Home

Prvu bračnu svađu imao sam – sasvim iznenađujuće – zbog Trumpa. Iako je obećao da će Ameriku ponovno učiniti velikom, snažnom i moćnom, mome braku, moram to odmah na početku ove priče spomenuti, baš i nije pomogao. 

I prije toga je naravno bilo situacija zbog kojih sam se trebao posvađati sa svojom tek vjenčanom suprugom, kao na primjer kada je zaboravila putovnicu pri polasku na aerodrom, a zbog čega smo skoro zakasnili na let za New York kamo smo se uputili na medeni mjesec. 

Ili, evo, kada me na tom putovanju, ničim posebno izazvana, ismijala pred nosačem kofera u hotelu. On me prilikom donošenja kofera u sobu pitao imam li možda neki “tipp” za njega, a ja ga nisam baš najbolje razumio, te sam tu najdražu i kako ću s vremenom shvatiti najčešće korištenu riječ među svim uslužnim djelatnostima u Americi, umjesto “napojnica”, preveo kao:”savjet”, i rekao mu kako nemam. 

“Baš naprotiv!”, podviknuo sam zadovoljno, tapšajući ga pri tome po ramenu,”odlično si ih donio!”

“Good job!”, poentirao sam snažno.

Ne mogu ni opisati kako sam se poniženo osjećao kada mi se vlastita supruga na to počela glasno smijati, a nije pomoglo ni kada se njezinom poprilično zlobnom smijehu pridružio i taj nosač kofera koji s time nije prestajao sve dok se nisu zatvorila vrata od lifta i spustila ga nekih stotinjak katova u predvorje hotela gdje je priču zasigurno podijelio s ostalim kolegama koji mi do kraja boravka niti jednom nisu ni otvorili vrata. 

Bilo je toga, naravno, još mnogo više, da sada ne nabrajam, ali ništa od toga nije dovelo niti do toga da malo povisim ton glasa – iako sam, nota bene, imao apsolutno i Ustavom zajamčeno pravo na to – međutim zbog Donalda J. Trumpa sam se, eto, skoro razveo. 

Ne zato što navijam za njega na ovim pretstojućim predsjedničkim izborima, a moja supruga, recimo, za onu Hillary, jer tko bi normalan mogao biti i za jedno od njih dvoje, već zato što zbog njezine neukrotive želje da što prije posjeti Tiffany’s na Petoj Aveniji nisam uspio u živo vidjeti, te eventualno i upoznati, tog svjetski poznatog – od polovice ljudi voljenog, a polovice omraženog – milijardera i mogućeg budućeg predsjednika Sjedinjenih Američkih Država. (Barem ako je vjerovati ovom proročanskom kompjuterskom programu koji još od svog nastanka u 2004.g. nije pogriješio po pitanju pobjednika predsjedničkih izbora, a koji je, evo nema par dana, uzeo u obzir preko 20 milijuna podataka sa javnih platformi poput Googla, Facebooka i Twittera, analizirao ih i, bez ikakve dvojbe, isprintao Trumpovo zvučno ime kao ono budućeg pobjednika…)

Bio je to tipičan ljetni njuroški dan. Na desetke tisuća ljudi – uglavnom turista – hodalo je uzdignutih glava i pogleda uperenih prema vrhovima nebodera po Petoj Aveniji. Tu i tamo bi se zabili u nekog Njujorčanina koji nekuda žuri, a oni vazda žure, zapeli bi, nadalje, za beskućnika koji spava uz rub pločnika ili, isto tako čest slučaj – prešli cestu na crveno. 

To bi oni legendarni žuti taksiji iz filmova, jedan od kojih je vozio i Robert De Niro u Scorsesijevom remek-djelu, bezbeli popratili uz obilno i neprestano pritiskanje trube. Te njujorške taksije, uzgred kazano, više ne voze onako divni Njujorčani kao što je to bio spomenuti Travis Bickle, već je to sada posao isključivo za sve veći broj izbjeglice koji svakodnevno – preko Ellis Islanda – pristižu u tu jedinu pravu svjetsku metropolu, a u kojoj od 2017.g. za taksiste neće biti potrebno ni da znaju engleski jezik. Biti će sasvim dovoljno – kako su pojasnili gradski oci i time napravili nevjerojatan civilizacijski presedan kojim su svima omogučili da se lakše zaposle i tako integriraju u društvo – da znaju upravljati automobilom i, naravno, navigacijom.

Elem, kako je ta vrućina bila teško podnošljiva, a mirisi koji su nastali uslijed znojave mase ljudi, hrenovki za hot-dog i velikih količina otpada ispred azijskih fast food restorana, supruga i ja odlučili smo uputiti se na kratko u neko klimatizirano sklonište prije nego što ponovno skupimo snage za taj fantastičan svijet. Jedna od mnogih dobrih stvari u ovom najboljem gradu na svijetu je i ta da izravno sa ceste, bilo tko i bilo kada, može ući u predvorje svakog hotela, pa makar i onog najskupljeg i luksuznijeg, te malo sjediti u predvorju, rashladiti se, koristiti njihov internet i, eto, ako mu je sila i raskošni toalet bez da vas pri tome netko nešto pita ili čak krivo pogleda. 

Kod nas, usporedbe radi, ne možeš ući ni u kvartovski dućan, a da te prodavačice ne prate poput kriminalca s Interpolove tjeralice… 

Tu pogodnost smo odlučili iskoristiti u najimpozantnijem tornju, onom crnom i zlatnom, Trumpovom. U njemu se nalazi i Starbucks, sjetio sam se, pa možemo tamo srknuti jednu od onih njihovih galonskih i nevjerojatno precijenjenih kava iz kartonske čaše. Moja supruga se nije toga sjetila jer očito ne razmišlja o tome da se mnogo bolje slažemo kada oboje imamo određenu količinu kofeina u tijelu, već se sjetila da je odmah kraj Trumpovog tornja prodavaonica dragog kamenja Tiffany’s, a koja joj je očito bila na vrhu liste stvari koje mora obići u New Yorku. Odmah ispod Empire State Buildinga, a iznad – kako ću vrlo brzo shvatiti – svega ostaloga, pa i svega do čega je meni stalo poput upoznavanja Donalda Trumpa. 

Kako smo se, naime, približili tom tornju, ispred glavnog ulaza nalazilo se nekoliko desetaka kombija najpoznatijih televizijskih kuća i isto toliko novinara, kamermana i ton majstora koji su nestrpljivo isčekivali dolazak republikanskog predsjedničkog kandidata, a koji u tom tornju ima tri penthausa u kojima živi sa svojom zgodnom suprugom iz Slovenije Melanijom i gdje ima svoje urede u kojima je snimana i svjetski poznata, veoma zabavna i poučna emisija; Pripravnik. 
Njegov stan, da spomenem još i tu informaciju koju sam pokupio od turističkog vodiča Arnolda s kojim smo proveli jedno informativno prijepodne, poslužio je u filmu Đavolji odvjetnik kao ovozemaljsko prebivalište Al Pacina…

Taj impozantni crni toranj imao je i ulaz iz bočne ulice koji služi isključivo za stanare, a upravo tu su se u trenutku našeg dolaska počele postavljati policijske barikade i crni FBI-evi kombiji zauzimali su svoja parkirna mjesta kraj ulaza.

“Ajmo ovdje malo pričekati…”, predložio sam naivno ženi kojoj sam prije manje od mjesec dana rekao ono sudbonosno da i zakleo se na vječnu vjernost, “možda naiđe Trump”. 

Ona se, međutim, pokazala mnogo manje zainteresirana za nešto što mene zanima nego što je to činila u ove tri godine prije nego što smo stupili u brak, te je po kratkom postupku otklonila tu mogućnost.

Kako mi nije bilo sasvim jasno zašto tako rezulutno odbija pomisao na to da bi čovjek, pa makar se on zvao i Donald Trump, mogao doći u zgradu gdje živi i radi, zatražio sam dodatno objašnjenje, ali nisam ga nikada dobio. Sjećam se samo da je govorila nešto tipa kako nema šanse da u zgradu ulazi sa ceste, već da sigurno ima neku podzemnu garažu iz koje može direkno ući u stan, a ja se nakon toga više nisam trudio dokućiti odakle joj takvi zaključci i na čemu ih temelji. Nakon svega pet minuta unutar kojih on zbilja nije došao, odlučio sam stoga da mi je dosta njezinog ljutitog pogleda i povremenog otpuhivanja, te sam pristao da više ne čekamo. 

Ustrajući, ipak, na tome da će on doći.

Ona je, istovremeno, ustrajala na tome da sam ja totalni idiot i da smo upravo izgubili pet dragocjenih njujorških minuta.

Nismo se u njegovom tornju još uspjeli ni spojiti na besplatni wifi kako bi na društvenim mrežama objavili fotografije od ranije toga dana, a na kojima smo mnogo sretniji nego što je to sada bio slučaj, kada je sva ona nepregledna masa novinara koja je do maloprije stajala ispred zgrade, te još mnoštvo slučajnih prolaznika, počelo trčati na onaj sporedni ulaz gdje smo do maloprije mi usamljeno stajali. 

“Eno, vidi…”, rekao sam joj pun sebe jer sam bio u pravu, “stigao je Trump!”

Ona je na trenutak podigla pogled sa svog pametnog telefona i, vidjevši crnu limuzinu okruženu policijskim motociklistima koji prolaze kraj ulaza i skreću u sporednu ulicu, krenula za mnom. Ljudi koji su stajali na tom čošku počeli su mahati i glasno uzvikivati ona tri magična slova: “U-S-A”, “U-S-A”, a dok smo mi tamo pristigli i probili se kroz mnoštvo, više ga nije bilo. Učinilo mi se da sam ugledao samo pramen njegove plavkaste kose koji je malo kaskao za njim dok je ulazio u zgradu, a ispred ulaza su ostali stajati još samo policajci, što državni, što savezni, te njegova voditeljica kampanje Kellyanne Conway.

Stajali smo tamo još neko vrijeme isčekujući hoće li se ponovno pojaviti, da li je možda nešto zaboravio u autu, ali kada je već postalo jasno da neće, te da je vjerojatno već u zagrljaju svoje ljupke supruge, okrenuo sam se prema svojoj sada sve manje ljupkoj supruzi i razočarano konstatirao: eto ti tvoj ulaz iz garaže!

Stvarno sam želio vidjeti Trumpa. Iako, naravno, za razliku od njegove frizure, ne podržavam njegovu politiku, ne mogu reći da se ne divim njegovim poslovnim uspjesima, te općenito načinu života. Pozorno sam pratio i njegov ranije u tekstu spomenuti reality show, te uživao u njegovom nevjerojatno laganom i logičnom poslovnom rezimiranju i osjećaju za biznis. Htio sam mu ovom prilikom reć’ da mu ispred zgrade neki luđak prodaje toaletni papir s njegovim likom za 5 bucksa i da bi se on i u to trebao ugraditi, te da je neki kvazi umjetnik na Union Squareu izradio njegov goli kip, ali da ne brine jer ga je policija brzo uklonila i umjetnika, nadam se, malo istamburala. A, i onog Spidermana koji mu se prije neki dan popeo na zgradu – ne znam da li je to upratio – priveli su, pa nema potrebe da za strahom da će mu netko proviriti kroz prozor u rijetkim trenucima opuštanja.

“Mogli smo sad vidjeti budućeg predsjednika Amerike”, obratio sam se još jedanput svojoj životnoj partnerici želeći dobiti barem ispriku, te neku potvrdu da sam bio u pravu, ali ona nije napravila ni najmanji ustupak. Čak je, zamislite taj bezobrazluk, ustvrdila da to zasigurno nije bio on.

“Osim toga…”, rekla je bez i malo kajanja zbog cijele situacije,”sigurno neće pobijediti na izborima!”

Nakon toga razišli smo se svako na svoju stranu na nekih sat vremena kako bi se malo primirili, i kako ne bi došlo do nekih nepromišljenih odluka. Ona ih je vjerojatno provela okružena naušnicama, narukvicama i skupocjenim ogrlicama u Tiffany’s, te niti jedanput nije pomislila na moje osjećaje, a ja sam za to vrijeme sjedio na klupi u Central parku, promatrao razne zanimljive ljude kako joggiraju, voze bicikle – bili su sretni i uživali su u svome životu – te sam se zapitao jesam li pogriješio kada sam prije nekoliko mjeseci s prstenom u ruci kleknuo pred djevojku kojoj je više stalo do nekoliko minuta dužeg shoppinga, nego nečega što je, eto, meni bilo zbilja bitno…

Do kraja medenog mjeseca nitko od nas dvoje to više nije spominjao, tako je bilo bolje, te smo ponovno pronašli neke zajedničke interese kao što je obilazak stana poznate kolumnistice Carry Bradshaw iz serije Sex i Grad, oprezno naručivanje juhe kod Seinfeldova “Soup Nazia”, ispijanja poveće količine alkohola u izvrsnom baru na krovu Metropolitan muzeja ili, štajaznam, ispijanje iste te količine alkohola u svim drugim barovima po Manhattanu, i sve u našem braku bilo je opet na svome mjestu.

Ukoliko mi, međutim, žena ni sada – nakon ove kompjuterske prognoze pobjednika izbora i ponovnog otvaranja FBI-eve istrage o E-mailovima Hillary Clinton – ne prizna da sam barem djelomično bio u pravu onog ljetnog njujorškog poslijepodneva na Petoj Aveniji, te mi možda čak i kaže kako sam zanemario šanse Gary Johnsona i kandidatkinje Zelene stranke Jill Stein, a koji su preostalo dvoje kandidata na ovim izborima, nisam u potpunosti siguran za budućnost svoga braka.

Za Ameriku se – bez obzira na sve – ipak ne brinem!

Oglasi