Home

(Objavljeno u sportskoj rubrici Net.hr-a, 14.08.2016.g.)

Dok je Edin Džeko bio tek malo musavo dijete koje je po sarajevskom naselju Grbavica, između mnogobrojnih garaža, naganjao nogometnu loptu, talijanska liga bila je najjača na svijetu. I sam je to, eto, priznao na početku prošle sezone dok je bio na predstavljanju svog novog kluba AS Roma koja ga je, nota bene, poput one vučice koja je othranila Romula i Rema spasila nakon što mu je Bogom dani talenat već nekoliko sezona propadao na klupi Manchester Citya.

“U posljednje vrijeme je malo posustala…”, nastavio je Dijamant iskreno, ali i dao tračak nade,”a sad je opet na putu prema gore!”

Devedesetih godina je, nema nikakve sumnje, talijanska liga bila daleko najjača. Nije Džeko ništa slagao. Pa, recimo, samo jedna Parma, koja se tada u Italij borila tek za plasman u Kup Uefa, imala je bolje igrač nego što to danas imaju Barcelona i Real zajedno. Na golu je bio, da se malo podsjetimo na taj klub koji je nakon propasti sada ponovno na putu oporavka, te ponovno otkupljuje svoje trofeje, logo i ostale uspomene koje su bili primorani prodati, veliki Buffon, a u obrani naš krvnik Lillian Thuram. Veliki nogometni, ali i modni šminker i neprelazni stup obrane iz Lazija Nesta, zajedno s kasnijim vlasnikom Zlatne lopte Fabiom Cannavarom iz Parme, činili su kasnije jedan od najboljih obrambenih tandema u povijesti ovog divnog sporta u talijanskoj reprezentaciji.

Ofenzivnu igru predvodio im je Juan Sebastian Veron, a njegove savršeno navigirane lopte u mrežu su marljivo pospremali Hernan Crespo i iz nekog nepoznatog razloga uvijek podcijenjeni; Enrico Chiesa. Mario Stanić je, u tadašnjoj Parmi, bio bezbeli zadužen za zajebanciju.

A, Firenzom je, da i njih spomenem, u to vrijeme hodao najveci genijalac svih vremena – univerzalni napadac (l’ataccante universale) Batistuta! Potezi koje je on izumio u protivničkom šesnaestercu, inovativniji su od svega što je ikada palo na pamet njegovom sugrađaninu Leonardu da Vinciju…

Kakvi su onda tek bili Juventus, Inter, Milan, pa čak i Lazio – klubovi koji su se borili za prvaka, a ne mjesta koja vode u Kup Uefa – ne moram ni posebno spominjati. Rado bih, ali za to mi ne bi bilo dovoljno prostora na cijelom Internetu, a kamoli na samo jednom portalu, pa makar on bio ovako dobar poput Net.hr-a.

Pa ipak, kako je u posljednje vrijeme popularno vraćanje u devedesete godine, ali i kao malu najavu za predstojuću sezonu talijanske Serije A koja započinje u subotu nešto prije 21h, spomenuti ću samo jednu utakmicu iz tog zlatnog razdoblja nogometa na Apeninskom poluotoku, a kojoj sam prisustvovao.

Bila je to sezona 97/98 i Ronaldo je tek bio prešao iz Barse u Inter. Dodijeljen mu je dres s brojem 10 jer je njegovu devetku još uvijek nosio Ivan Zamorano, a koji već sljedeće sezone radi presedan u svijetu nogometnih dresova i, nakon što je najboljem igraču svih vremena na leđa vraćen njegov pravi broj, Ivano ispod svog imena štampa matematičku radnju 1+8. Na taj način najpoznatiji Čileanac svih vremena – shvatiti će svi koji su na maturi uzeli viši stupanj iz matematike – uspijeva i dalje zadržati svoju devetku. 

Na Giussepe Meazza stadionu odvijaju se istovremeno dva velika dvoboja. Onaj na terenu između Ronalda i stručnjaka za postizanje pogodak glavom – Olivera Bierhoffa, te na tribinama tog prekrasnog stadiona između mene i mog najboljeg prijatelja Maka. Njih dvojica se bore za prvo mjesto na ljestvici strijelaca talijanske lige, a nas dvojica Seriom A zaluđenih desetogodišnjaka, eto, za sve ostalo. Onaj, naime, čiji klub pobijedi, taj će se tijekom cijelog puta od Milana do Zagreba smijati onome drugom u facu i nabijati mu poraz njegova kluba na nos, dok će taj drugi, eto, biti prisiljen praviti se da spava…

Na samom početku utakmice Bierhoff je postigao gol i Mak je započeo sa slavljem, ali pomoćni sudac je ispravno signalizirao ofsajd, pa je njegovo slavlje veoma kratko trajalo. Veselje je naglo zamijenila ljutnja spram suca. Isto tako, kratko traje i moje zadržavanje daha kada nekoliko minuta kasnije Bierhoff loptu ponovno zahvaća svojom kockastom glavom i pogađa – stativu! Stadionom je odzvanjalo jedno dugačko:”Uffff…”. 

Kod nekih od uzbuđenja, a drugih olakšanja…

Ipak, pred kraj utakmice, kvaliteta lagano izlazi na vidjelo. Prvo Youri Djorkaeff nakon ubačaja iz kornera i lošeg istrčavanja golmana Turcija, svojom mršavom glavicom pogađa praznu mrežu za 1:0, a onda – u posljednjim minutama utakmice – veliki Ronaldo izbija sam na Gigija Turcija. Voza ga, naravno, jedan krug na svome biciklu, pa je ovaj treći golman talijanske reprezentacije u tom trenutku prisiljen loptu dirati rukom izvan šesnaesterca, te na taj način spriječiti čisti gol. To jest, kako će se vrlo brzo ustanoviti, samo ga malo odgoditi.

“CARTONO ROSSO!!!”, odzvanjalo je stadionom uz prepoznatljivu kretnju rukom koja imitira vađenje kartona iz prednjeg džepa i visoko podizanje u zrak. Istovremeno, Mak i svi ostali navijači Udina također čine prepoznatljivu talijansku kretnju rukom kad skupe sve prste na vrhu i zglobom, u znak čuđenja i nevjerice što sudac isključuje njihova golmana, nervozno mrdaju gore-dolje.

Kako je momčad s Friulija, koja je te sezone završila treća ili četvrta, a za koju su igrale veličine tipa Jorgensena, Locatelija i Pinede (strijelac za Argentinu protiv Hrvatske na SP ’98.), kako je ta izvrsna momčad dakle, do tada iskoristila sve zamjene, ne mogu uvesti rezervnog golmana u igru i na gol im dolazi spomenuti argentinski obrambenjak. 

Slobodan udarac izveo je Ronaldo lično, a prijatelj Mak se nakon toga sve do Zagreba – ne moram vam ni govoriti – niti jedanput nije “probudio”!

Takvih utakmica, igrača i uzbuđenja, u talijanskoj Seriji A nažalost nema već neko vrijeme, ali dolazak Džeke na tu nogometom zaluđenu čizmu početkom protekle sezone učinio mi se zbilja, kako je i on sam predvidio, kao dolazak nekih boljih vremena. On te riječi, međutim, u svojoj prvoj sezoni nije uspio opravdati, ali neće biti kasno ni ako to učini u ovoj koja je sada pred nama. Od Juventusa ove sezone također možemo mnogo toga očekivati jer su se toliko pojačali da bi ponovno mogli ostvariti i neki značajan rezultat na međunarodnoj sceni, a ne samo u prvenstvu koje im je – teško mi je to kao navijaču Intera priznati – skoro pa zagarantirano. Dva milanska kluba, nadalje, a koja su odnedavno oba u vlasništvu nekih velikih azijskih konzorcija, još uvijek nisu povukli nikakav spektakularan potez u ovom prijelaznom roku, pa nažalost od njih još uvijek ne možemo očekivati ništa spektakularno. Dolazak De Boera na Interovu klupu, međutim, mogao bi se na duge staze pokazati kao dobar potez jer je njegova nogometna filozofija usmjerena prema modernoj i napadačkoj igri, a koja se već dugo nije igrala na Giussepe Meazzi. Pa, evo, ni na San Siru…A, i Napoli će se – unatoč prodaji svoga najučinkovitijeg igrača u protekloj sezoni – zasigurno ponovno boriti za vrh.

Osim svega navedenog, talijansko prvenstvo nikad nije imalo veći broj igrača s ovih naših geografskih širina. Skoro pa svaki klub tako ima barem jednog našeg talenta, a čak i dvojici trenera prezime završava na “ić”. Mihajlović vodi Torino, te ukoliko ne počne sam izvoditi slobodne udarce, njegova momčad možda ove sezone neće uspjeti održati ni prvoligaški status, a naš Ivan Jurić – Ratnik, bi s Genovom mogao biti itekako ugodno iznenađenje…

Iako dakle, u Seriji A više ne igraju najbolji nogometaši svijeta kao što je to bio slučaj u devedesetim godinama proteklog stoljeća, ona bi i ove godine mogla prouzrokovati mnogo uzbuđenja, dobrih utakmica i suparništva poput onog između Ronalda i Bierhoffa za prvo mjesto na ljestvici najboljih strijelaca. Ili, evo, najboljih prijatelja i navijača suparničkih klubova za sve ostalo na svijetu…

Oglasi