Home

(Objavljeno u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista, 2014.g.)

Otkad sam se prije nešto više od dvadesetipet godina upisao u knjige rođenih, pa sve do prije nekih par mjeseci kada sam uslijed mnogih ljubavnih događaja isto to i požalio, živio sam u uvjerenju da sam u svom ophođenju prema osobama suprotnog spola – ili barem s onima s kojima bih povremeno, na neko ograničeno vremensko razdoblje, dijelio život, račun za ručak, a ponekad, kada mi dopuste, i krevet – da sam, dakle, gospodin.

I to, nota bene, vrhunski! (Spomenuti račun za ručak, naravno, nikad nisam dijelio, a što me, bezbeli, činilo još većim gospodinom)

Kada bi zahladnilo, ja bih im ustupio svoj džemper, nazivao bih ih lijepima kada to najmanje očekuju i uvijek bih činio prvi korak. Lagao bih im samo onda kada bih im pripremao neko romantično iznenađenje, a prilikom zagrljaja – isto vrlo važno – nikada ne bih puštao prvi. Smijao bih se na njihove šale koje često i nisu bile baš pretjerano smiješne, a obećanja – ukoliko ih ne bih mogao ispuniti – ne bih ni davao…

Otvarao bih im vrata, pridržavao stolice dok sjednu i kapute dok ih obuku, a tih dana, dok bi se s njima viđao, više bih pazio i na osobnu higijenu.

„Nije subota, ali pali bojler!“, govorio bih nekada i usred tjedna, k’o vrhunski dingospo kakvim sam se oduvijek smatrao.

Tog mišljenja, međutim, nije bila i posljednja djevojka koja je imala to zadovoljstvo da joj ustupim svoj džemper kada zahladni, a koja je na moju žalost bila i jedna od milijun i dvjestopedesettisuća ljudi koji su kupili, a zatim i pročitali knjigu američkog autora John Bridgesa: „Kako biti gospodin“. 

Ispravljajući me svakodnevno u mome ponašanju, a koje navodno nije bilo po toj knjizi, navela me da se zapitam jesam li možda ipak, po tom pitanju, sve do sada, bio u zabludi.

Spomenuta djevojka, koja je – pitaj Boga zašto – pročitala tu zapravo za muškarce pisanu, i kao savjetnik zamišljenu knjigu, zaposlenica je obližnje turističke agencije u koju sam jednom prilikom, kako bih se sklonio s kiše, ušetao i, više onako informativno, priupitao za svadbu na Baliju koju ta agencija izmeđuostaloga nudi. Ona je glumeći ushićenost, na to moje pitanje o svadbi – u polušaljivom tonu – pristala!

„Malo je iznenada, ali…“, rekla je, te dodala ono sudbonosno,“DA!“

Kako mi se to učinilo pomalo duhovitim, a osim toga mi se i njezina suknja učinila poprilično kratkom, pozvao sam je na čašu crnog, kvalitetnog makedonskog vina koje sam čuvao samo za posebne prigode.

„Iz tetrapaka je, nadam se da ti ne smeta…“, rekao sam, i nadodao kako imam i nekih starih ploča koje bi mogli slušati. Ona je još jedanput pristala – ovaj put mnogo ozbiljnije – pa smo već po završetku njezine smjene, oko 19 sati, počeli ispijati to iznenađujuće pitko vino, smijati se i, sjedeći na podu, slušati ,,Moody Blues”. Pitao sam je želi li da joj nešto priznam, a ona je na to slegnula ramenima. To je, bezbeli, trebalo značiti da joj je svejedno, pa sam ja prešao preko toga kao da se nikad nije dogodilo. Ustao sam s poda i otišao u kuhinju po još malo ovog vina iz tetrapaka, a po povratku sam ipak skupio hrabrosti da joj kažem kako mi se sviđa i da, ako ona to želi, može i prespavati.

„Zahladnilo je…“, rekla je, a ja sam joj ustupio svoj džemper. Nakon toga, skoro pa pola godine proveli smo u više-manje idiličnoj vezi. 

Od toga prva dva tjedna više, a ostatak, jebatga, manje…

„Nikad ne trčiš sa mnom uz more!“, počela mi je već nakon dva tjedna doslovno tumačiti jedno od prvih pravila iz te, valjda jedine knjige koju je ikad pročitala. Pritom moj argument da Zagreb ni nema more, te da ako baš hoće, možemo trčati po Maksimiru, nikada nije prihvatila.

„To ne piše u knjizi!“, govorila bi ljutito, gurajući me s pločnika pod auto na Slavonskoj aveniji jer – a to svatko zna – pravi gospodin uvijek hoda bliže kolniku.

Dao sam joj tom prilikom za pravo, iako sam smatrao da to pravilo ne uključuje nužno moju pogibelju, ali i onda kad smatraš da ti djevojka nije u pravu, kao pravi gospodin, moraš držati njenu stranu. Ili barem tako tvrdi John Bridges, čovjek kojega sam već u prvom mjesecu veze s atraktivnom zaposlenicom turističke agencije, lagano počeo prezirati.

Elem, kada bih se lijepo obukao, prigovarala bi mi da je pokušavam zasjeniti, a kada bih obukao onu crvenu, kariranu košulju kanadskih drvosječa koju toliko volim – e onda je, naravno, ne poštujem dovoljno da bih se za nju uredio. Stručnjaci za gospodsko ponašanje još uvijek nisu skroz načisto što je od to dvoje gore… 

A, kada sam joj jednom prilikom rekao da je najljepša od svih, ona je napomenula da za pravog gospodina (valjda tog Bridgesa), njegova djevojka nije najljepša od svih, već – pazi ovo – jedina!

„Kod njega ipak nije riječ o jedinoj, već o – jedinom!“, našalio sam se uočivši na koricama knjige da spomenuti gospodin neodoljivo podsjeća na Elton Johna, ali istovremeno napominjući da je i to, što se mene tiče, u redu. Naravno, time nisam uspio osporiti njegovu kompetentnost, te osim nezaslužene optužbe za homofobiju, to mi i nije previše donijelo.

„Ti si jedan obični primitivac!“, rekla je, te dodala da gospodina nisam vidio ni nacrtanog, a kamoli da sam i sam jedan od njih kao što sam je u početku – valjda s onim makedonskim vinom iz tetrapaka – zavaravao. Pri tom se prisjetila i riječi svoje majke; da bi pravi gospodin prvo upoznao njezine roditelje, a tek potom radio na njezinim potomcima… 

Unatoč tome, ja sam se i dalje trudio. Donosio bih joj cvijeće, insistirao sam na tome da se ne družimo samo s mojim prijateljima, već i s njezinim prijateljicama (pogotovo ako bi joj ona crvenokosa zanosna kolegica iz agencije imala slobodan dan), pozorno bih slušao njezine beskonačne monologe i pamtio svaki važniji datum iz njezinog, ali i našeg života, a za cijelo to vrijeme trajanja veze nikada – baš nikada – pred njom nisam spominjao svoje bivše djevojke u bilo kojem drugom kontekstu osim onom negativnom…

„Tako ćeš i o meni kad prekinemo..“, rekla je ona tom prilikom, napominjući još jedanput da to i nije baš gospodski, a ja sam po prvi put u posljednjih šest mjeseci pomislio kako je ona u pravu. Ne što se tiče ovoga da to nije gospodski, više me nije bilo briga za to, već da ću tako i o njoj. Odjedanput, nisam više mogao dočekati taj trenutak i izlazak iz ove kulturnim ponašanjem itekako opterećene veze. 

Dobro, istina je da smo se u posljednjih nekoliko tjedana znali svađati i oko drugih stvari, a najviše oko ulaska hrvatske u Europsku Uniju. Naime, kako ona potječe iz jedne stare, u svome kraju po neobrazovanosti poznate obitelji, na referendumu je naravno zaokružila – protiv!

„Europa će nas pojest!“, bio je njen glavni argument, a moj usput izrečeni komentar kako bi se prije Europa trebala bojati da ona ne pojede nju (nije mi promaklo da se u posljednje vrijeme, posebno u području bokova proširila ko naftna mrlja prema meksičkom zaljevu) – nije baš naišao na odobravanje.

„Ni to ti nije baš gospodski…“, nije propustila da prokomentira.

Nedugo nakon toga izrazila se pozitivno i o štrajku mljekara, pa sam joj u napadu bijesa akumuliranog još od njezinog prvog prigovora da s njom nikad ne trčim uz more, odlučio pružiti jedinstvenu priliku da im se pridruži u blokadi prometnica i, usred noći, izbacio sam je na ulicu.

„Ti nekulturni stvore!“, rekla je još jedanput ljutito, iako sam joj i tada – kao pravi gospodin – pridržao vrata dok izlazi…

A barem je to, uvjeren sam, bilo po knjizi!

Oglasi