Home

(Objavljeno na Net.hr-u u sklopu moje rubrike “Tri para Mire Para”, a koja je trajala tijekom cijelog Europskog prvenstva od 10.06.2016.-10.07.2016.g.)

Norveška nacionalna novinska agencija NTB izvještaje sa svih nogometnih utakmica u zemlji objavljuje uz pomoć robota. Ne treba im, dakle, više neki pripiti novinar koji će po isteku tih 90 minuta u redakciju dostaviti neki besmislen izvještaj ispunjen faktografskim podacima iz službene statistike, nogometnim floskulama, te pokojom rečenicom koju je za vrijeme utakmice pokupio na tribini i u takvom tekućem agregatnom stanju zazvučala mu je dobro, već je sasvim dovoljno da neki mali od susjeda kojega, eto, ide kompjuter, napravi informatički program koji će pomoću nekih algoritama i lingvističkih špranci iz prikupljenih brojevnih podataka konstruirati posve normalne novinarske tekstove. 

Nešto što mnogi naši mediji koji se izmeđuostaloga bave i sportom, rijetko kada uspiju postići…

Ovaj maloprije spomenuti norveški sustav funkcionira tako da računalni program automatski prikuplja sve statističke podatke o utakmici, ali i povijesne podatke iz 60-godišnje arhive koju posjeduju. Temeljem tih podataka zatim, i arhive izraza, sintagmi i riječi daleko bogatije od one kojom barataju neki od naših najpoznatijih sportskih izvjestitelja, taj robot u roku od 15 sekundi sklepa dvije, tri stranice korektnog teksta.

Mnoge su, naravno, i zamjerke koje se upućuju takvom načinu izvještavanja, a koje uglavnom potiču od njihovih kolega novinara koji se boje da bi njihovi šefovi vrlo brzo mogli shvatiti da je ovo ne samo mnogo isplativije, već i kvalitetnije, te nepristranije. Jedna od najučestalijih zamjerki je ona da je taj robot – ako im je vjerovati – za najboljeg igrača jedne utakmice proglasio čovjeka koji je u posljednjim minutama susreta postigao autogol za pobjedu suparnika. Osim toga, prigovaraju im naravno, da nemaju dušu, te da nemaju dubinsko razumijevanje ovog sporta, ali gospodo draga – da se izrazim poput jednog od naših prisutnijih TV komentatora – po čemu je to gore od teatralnih urlika, ulizivanja našim igračima i jeftinog domoljublja kojim mnogi izvjestitelji barataju, a ovaj usput spomenuti pogotovo. 

Po čemu je, pitam se, a uskoro će valjda i vlasnici medija, te čitatelji i gledatelji, gore da izvjestitelj nema tu često spominjanu, ali u sportskom novinarstvu ipak rijetko kad viđenu dušu, od na primjer mozga koji bi se tu i tamo uključio? 

Ne mora on, uzgred kazano, ni stalno raditi, ali kada mu UEFA-in sudac nakon intervjua na aerodromu, onako usput, dobaci istu pristojnu rečenicu koju je dobacio i češkom novinaru samo petnaestak minuta kasnije:”I hope you’r team will win!”, te uz smijeh doda da to nikome ne kaže, taj mozak bi trebao dovoljno raditi da to ne protumači kao da mu je sudac – samo njemu iz nekog nepoznatog razloga, valjda si je umislio da mu je simpatičan, te da prati njegov rad na nacionalnoj televiziji – priznao kako se nada da će Hrvatska pobijediti Češku u utakmici na kojoj on sudi. A onda, kao da to nije dovoljno, još onako samodopadno izjavi kako je održao svoju riječ i nikome to nije rekao, osim, eto, 2 milijuna Hrvata koji ga upravo slušaju u izravnom prijenosu.

Na stranu to što je Hrvatska reprezentacija zbog toga mogla imati naknadno problema, da oni klošari kojim slučajem nisu prekinuli utakmici i da je Hrvatska mirno privela utakmicu kraju i pobijedila, jer je to moglo negdje isplivati i onda bi bila bačena sjena sumnje na tu našu pobjedu, to se jednostavno ne radi tako. O tome da taj dobronamjerni sudac, a koji očito nije znao da ovaj naš novinar od krvi i mesa mnogo slabije shvaća neke ljudske stvari i od onoga robota što u Norveškoj piše izvještaje, ne bi sudio ni kod Gige u šupi – bezpredmetno je uopće govoriti ili, evo, pisati.

Sasvim dovoljno bi bilo sve te informacije, pa možda i fotografiju predmetnog novinara unijeti u neki algoritam i, zaključak bi, bezbeli, bio savršeno precizno izveden već za nekih petnaestak sekundi.

Oglasi