Home

(Objavljeno 03.12.2016.g. na Radio Slobodna Europa, u rubrici Dnevnik. Prvi “Dnevnik” je napisao i pročitao Stjepan Mesić, od 14. do 30. lipnja (juna) 1995. godine. Tada je bio u opoziciji i predsjednik Hrvatskih nezavisnih demokrata. Kao opozicionari, “Dnevnike” su pisali ubijeni srpski premijer Zoran Đinđić i pokojni Ivica Račan, lider SDP Hrvatske i bivši hrvatski predsjednik vlade. “Dnevnike” su vodili ugledni književnici, novinari, glumci, filmski, kazališni redatelji, svećenici, odvjetnici, sveučilišni profesori, aktivisti za ljudska prava, članovi nevladinih organizacija… Napokon je došlo vrijeme i za nekog zbilja poznatog!)

SUBOTA, 26.11.2016.

Prateći trend koji je započeo još tamo davne 1789.godine u Francuskoj, a još od posljednjih predsjedničkih izbora traje u Americi, te odnedavno i u Južnoj Koreji, ove subote – u periodu između 12 i 14 sati – i Hrvati su, evo, izašli na ulice!

Isprovocirani valjda iznenađujuće toplim vremenom za ovo doba godine, ali i početkom nadaleko hvaljenog “Adventa”, a za koji kažu da je bolji i od onoga u Beču, u potpunosti su okupirali uži centar grada, subotom poznat i kao: “zagrebačka špica”. 

Obespravljena masa u Ralph Lauren košuljama pastelnih boja, bež balonerima i Burbery šalovima – s jednom rukom u zraku, a drugom na iPhoneu – izvikivala je svoje parole…

„Konobar, makijato s toplim mlijekom!“ i „Pitaj one tamo što će popiti!“, iskristalizirali su se uz kobasice i kuhano vino s improviziranih štandova kao jedni od najvažnijih zahtjeva, ali nije nedostajalo ni tužnih životnih priča koje nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.

„Tu sam već 10 minuta, a nitko me nije poslužio…”, otvorio je svoju dušu jedan nezadovoljni gost, te dodao da već 4 godine ovdje svake subote pošteno ispija svoju vruću čokoladu i sad se pita je li mu ovo hvala za to.

„Jesam li se za to borio?!“, podviknuo je na rubu suza.

Odgovorni su na te zahtjeve iz mase odgovarali uobičajenim floskulama kako im je prvi dan, da imaju samo dvije ruke i ne stignu sve sami ili, dosta često, kako to nije njihov rajon, te da će sad doć` kolega, ali okupljeno mnoštvo nije ni pomišljalo da prihvati njihova objašnjenja i šuplja obećanja, pa su neki naručivali čak i drugu, treću rundu. O nekakvom povlačenju s ulica nitko nije ni pomišljao…

„Ako bude potrebno“, reklo je njih desetak ulazeći u hotel Dubrovnik,“mi ćemo tu i prespavati!“

„Mini bar imate, zar ne?“

Ja sam im se u njihovoj borbi uslijed duge potrage za slobodnim parking mjestom priključio tek s malim zakašnjnjem, te naručio dupli espresso i čašu vode, a konobar mi je obećao da će ubrzo doći njegov kolega u čiji rajon, zapravo, i spadam.

NEDJELJA, 27.11.2016.

Božić svake godine dolazi sve ranije. Nitko više nema vremena, ni živaca, dočekati taj dvadesetipeti u prosincu. Božićni konzumerizam zavlada tako gradovima i trgovinama već od sredine studenog, a borovi i izlozi bivaju okićeni, te svijetleće lampice popaljene, dok na splitskim Bačvicama Goran Karan još uvijek u kupaćim gaćicama skakuće po plićaku za onom malom i prevrtljivom lopticom…

Televizijski program, nažalost, nije iznimka od toga. Pa je tako RTL, na primjer, već danas započeo s prikazivanjem Kevina samog u kući. Mali McCallister se tako na našim ekranima pojavio toliko preuranjeno da ni oni najveći ljubitelji tog filma – među koje svakako spadam – nisu bili u potrebnom božićnom raspoloženju da ga pogledaju. Da je, kojim slučajem, prikazan recimo tek za tjedan dana, a onda na Božić i drugi nastavak iz New Yorka, a s kojim je taj serijal svakako trebao završiti, uvjeren sam da Kevin ne bi bio toliko usamljen kao što je to bio ove nedjelje.

Imao bi najmanje jednog gledatelja više!

PONEDJELJAK, 28.11.2016.

Po tradiciji kršćanskog, islamskog i hebrejskog kalendara, ponedjeljak je drugi dan u tjednu, a po međunarodnom standardu ISO 8601 – koji je mjerodavan za pitanje datuma i vremena od 1988.g. – prvi!

Na zapadu on je svakako prvi dan radnog tjedna, ali u muslimanskim zemljama i, evo, Izraelu, opet je drugi…

Ono što je, međutim, svima zajedničko kada je ponedjeljak u pitanju, to je izniman prijezir spram istoga.

Elem, već prilikom prvog jutarnjeg paljenja radija, voditelj je počeo s pričom o tome kako je ponedjeljak i da bi, eto, trebali stisnuti zube. Već u sljedećoj rečenici nazvao ga je “sivim”, a do kraja svoga jednosatnog bloka, a koji sam iz nekih nejasnih razloga nastavio slušati, i “depresivnim”. Vijesti koje je neimenovani radijski voditelj prenio između tih obavijesti o danu u tjednu, nisi bile, nota bene, ni malo dobre. U trgovačkim lancima salmonelu otkrivaju na dnevnoj bazi, donedavno jedna od dviju najjačih stranaka u Hrvatskoj; SDP, ne može za svog novog predsjednika zainteresirati ni vlastite članove da izađu i glasuju za njega, pa kako će onda bilo koga drugoga na skorim lokalnim, a evo izgubili smo i u finalu Davis Cupa od Argentine. Ništa od nabrojanoga, međutim, našeg voditelja nije tako pogodilo kao prosta činjenica da je danas ponedjeljak i da će narednih pet dana morati provesti na svome radnom mjestu…

Isto je bilo i s njegovim kolegom koji je nakon njega svoj blok započeo s Balaševićevim D-molom, i rekao kako ona najbolje paše za ovaj “turobni” ponedjeljak.

Nakon toga promijenio sam još nekoliko stanica, pratio objave na društvenim mrežama i osluškivao što ljudi govore, a svugdje je glavna tema – kao da je jedinstven događaj i da se ne ponavlja svakih sedam dana – bio taj nesretni ponedjeljak. (Evo ga, sad je sasvim nenamjerno postao i “nesretan”…)

Početak tjedna – shvatio sam najkasnije tada – na ovim našim lijenim i neradničkim prostorima, obavezno znači i kraj svijeta!

UTORAK, 29.11.2016.

Razgovaram danas na kavi s oskarovcem Brankom Lustigom koji se netom vratio iz Amerike i, izmeđuostaloga, nekako dođemo na pitanje u kojoj mjeri su se Sjedinjene Američke Države promijenile nakon terorističkog napada na Twinse…

“Prije bi policiju zvao kada ti nestane kofer…”, kaže mi gospon Branko vrlo duhovito,”a danas je zoveš – pazi sad foru – kada nađeš kofer!”

Pitam ga potom, kao ponosnog američkog državljanina, kakva je situacija sada nakon ove Trumpove pobjede, a on se malo smrkne, spusti šešir preko očiju, i kaže kako sada tih kofera uopće više nema…

“Pokupovali su ih…”, pojasnio mi je dodatno jer je vidio da ga nisam baš najbolje razumio, te dodao:”Svi pametni žele odseliti u Kanadu!”

“Ili se, evo, brzo vrate u Hrvatsku!”, poentirao je uz smijeh, koji se vrlo brzo pretvorio u snažan kašalj.

Nisam ga više ništa pitao. Pogotovo ne za koga je glasovao. Dodao sam mu samo čašu vode i potapšao ga po leđima da se ne zagrcne. Moja uloga njegovog apsolutnog istomišljenika po tom pitanju, i nekoga kome nije barem malo drago što je Hillary sasvim neočekivano izgubila, a koju sam tom prilikom odigrao jer ne želim da se zbog demokrata i republikanaca prekinu ova naša povremena i slučajna druženja uz kavu, bila je – uvjeravam vas – isto tako za Oskara…

SRIJEDA, 30.11.2016.

Nije to događaj koji će ući u povijest i već sutra će vjerojatno biti zaboravljen, ali jest interesantan i smatram da zaslužuje barem da se spomene. Riječ je, naime, o maloj i simpatičnoj govornoj manici zbog koje jedan moj prijatelj umjesto slova “r”, ponekad – u prosjeku jednom od tri puta – izgovori ono nesretno “l”. 

Njegovi ostali prijatelji ga zbog toga često zezaju, ali nakon velike mudrosti koju je uslijed te male mane izrekao upravo danas, dok je u centru grada, s terase jednog popularnog ugostiteljskog objekta promatrao atraktivne pripadnice suprotnog spola, zasigurno mu se nitko više neće smijati.

Elem, želeći ispasti urban i kul citirajući stihove Johny B. Štulića, izgovorio je možda i najveću istinu ikada:

“Lijepe žene…”, zapjevušio je potiho,”…prolaze kroz gLad!”

Ne sjećam se da sam ikada čuo, ili u nekom kritičkom osvrtu na današnje ideale ljepote, a u kojima bi se našao netko da i za Marilyn Monroe ustvrdi kako nije dovoljno lijepa, dobro građena ili, štajaznam, da na Instagramu ne bi dobila ni dva lajka, pročitao bolju dijagnozu društva u kojemu danas živimo.

ČETVRTAK, 01.12.2016.

Ostalo je još svega 30 dana do Nove Godine. Ljudi već sada počinju razmišljati o odlukama koje će u njihovim životima stupiti na snagu od te najluđe noći u godini, a koja se rijetko kada takvom ispostavi. Svi oni će, bezbeli, tada popušiti svoju posljednju cigaretu, posljednji put večerati iza 18 sati, upisati se u teretanu, te prestati spominjati tuđe majke u negativnom kontekstu, a onda će – čim prođe taj novogodišnji mamurluk – sa svime nastaviti još sto puta gore nego što su to činili u ovoj dvijetisućeišesnaestoj.

Ja sam ove godine odlučio da neću sudjelovati u tom tradicionalnom zavaravanju, pa sam od svega toga što bi mi život trebalo promijeniti na bolje, odustao već danas.

2016. je bila dovoljno loša – pomislio sam paleći cigaretu i naručujući pizzu nešto prije ponoći – nema potrebe da si kvarim i predstojuću 2017. godinu.

PETAK, 02.12.2016.

Najveća dobrobit od ovog Hrvatskog pristupanja jedinstvenoj međuvladinoj i nadnacionalnoj zajednici europskih država – poznatoj kao EU – bez ikakve sumnje je; fenomenalna mogućnost da svakog petka pogotkom 5 točnih brojeva od 50, a zatim još dodatna 2 od 10, osvojimo iznos od deset, pa sve do devedeset milijuna Eura.

Istina, lijepo je i to što na granicama čovjek više ne mora stajati u redovima, već samo elegantno prođe kroz dio predviđen za EU građane, ali ukoliko taj isti čovjek nema love da putuje i po europskim metropolama manijakalno troši, takvo što mu zapravo i ne znači puno. Studiji vani isto nije jeftin, te bi uz nekih desetak milijuna Eura na kontu svakako bio mnogo ugodnije i uspješnije iskustvo. O pokretanju nekakvog poslovanja, da ni ne govorim…

“Šanse za dobitak su ti…”, rekla mi je jedna veoma euroskeptična djevojaka dok sam birao svoje sretne brojeve,”1:59 325 280!”

“A tu je i porez koji ćeš morat’ platit'”, poentirala je tipično neinteligentno.

Pokušao sam joj objasniti da je plaćanje poreza na dobitak svakako bolja opcija od ove koju imam sada – bez ikakvog dobitka, a i šanse su mi mnogo bolje nego što je to ona izračunala. 

Šanse su mi, naime, fifti-fifti…

“Ili ću dobiti Eurojackpot…”,rekao sam joj,”ili, jebatga, neću!”

Nikada, međutim, neću odustati od pozitivnog stava spram toga – mora biti neke koristi od ove Europske Unije!

Oglasi