Home

(Objavljeno u 7.mj. 2016. na Net.hr-u pod pseudonimom Đuro Jelačić)

Na ljestvici od 1 do 100, kolika je sramota za sve novinare što je ove godine nagradu za najbolju novinarku dobila osoba koja u ovih posljednjih 365 dana nije radili niti jedan? 10? 15? 260? Slažem se, neviđena je sramota.

To bi bilo otprilike kao da za najboljeg igrača sezone nekog kluba bude proglašen igrač koji cijelu sezonu nije odigrao niti jednu utakmicu. To bi se moglo dogoditi samo kao kritika svim ostalim igračima jer su, na primjer, ispali iz lige ili, štajaznam, ostvarili neki drugi sramotan rezultat, a takav slučaj je, sjećam se, zabilježen samo jedanput u povijesti. Bilo je to 1996. godine kada je Barcelona igrala protiv Ovieda i izgubila pred domaćom publikom s dva prema nula, a publika je za njihovog igrača utakmice proglasila Hristu Stoičkova koji nije ni ulazio u igru.

Na sljedećem treningu navijači su ih sve izviždali dok su izlazili iz klupskih svlačionica, a pljeskom su dočekali jedino velikog Hristu koji je te sezone po drugi put potpisao za Barcu nakon kraćeg izleta u Parmu.

“Bio si najbolji!, govorili su mu dok su ga tapšali po leđima…

“Ali ja nisam ni igrao”, nije Stoičkov ništa shvaćao i čudio se ovakvoj reakciji publike.

“Pa da…”, poentirali su navijači snažno, “baš zato!”

Time je, eto, sve rečeno o svima ostalima kako su igrali tih proteklih 90 minuta.

Ista stvar je i s ovim proglašenjem Elizabete Gojan za novinarku godine kojemu smo prije par dana mogli svjedočiti na svečanom proglašenju u HND-u.

Ta nekadašnja TV autorica i voditeljica talk-showa “Damin gambit”, nakon prijenosa inauguracije predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović, 15. veljače 2015. – dobiva izvanredni otkaz na Prisavlju.

U doba, međutim, kada se s prezentiranjem vijesti podilazi najnižim ljudskim strastima, te krvožednoj portalskoj publici koja živi za to da nekoga uvrijedi u komentaru ispod članka i time ispuni svoj inače bezvrijedan dan, a sve radi ostvarivanja što većeg broja klikova, ‘lajkova’ i drugih emotikona – bez da se zamaraju time je li vijest istinita ili je, evo, samo dobar mamac za masu – možda je i jedino ispravno nagradu za najboljeg novinara dati nekome tko nije nigdje zaposlen, pa onda to ni ne radi.

U toj nemilosrdnoj medijskoj utrci da budu prvi s nekom vijesti, ne stignu je ni provjeriti, a kamoli istražiti i drugu stranu. Eklatantan primjer je Nova TV koja je nedavno objavila da je preminuo Mirko Miočić, a čovjek – koji je istina u bolnici, ali i dalje itekako živ – nije mogao vjerovati što o sebi čuje. Taj podatak je, za razliku od svih drugih na koje je naišao tijekom cijelog života, a koje je vrlo dobro pamtio, vrlo brzo zaboravio.

Nisu, doduše, ni drugi mediji mnogo bolji, pa skoro svakodnevno izmišljaju neke afere i ekskluzive, uništavaju ljudima živote i navlače bijes ljudi na njih, a dok njihova strana ugleda svjetlo dana, pod uvjetom da se to ikada dogodi, više nikoga neće zanimati. Šteta će do tada ionako već biti nenadoknadiva.

A ono što desni i radikalni mediji pak čine, da spomenemo i njih, teško da možemo uopće svrstati pod novinarstvo i slobodu govora, pa se njima nećemo ovdje baviti. Njima bi se trebale pozabaviti nadležne institucije jer je tu osim ove obične, proste klevete, svakako riječ i o nečemu mnogo gorem – poticanju na mržnju.

Oglasi