Home

(Četvrti dio serijala o socceru u SAD-u)

Prije skoro dva mjeseca, nešto iza ponoći po srednjoeuropskom vremenu, a oko 6 popodne po sjevernoameričkom, New York Cosmosi izveli su početni udarac sa centra protiv F.C. Ottawa Furry-a i tako započeli još jednu sezonu NASL-a. To je ukupno šesta otkad je to nekoć prestižno natjecanje ponovno pokrenuto nakon privremenog gašenja 1984.g., a Cosmosi su u međuvremenu već dva puta podizali šampionski trofej. 

Ono zbog čega je, eto, to bilo zanimljivo i nama – koji smo nedjeljom ostali tako kasno budni kako bi gledali nešto iz SAD-a, a da to nije dodjela Oskara ili ono nekoć dok je Jordan još uvijek lebdio nad terenom za Bullse – činjenica je da je na toj utakmici naš Niko Kranjčar u zelenom dresu s brojem 5 na leđima odigrao svoju prvu službenu utakmicu za taj klub slavne povijesti.

U toj utakmici nije startao u prvih jedanaest, kao što je na nekim američkim portalima specijaliziranim za soccer bilo najavljeno, već s pozicije na koju je u posljednjih par sezona već navikao – klupa! Međutim, zbog posljednjih petnaestak minuta koliko je ipak igrao, isplatilo se ostati tako kasno budan. Jednim potezom je, naime, naš dobri Niko izbacio iz igre cijelu protivničku ekipu i proigrao svog četrdesetak metara udaljenog suigrača. Taj se nalazio u izvrsnoj prilici za pogodak, ali još i boljoj da asistira na prazan gol njihovom napadaču Arrieti, a koji je bio sasvim usamljen na drugoj vratnici. Na njega su zaboravili protivnički igrači, ali i pomoćni suci jer unatoč sumnjivoj poziciji, nisu podizali zastavicu za zaleđe. Igrač kojega je Kranjčar tom prilikom virtuozno proigrao, proslijedio je loptu na tu drugu stativu, ali Arrieta – koji će se pokazati kao poprilično ograničen igrač – umjesto da loptu mirno pospremi u nečuvanu mrežu, uspijeva nekako pasti preko nje i ta izvrsna prilika – koju je, ponovitu ću još jedanput, Niko pripremio – propada neslavno. Kranjčar je, doduše, već tim jednim lažnjakom pokazao što Ameri od njega mogu očekivati…

Međutim, on nije prvi igrač s ovih naših geografskih širina koji je tako virtozno šutnuo loptu na tom kontinentu uglavnom poznatom po drugim sportovima, ali ukoliko želi ostati zapampćen po tome da ju je, eto, šutnuo najbolje, imati će najmanje zbog dvojice nogometnih vagabunda itekako visoko postavljenu letvicu, a koju mu neće biti ni malo lako dostići. 

I to, nota bene, ne samo zato što se ozlijedio u ovoj posljednjoj utakmici…

Prvi od njih, da se malo podsjetimo, bio je legendarni igrač Crvene zvezde Vladislav Bogićević – Bleki, koji je na američko tlo sletio još davne 1978.g. i odmah nadimak amerikanizirao u Bogie. A, drugi; jedan od najvećih talenata u Hajdukovoj talentima bogatoj povijesti, te “enfant terrible” jugoslovenskog nogometa sve do 1979., a od onda američkog “in door soccera” – Slaviša Žungul. On je, bezbeli, odmah postao Steve, a obojica su tih godina zajedno s Peleom, Beckenbauerom, Chinagliom, Cruyffom i ostalim liderima međunarodne nogometne zajednice – o kojima sam na ovom uglednom portalu za društvena i kulturna pitanja već pisao u tri navrata – Amere učili igri na dva gola s loptom koja nije jajastog oblika.

I u tome su, svjedoči snaga te NASL lige do 1984.g., ali i veliki uspjeh malog, dvoranskog nogometa u SAD-u, itekako uspjeli!

Elem, Bleki, koji je prije SAD-a virtuozno odigrao nekih desetak sezona za Crvenu zvezdu, uvijek se isticao kao izvrstan tehničar, asistent i pravi nogometni umjetnik koji bi loptu znao proturiti tamo gdje su drugi mislili da uopće nije moguće, ali ponajviše je bio prvoklasan zabavljač o čijim se legendarnim potezima i danas priča sve od Marakane u Srbiji, pa do Giants Stadiuma u New Yorku. Dok je nastupao za Zvezdu s kojom je, uzgred kazano, osvojio pet naslova prvaka države i još po koji Kup sa strane, znao je poslije jedne poduže serije poigravanja s protivničkim igračima i driblanja istih, jednom nogom stati na loptu, staviti desnu ruku na čelo i, poput nekog Indijanca gledati okolo kao da poručuje : “Pa gde ste, bre, ne vidim vas?”. Ili, štajaznam, jednom prilikom, pričali su mi stariji, zaustavio je loptu na crti protivničkog gola nakon što im je predriblao čak i golmana (nešto što je današnjim igračima valjda zakonom zabranjeno), a onda – čekajući da se obrambeni igrači onako očajnički zalete prema njemu ne bi li ipak uspjeli nekako spasiti gol – on bi je samo lagano piknuo da ona jedva nekako pređe crtu. Svim navijačima na tribinama i pred televizorima, to je, ne moram ni spominjati, kidalo živce, ali upravo zato su ga i voljeli, te čak nazivali njihovim predstavnikom na terenu.

U dobi od 28 godina odlučio je svoj neupitan talent prezentirati i naciji koja možda najviše od svih žudi za takvim predstavama na zelenom travnjaku. Unatoč brojnim ponudama iz Europe, a među kojima su bile najprimamljivije one iz Italije i Španjolske, Bleki potpisuje ugovor s NY Cosmosima za koje je odigrao sedam uzastopnih sezona pri tome osvajajući četiri šampionske titule, čak šest nagrada za najboljeg igrača Amerike, te svakako srca svih novonastalih ljubitelja tog genijalnog soccera.

O njegovoj igri za Cosmose najviše govori činjenica da je prije nekih petnaestak godina, kao tek četvrti nogometaš uopće, ušao u američku Kuću slavnih. Od nogometaša tamo su bili još samo njegovi suigrači Pele i Beckenbauer, te tadašnji američki rekorder po broju utakmica u reprezentaciji Koby Jones. 

Osim njega, pamte u Americi, naravno, i Ivana Buljan, koji je također ostavio trag u Cosmosima, ali i na cjevanicama protivničkh napadača, Filipa “Šilju” Blaškovića, te Branka Šegotu koji je kao mali iz Zadra otišao prvo s roditeljima u Kanadu, a zatim i u Ameriku gdje je silovitim udarcem doslovno parao mreže na travnatom terenu, ali i po dvoranama diljem te divne zemlje. Međutim, Bleki, ili da bude po njihovom Bougie, bio im je nešto posebno. A onaj kojega ne samo da pamte, već i obožavaju, te o kome će vam Google ukoliko unesete njegovo ime u tu popularnu tražilicu izlistati više tisuća američkih novinskih članaka koji o njemu pišu isključivo u superlativima, to je ovaj drugi od dvojice koje će Niko veoma teško dostići – Žungul!

Bio je lijen i ubitačan – govorili su za njega oduvijek – lud i neotesan. Bio je Srbin, pa je bio Hrvat, ali ništa od toga više nije. O njemu su pisali kao o jugoslovenskom Gerd Mulleru po građi i nemilosrdnosti, George Bestu po partijanju i orgijanju, a Rudolf Nureyevu po gracioznosti pokreta i sudbini koja će ga natjerati da sreću i karijeru traži tamo negdje daleko.

Poznata je to, i već više puta ispričana priča, ali nikada nije dosadna. Slaviša Žungul koji se rodio u Požarevcu, ali kao još uvijek vrlo mlad doselio u Kaštel Lukšić, bio je jedan od najboljih igrača Hajduka kada je u dobi od 24 godine pobjegao u Ameriku. Nije, jebatga, htio do svoje 28. godine trunuti u ligi koja je to od njega zahtijevala, a nije bio ni previše nabrijan da služi vojni rok, a što je također bio jedan od preduvjeta za ostvarivanje nekog inozemnog transfera. Žungula, da spomenem i to, koji je tih godina zabijao kao da je opsjednut, tražili su i Inter i Milan, a istovremeno mu je njegov Hajduk kasnio s plaćama. Zatražio je od klupskih čelnika kratak dopust da u New Yorku posjeti svoju djevojku, slovensku manekenku i pjevačicu Moni Kovačić, i to bio zadnji put da ga je vidio netko iz Hajduka. U Americi je preko nekih ranijih kontakata odmah potpisao profesionalni ugovor, a dok je splitska klupska uprava shvatila što ih je snašlo, već je bilo kasno – ostali su bez svog najboljeg igrača.

Žalili su se FIFA-i, a ona – nemilosrdna kakva jeste – Žungulu izdaje zabranu igranja nogometa, pa on počinje igrati mali nogomet u dvoranama za New York Arowse, a za koji ona nije nadležna.

Ovdje je veoma važno za spomenuti kako to nije bio ovaj dosadni futsal koji se danas igra i gdje navijači uletavaju u teren kako bi nokautirali golmana protivničke ekipe, već vrhunsko profesionalno i zabavno natjecanje u kojemu nije bilo auta nego se igralo od mante, a kada bi netko postigao gol – uglavnom je to bio igrač s brojem 7, Steve Žungul – zavrtjela bi se crvena rotirka iznad gola baš kao i u hokeju, te bi zasvirala neka nabrijavanuća disko muzika. Ta prekrasna kombinacija zanimljivog sportskog natjecanja i Studia 54, podsjećala je na filmsku adaptaciju McCoveryjeve knjige “I konje ubijaju, zar ne?”, samo je umjesto Michael Sarrazina – glavna uloga bio naš Žungul!

Mislio je da će to biti samo privremeno dok ne sredi papire da može nastupati i na pravom terenu, ali kako ga je tamo nevjerojatno krenulo, pa je čak zaradio i nadimak po kojemu je u SAD-u i dalje poznat: “the king of all in door soccer”, nije mu se toliko žurilo vratiti na veliko igralište.

Ipak, nakon što je Američki Vrhovni sud donio odluku 1983. da Žungul može nastupati i u NASL-u, dobio je ponudu od Golden Bay Earthquakes, a za koje je zabio 19 golova u prvoj sezoni, postižući pri tome i gol u pobjedi nad New York Cosmos koje su predvodili Chinaglia i Beckenbauer. Već dogodine postigao je 30 golova i zaradio titulu najboljeg igrača lige, ali nakon sezone 1984. – a u kojoj se NASL privremeno ugasila – Žungul se vratio malom nogometu igrajući za Tacoma Stars i San Diego sve do mirovine 1990. 

Nakon toga, poput svih onih njegovih silnih lopti iza leđa protivničkih vratara, sakrio se i Žungul… Sakrio od pitanja poput: osjeća li se Srbinom ili Hrvatom? Da li je zažalio što nije postao Džajićev nasljednik i sanja li, i dalje, one Šurjakove lopte u sredinu koje bi tako lako spakovao iza leđa golmana diljem jugoslovenskih stadiona? Da li stvarno misli da je bio bolji od Beckenbauera, Cruyfa i Pelea ili se samo zajebavao, te moguće najvažnije – kako li je, zaboga, vodila ljubav Moni Kovačić, prva djevojka koja se obnaženo slikala za Start?

Na njegovu veliku sreću, sve do sada – zaključno s današnjim danom – niti jedan od ovih naših za sport ne pretjerano talentiranih medija nije uspio doći do njega, niti eto ostvariti neki kontakt vrijedan spomena…

Niko Kranjčar, koji je u međuvremenu – dok ste čitali ovaj poduži tekst – odigrao sedam utakmica u toj sjevernoameričkoj nogometnoj ligi, a od kojih je većinu počeo u prvoj postavi, pri tome sjajno asistirajući za pogodak u drugom kolu, te postižući jedan u svojoj trećoj utakmici, a koju su nažalost ipak izgubili, možda će i postati najbolji igrač NASL-a kako je to na početku sezone predvidio britanski Telegraph (biti će svakako bolji od onog Arriete koji je u prvom kolu i na početku ove priče pao preko lopte), ali zasigurno nikada neće dostići zvjezdani status ove dvojice nogometnih genijalaca o kojima se i nakon trideset godina oduševljeno priča i, evo, piše…

Oglasi