Home

(Objavljeno na Net.hr-u 23.09.2016.g. pod naslovom: “Pogledao sam Clint Eastwoodov film Čudo s Hudsona i prisjetio se jednog ništa manje čudesnog događaja sa Save”)

Petnaestog siječnja, prije sedam godina, slavio sam svoj dvadesetidrugi rođendan. Za tu prigodu rezervirao sam stol u jednom od onih opskurnih klubova na Savi, mislim da su do sada mnogi od njih zatvoreni, a ako nisu svakako bi trebali biti. Pozvao sam pet-šest najboljih prijatelja i tri prijateljice, a od kojih sam s dvije imao i nešto ozbiljnije namjere od pukog razmatanja poklona, puhanja svjećica i rezanja torte. Ovu treću sam, nota bene, pozvao samo kako moj poziv onim prvim dvjema ne bi bio previše sumnjiv… 

Jedna od njih bila je visoka i zgodna plavuša koju sam upoznao na Pravnom fakultetu, ali mnogo radije nego unutar tih akademskih prostorija, družio sam se s njom po gradskim kafićima i noćnim klubovima. Ja sam tamo mnogo bolje kotirao nego u akademskoj zajednici, a ona se slobodnije odijevala i ponašala. Za početak, nije se služila latinskim jezikom, nego hrvatskim, a već to je dovelo do znatnog napretka u našoj komunikaciji. Ova druga, ništa manje atraktivna uzvanica na mome rođendanu, bila je rasna brineta. Istina, poznavali smo se tek nekoliko mjeseci, ali već nakon prvih par razmijenjenih rečenica postao sam u potpunosti opčinjen njezinim šarmom.

Izgledi za uspjeh, da se odmah razumijemo, nisu mi bili nešto posebno dobri niti kod jedne od njih, a znao sam i da čim nešto pokušam s jednom od njih, upropastiti ću si, jebatga, sve šanse s onom drugom. 

Odluka kojoj ću od njih dvije pokušati uletjeti s nekom unaprijed pripremljenom forom, bila je, bezbeli, time još i teža… 

Otprilike u isto to vrijeme – dok sam ja s tom dilemom pijan teturao po klubu i procjenjivao situaciju – na drugom kraju planete, u New Yorku, dogodilo se čudo o kojemu je Clint Eastwood snimio film koji se upravo prikazuje u našim kinima. (Na internetskim stranicama za besplatno skidanje filmova, vjerojatno još i duže…)

Istog tog datuma, naime, iste te dvijetisućeidevete godine, jato ptica zaletjelo se u let US Airwayesa broj 1549 samo tri minute nakon poletanja, onesposobilo mu oba motora, i pilot Chesley Sullenberger i njegov prvi časnik Jeffrey Skiles morali su prisilno sletiti avion s 155 putnika. 

Pred Sullyjem, kako mu raja sada tepa dok ga tapšu po leđima i slave kao velikog heroja, bile su dvije mogućnosti. Pokušat se vratiti na LaGuardiau, kako su mu sugerirali iz kontrole leta, ili skrenuti prema New Yerseju gdje se nalazi aerodrom smiješnog imena Teterboro, a koji mu je također oslobodio pistu za slijetanje. U tih par sekundi koliko je imao vremena, Sully procjenjuje kako ne može stići niti na jedan od njih, te donosi jednu potpuno neočekivanu, ali itekako hrabru odluku…

Osjetio je da nikako ne bi mogli uspjeti vratiti se na mjesto polaska, te da bi svi putnici i posada tom prilikom stradali, a onaj drugi, manji aerodrom – do kojega da bi se došlo moraju preletjeti cijeli Manhattan – prouzrokovao bi još mnogo veći broj žrtava jer bi se srušili iznad stanovništvom najnapućenijeg dijela svijeta. 

Umjesto toga odlučio se za riskantno slijetanje na rijeku Hudson. Ta rijeka koja inače predstavlja prirodnu granicu između New Yorka i New Yerseja na svu sreću nije bila u potpunosti zaleđena, kao što je to uobičajan slučaj sredinom sijećnja, ali slijetanje na nju bez i jedne teže ozljeđene osobe, a kamoli smrtnog slućaja, koje je izveo kapetan Sullenberger unatoč tomu graničilo je s pravim čudom!

Samo su dvije osobe nakon toga morale prenoćiti u bolnici, ali i to, nota bene, zbog pothlađenosti jer su nakon slijetanja upali u hladnu rijeku, a ne zbog samog udara koji je zahvaljujući njegovu pilotskom umijeću protekao najblaže moguće. Jedan Hrvat koji je bio na tome letu, novine su nedavno pisale o njemu, kroz šalu kaže da je to slijetanje bilo mnogo ugodnije od svih kojima je svjedočio na ovim našim domaćim letovima s legendarnim Croatijinim propelercima, a svatko tko je imao istu tu nesreću da s njima leti, zna o čemu čovjek govori i da se, eto, nije šalio.

Sullyjevu odluku, međutim, da sleti na Hudson, a koja je spasila toliko života, kasnije su razna istražna tijela pokušala prikazati kao ljudsku pogrešku kako bi skinuli odgovornost sa svoje aviokompanije i njezinog osiguravajućeg društva. Napravili su čak velik broj kompjuterakih simulacija kojima su željeli dokazati da je ipak mogao stići do LaGuardiae ili tog drugog aerodroma, ne mogu više provjeravati kako se piše, a Clint Eastwood je upravo tome posvetio dobar dio svoga zbilja izvrsnog filma.

Nije ništa novo da je Eastwood sjajno režirao film i da nam je ispričao genijalnu, mušku priču, niti da je, evo, Tom Hanks odglumio za još jednog Oscara u nizu, ali da ću platiti preko 60 kn za dvije kino ulaznice koliko Cinestar petkom iza 17h cijeni svoje predstave, te s velikom pozornošću pratiti skoro dva sata neke istrage o tome da li je pilot trebao skrenuti lijevo ili desno, a opet izaći zadovoljan iz kinodvorane – to vala nisam očekivao.

Nisam zapravo uopće namjeravao gledati taj film jer još od Con Aira s Nicholasom Cageom nisam pogledao niti jedan dobar film s avionom u glavnoj ulozi, ali kako sam prilikom nedavnog posjeta New Yorku shvatio koliko Njujorčani cijene kapetana Sullyja, te da im je on veći heroj nego što je to nama, recimo, general Ante Gotovina, i da bi Sully zasigurno na ovim njihovim predstojećim izborima iza sebe ostavio i Trumpa i Hillary, samo kada bi se kandidirao, promijenio sam svoju odluku po pitanju odlaska u kino.

Elem, Sully ih je i prije nego što sam dokrajčio gigantske kokice uspio uvjeriti da nije isto kada kompjuter bira kojim će putem krenuti, ili čak piloti u simulatoru kojima je već unaprijed rečeno kako da odluče i kuda da krenu, bez da moraju izgubiti i jednu sekundu na razmišljanje o tome, kao i ova stvarna situacija u kojoj čovjek gleda smrti u oči, te ima svega par trenutaka da donese ispravnu odluku. 

“Želite ustvrditi da je ovo ljudske pogreška,..”, kaže im tom prilikom neustrašivi i veoma racionalni kapetan,”ali u potpunosti zanemarujete ljudski faktor!”

“To je bilo prvi put da sam se našao u toj situaciji i nitko mi nije unaprijed rekao što mi je činiti!”, poentirao je snažno za kraj.

Tim argumentom ih je, naime, natjerao da u tu kompjuteraku jednadžbu ubace nekih tridesetak sekundi koliko su procijenili da bi istreniranom pilotu trebalo da donese neku takvu odluku, a nakon toga se niti kompjuterske simulacije nisu uspjele vratiti na druge aerodrome. Kada se na tome suđenju srušio i pilot u simulatoru, te time potvrdio da zaista nije bilo nikakvog drugog spasa za tih 155 putnika osim rijeke Hudson, Sully je oslobođen svih optužbi i ulazi u povijest kao heroj.

Sve to me vratilo u onu moju na početku priče spomenutu rođendansku proslavu i podsjetilo me, evo, na ovaj ništa manje čudesan događaj koji se te večeri dogodio na Savi.

Kako se, naime, nisam mogao odlučiti s kojom od one dvije ljepotice da nešto pokušam – poput legendarnog pilota Sullyja – procijenjujem da bi s obje doživio podjednak neuspjeh, moguće sa smrtnim posljedicama, te donosim odluku pokušati sletjeti na onu treću koju sam pozvao samo kako ove prve dvije ne bi ništa posumnjale.

Prijatelji su me zbog toga naravno osuđivali i govorili mi da sam mogao uspjeti kod ove plave ili, kako je to jedan od njih pretjerano optimistično ustvrdio, čak i kod obje.

Zaboravili su, međutim, i oni na taj ljudski faktor; da sam to ja, koji u te svoje dvadesetidvije godine koliko to pokušavam nisam niti jedanput uspio izvesti nešto slično, te da sasvim sigurno ništa ne bih uspio niti s jednom od ove dvije veličanstvene ljepotice, a kamoli s obje.

Pa, iako se o ovome najvjerojatnije neće snimiti film, moguće da je i ova priča već previše, činjenica da sam te večeri na Savi uspješno sletio na ovu treću, sasvim neočekivanu uzvanicu na svome rođendanu – zbilja je graničilo s pravim čudom!

Oglasi