijom između nepoznatih ljudi koji su igrom slučaja i, bezbeli, strogom konobarskom odlukom završili za istim stolom, njihovim zanimljivim pričama, legendama o pivnici koje stalni gosti rado prepričavaju, te žamoru koji je ispunjavao pivnicu…

Istina, sjedio sam na mjestu na koje inače ne bi dopustili ni vašem psu da sjedne, ali barem sam bio unutra i, s velikim guštom sam mogao kroz dno nagnute pivske krigle promatrati sve one jadnike kojima osoblje te svakako najbolje praške pivnice, onemogućava taj neponovljivi doživljaj, a zbog kojega je, nota bene, svu ovu muku oko ulaska itekako vrijedilo proći.

Oglasi