Home

(Objavljeno na Net.hr-u 09.05.2016. pod pseudonimom Đuro Jelačić)

Uz sve ono što je u svojoj vrlo duhovitoj i satiričnoj pjesmi Mi Hrvati nabrojao Rene Bitorajac, zaboravio je i jednu vrlo važnu stvar: da smo glupi.

Kako inače da objasnimo svijetu, ali još i važnije, sami sebi, da je u naknadnoj hajci koja je provedene protiv tog glumca, voditelja, kulturnog poduzetnika, umjetnika i autora, između ostalog napadnut i zato što je u Dugoj mračnoj noći nekog ustašu prikazao – pazi sad ovo – negativno?

Na stranu to što očito nismo dovoljno inteligentni da shvatimo kako je on u tom filmu bio samo glumac, te je ulogu odigrao onako kako je ona zapisana u scenariju i kako je redatelj to zamislio, očito smo i toliko glupi da smatramo kako bi se nekog ustašu moglo prikazati bilo kako drugačije nego negativno…

Ne sjećam se da su Nijemci, na primjer, napali Brunu Ganza nakon što Hitlera u filmu “Konačan pad” nije prikazao kao velikog pobjednika. Umjesto toga, koliko se sjećam, dali su mu najveću njemačku filmsku nagradu za glavnu mušku ulogu.

Sreća da je Miroslav Krleža već nekoliko desetljeća dva metra pod zemljom jer bi se svakako našao netko od tih Hrvata tko bi uspio pročitati njegove Glembajeve, protumačiti ih Bujancu i, na papirić mu napisati da je, zamislite to, nas Hrvate nazvao ubojicama i varalicama.

“Moerder und falschspieler!”, procvilio bi taj takozvani voditelj, te objavio njegovu adresu,”Gvozd 23!”

Vjerojatno bi ga, slično kao i Renea, nazvali i netalentiranim, pa onda kako se ta hajka bude razvijala povećavajući im gledanost i klikove na članke, i piskaralom koji visi na državnoj sisi.

Sreća, kažem, da je 1981.g. okončao svoj život, pa da ne moramo sada Mi Hrvati preko tastatura, sramotnih portala i još sramotnijih TV emisija, pozivati da ga se liši istoga.

Naravno, nismo svi Mi Hrvati isti, pa tako ima i onih koji vladaju tom rijetkom sposobnosti da razumiju humor i ironiju, čak se često znaju koristiti i jednim od njenih najzahtjevnijih oblika – autoironijom, a kako je to direktno povezano i s inteligencijom, oni nisu, eto, ni glupi.

Oni su Bitorajčevu pjesmu shvatili upravo onako kako je i napisana, da nas malo nasmije na vlastiti račun, karikirajući pri tome neke od svakodnevnih pojava kojih smo svi itekako svjesni, ali i okrečući ogledalo zbilje prema nama samima kako bi se mogli potruditi postati bolji. Nešto što bi, složiti će te se, trebala biti težnja svakog homosapiensa, a ne samo ovog domaćeg.

Oglasi