Home

(Šesti dio velikog povijesnog serijala o socceru u Americi. Objavljeno na Telegram.hr-u 13.06.2016.g.)

Naš premijer, možda ste primijetili, i ne zna baš puno toga. Ne zna, na primjer, hrvatski jezik najbolje, pa pogriješi kada – nema šanse da vam je to promaknulo – treba razlikovati građane i građevine. Ne zna, nadalje, što se ovdje događalo proteklih dvadesetak godina dok je odrastao i školovao se u Kanadi, a zatim radio u farmaceutskim kompanijama u SAD-u. Ne zna kako se ovdje lijepo privatiziralo, niti, tobože, preseljavalo, a najvažnije od svega – ne zna ni u što se upustio preuzimajući premijersku fotelju…

Međutim, unatoč svemu tome, a i još mnogočemu, zna tko je Ćiro Blažević. I to ne samo da zna za neupitnu činjenicu njegova postojanja, a koje će s obzirom na njegovu savršenu tjelesnu i mentalnu formu potrajati još najmanje nekoliko dekada, te će vrlo vjerojatno držati govore na sprovodu i nekima od onih koji ga već dugo po novinama otpisuju i navode kako je u sudačkoj nadoknadi – Tim Orešković ga, eto, jednostavno obožava!

Pio sam sa Ćirom kavu u Charliju kada nas je ugledao premijer Tim Orešković. Iznenada se odvojio od svog mnogobrojnog obezbjeđenja, prišao nam uzbuđen poput nekog tinejdžera, meni se ispričao što nas prekida u razgovoru, te je stisnuo Ćirinu ruku koja je, da se podsjetimo, ’98 podigla nagradu za najboljeg trenera na svijetu.

“Vi ste moj idol…”, rekao mu je Tim, “pratim Vas još od malena!”

Ćiro je na to odreagirao vrlo skromno i šarmantno, govoreći da je s idolima ista stvar kao i s katedralama; što si im bliži, to su oni manji (!), ali naš premijer je na to samo odmahnuo glavom, te ponovio kako je Ćiro živa legenda.

“The Best!”, poentirao je Tim snažno.

Meni se još jedanput ispričao što nam je zasmetao – kao da smo pričali o nećemu ozbiljnom, a ne o ženama koje tuda prolaze i njihovim nevjerojatno kratkim haljinama – te nestao u nepoznatom smjeru. Nakon toga Ćiri su prišli još i mnogi drugi; jedna gospođa koja je rekla da ni nakon pola stoljeća nije zaboravila jednu posebnu večer koju su proveli skupa na plesnjaku u domu kulture Travnik, a na kojoj ju je on navodno pitao i za nešto više od plesa…

“Još uvijek se pitam…”, rekla je s malom dramaturškom pauzom,”što bi bilo da sam pristala”

Nakon nje, koja se zadržala malo duže nego što je pristojno, prišlo mu je još par dječaka željnih fotografije s njim koju će kasnije okačit na Facebook i skupiti dovoljno lajkova da budu glavni u razredu, te nekoliko žicaroša koji su od Ćire zahtjevali da im riješi sva goruća životna pitanja, ali ja sam se još dugo vremena pitao kako to da je naš premijer u Kanadi – zemlji u kojoj je nogomet tek na desetom mjestu popularnosti, iza čak i hokeja na travi – tako zavolio Ćiru i taj prekrasan sport…

Elem, pisao sam već nekoliko puta o slavnom razdoblju nogometa na sjevernoameričkom kontinetu – prvo o slavnim NY Cosmosima, pa zaboravljenoj epizodi Johana Cruyffa u toj moćnoj ligi, našim južno slavenskim asevima koji su tamo uspjeli ući u Kuću slavnih, te ostalim velikim zvijezdama koji su, pomalo anonimno, šutali loptu na tom prekrasnom kontinentu, a uskoro ću i o Jay Goppingenu, aliasu Jurgen Kliensmana koji se tim pseudonimom pokušao sakriti od medijske pozornosti, ali sve do sada nisam spomenuo ovaj najvjerojatniji razlog zbog kojega je naš premijer razvio simpatije spram nogometa i Ćire: kanadsko-hrvatski nogometni klub Toronto Metros-Croatia!
 

Ta momčad je, naime, 1976.g. osvojila Sjevernoameričku soccer ligu unatoč jakoj konkurenciji NY Cosmosa, a za koje se i Henrry Kissinger aktivirao dovodeći im najbolje igrače iz cijelog svijeta. Kao jedina kanadska ekipa u NASL-u te sezone, oni su predstavljali cijelu državu, ali i mnogobrojnu skupinu naših emigranata i njihove djece koji su željeli da se čuje za Hrvatsku – njihovu drugu domovinu!

Tim je tada bio tek desetogodišnji dječak koji nije ni sanjao da će jednoga dana postati premijer države, barem ne Hrvatske, ali ono o čemu je sanjao – dok je sa svojim ocem Danetom pratio prijenose Toronto Croatie – to je naslov prvaka uz pomoć genijalnog portugalskog golgetera Eusebia.

Ta sezona je bila s puno padova i uspona. Pobijedili su 8 od prvih 11 utakmica, a između Eusebia i trenera Ivana Markovića nastale su određene tenzije. Tvrdoglav kako to samo naši ljudi znaju biti, Marković je u najvećem derbiju protiv već spomenutih Cosmosa, Eusebija ostavio na klupi i, jebatga, izgubio 3:0.

Svi su igrali tu utakmicu, napravili su čak tri izmjene za vrijeme tih 90 minuta, ali on je cijelo vrijeme ostao sjediti na klupi. Dva puta ga je poslao na zagrijavanje, ali bez namjere da ga uvodi u igru. 
 

Markoviću je nakon toga uslijedio izvanredni otkaz, a Domagoj Kapetanović – još jedan naše gore list – postao je novi trener i već prvi radni dan vraća Eusebija u igru, te ga postavlja za kapetana. Kao pomoć mu dovodi još i genijalnog njemačkog tehničara i virtuoza Wolfgang Sunholza, te u nekoliko ključnih utakmica uspijeva ostvariti pobjede i Toronto Croatia osigurava playoff.
 

Golman Paulo Cimpieli, koji je do tad bio neupitna jedinica njihova kluba, nije znao da li se njegov ugovor produžuje i na playoffe, te se bez pitanja vraća kući u Italiju svojoj mamici na špagete bolonjez, a naš Željko Bilecki staje između vratnica i na najbolji mogući način iskorištava tu priliku koja mu se ukazala. Do finala uspijevaju ostvariti sve pobjede i to s minimalnim brojem primljenih golova…
 

A, u tom finalu, pred 30 000 ljudi na stadionu u Seattleu, Toronto Croatia ponizila je Minnesota Kickse s tri gola razlike i mali Tim je zagrlio svog oca i uzviknuo:

“Volim Hrvatsku….Zbilja volim Toronto Hrvatsku!”

Ne znam dal je stvarno Tim Orešković preko njih zavolio nogomet, pa onda počeo pratiti i onaj u domovini kada je Ćiro napravio povijesni pothvat s Dinamom ’82., a onda još jedan povijesni s Hrvatskom ’98., ili je, štajaznam, Ćiru prvi put vidio u reklamama za Pik Vrbovec, ali ako je pratio tu sezonu 1976.g. i nadahnutu igru Toronto Croatie, nije mogao a da se ne zaljubi u taj sport.

Ostatak Kanade, naime, ali i SAD-a, učinili su upravo to.

Oglasi