Home

(Objavljeno na TELEGRAM.hr , 04.09.2016.g. uoči početka nove školske godine)

Potaknut filmom “Rad na određeno vrijeme” s Ljubišom Samardžićem i Milenom Dravić u glavnim ulogama, a koji se iz nekog nepoznatog razloga skoro pa svakodnevno reprizira na Klasik TV-u, ali i početkom nove školske godine koja je zakazana za ponedjeljak 08.rujna 2016.g., počeo sam nešto razmišljati o profesorima koji su mi tijekom mog osnovnoškolskog obrazovanja bili na zamjeni. 
U tom filmu, naime, Ljubiša glumi jednog od njih, a koji se nikako ne uspijeva zaposliti u nekoj školi na neodređeno, dok Milena Dravić glumi samohranu majku jednog od njegovih učenika koji ih odluči spojiti kako bi napokon dobio oca po svom izboru. 
Taj mali, uzgred kazano, kasnije će postati veliki Nikola Koja…

Elem, razmišljajući tako o njima, prvi mi je na pamet pao jedan Đuro Huba. Mršav čovjek, nekakav crnomanjast, nije mogao imati više od 35 godina. Moguće, naravno, i da je imao mnogo manje, ali već tada je djelovao nekako istrošeno. U nekoliko navrata predavao mi je povijest i zemljopis, a zapamtio sam ga ne samo po tome što je učestalo skakao na stol objašnjavajući nam da je za povijest veoma bitno iz koje se perspektive promatra, a što je jedna od važnijih životnih lekcija koje sam dobio tijekom svoga školovanja, već i zato što je – koliko me pamćenje služi – gostovao u Latinici na temu nezaposlenih ljudi. Žalio se tom prilikom kako dugo ne može naći stalno zaposlenje, te da živi, citiram; na kruhu i vodi. 

Djeca, surova kakva jesu, a pogotovo oni mladi delikventi kojima je prije mjesto bilo u popravnim ustanovama, nego u ovim obrazovnim, tih dana su mu – sjećam se toga s nekom posebnom nelagodom – nosila sendviče sa šunkom i sirom na sat i pozivali ga da proba kakvog je okusa luksuzan život.

“Probaj i malo soka…”, zajebavali su ga veoma zlobno, a on je sve to podnosio uz smiješak i nastavio im vrijedno upisivati jedine petice koje su do tada vidjeli, a često i do kraja svog školovanja. U nekim slučajevima to je, jebatga, bila jedna te ista stvar…

Upravo zato, bilo mi je drago kada sam čuo da se 2002.g. zaposlio na neodređeno, i to baš u toj osnovnoj školi gdje sam se po prvi puta susreo s tom divnom osobom. Nadam se samo da ga godine i novi ugovor o radu nisu puno promijenili kao čovjeka, ali – još važnije – ni kao profesora!

Drugi koji mi je pao na pamet je onaj neki Stipe. Bio je na zamjeni isto iz zemljopisa (profesorica je voljela otvarati bolovanja, a i mi smo voljeli kada je to činila), i slično poput ovog Hube, i on je bio veoma široke ruke što se tiče davanja petica. Podijelio bi ih po nekoliko iz znanja kada god bi naišao, a što je barem meni uvijek znalo dobro doći.

Njega zadnjih godina često viđam po gradu, a čini mi se da se još uvijek nije u potpunosti skrasio. Nekad hoda gradom odjeven poput nekog dandya, s nekom francuzicom na glavi, nekad je klošar i pije s nekom ostarjelom rockericom, a par puta sam ga vidio i u odijelu s nekim političarima iz HNS-a. Što se njegovih televizijskih nastupa tiče, bio je čest gost u publici “Sanja talk showa” gdje je za sto kuna pljeskao po nekoliko sati, a kako je bio jedan od obrazovanijih u toj ne pretjerano uglednoj publici – znao je zaraditi i dodatnih 50 kunica postavljajući neko pitanje. 

Pa iako za njega ne mogu točno utvrditi čime se danas bavi, ali pretpostavljam da nema veze s prosvjetom, te da je svakako odustao od natječaja raspisanih od strane ministarstva obrazovanja, smatram da će taj njegov trud, i to što se svugdje mota, kad-tad uroditi nekim plodom… Ne bih se čudio da jednog dana postane i ministar. Znao je HNS, naime, iznjedriti i manje kvalificiran kadar…

Treći, i zasad posljednji kojega sam se sjetio, je onaj Ovčica iz likovnog. Ne znam točno kako se taj tip zvao, ali imao je kovrčavu kosu poput neke ovce i, kao što je u osnovnoškolskom okruženju normalno, odmah mu se taj nadimak trajno prišio, te postao, bezbeli, važniji od imena i titule. Ovčica je za razliku od dvojice ranije navedenih bio prava davež. Od likovnog je radio nauku, bio je veoma bahat, a sjećam se da je čak otvoreno šikanirao neke od mojih kolega iz razreda. S ovim vremenskim odmakom promatrano, čini mi se da je sve to proizlazilo iz nekog njegovog unutarnjeg nezadovoljstva vlastitim životom koji u tom trenutku valjda još uvijek nije imao pretjeranog smisla. 

Vidio sam ga, ima par godina, kako na Cvjetnom trgu dijeli letke za neko vjersko druženje i ljudima, pomalo fanatično, objašnjava smisao života i vrbuje ih da mu se priključe na nekom druženju, bdijenju, ili čemu već. Nisam mu prilazio, ali unatoč tome što mi nikada nije bio simpatičan, poželio sam mu da je sada – kada je uz pomoć tih letaka pronašao svoj neki unutarnji mir – malo manji gnjavator nego što je to bio prije nekih petnaestak godina kada je moj prekrasan crtež s vodenim bojama ocijenio s nedovoljnim. 

Tv nastupa, koliko mi je poznato, za sada još nije imao…

Što je bilo s onom Koledićkom iz engleskog koja je Matiji tolerirala sve moguće i nemoguće, a istovremeno spram ostalih bila ona najgora profesorska kombinacija: stroga, ali pravedna, ne želim ni znati. Isto, naravno, vrijedi i za Vukusićku iz hrvatskog koja nam je mijenjala razrednicu. Ona je bila do ušiju zaljubljena u mog frenda Andya, koji ju je valjda podsjećao na nekog bivšeg ljubavnika, a mojoj mami je na roditeljskom rekla za sve neopravdane sate i neispravljene jedinice. 

Pa i za onu iz likovnog! 

Onu plavušu iz biologije, doduše, koja je neodoljivo podsjećala na tada veoma popularnu, a danas pomalo zaboravljenu Baby Spice, bi se možda ipak isplatilo malo potražiti…

Međutim, svi ti profesori na zamjeni – ti epizodisti u životu jednog osnovnoškolca – najmanje što zaslužuju je jedna dvadesetak godina zakašnjela zahvala na tih nekoliko lagodnih školskih sati, u obliku jedne, ako ništa drugo, kratke priče na portalu za društvena i kulturna pitanja. Ili, u pravu su ovi na Klasik TV-u, skoro pa svakodnevnog repriziranja filma koji na jedan vrlo realan, ali ipak duhovit način, prikazuje njihovu ni malo laganu borbu za bolji položaj u društvu, a koji su – pitajte svakog učenika koji je imao tu sreću da mu se profesor razboli – svakako zaslužili.

Oglasi