Home

(Objavljeno na Telegram.hr, 17.05.2016., kao treći dio Telegramovog serijala o socceru u SAD-u)

Baš poput Kevin Costnera u filmu Polje snova, tako je valjda netko u kasno ljeto 1967.g. hodao svojim kukuruznim poljem negdje u Americi, moguće baš u Iowi, te začuo isti taj božanski glas koji mu je rekao:”Ako ga izgradiš, on će doći!”.

Međutim, za razliku od Costnera, taj netko nije izgradio igralište za baseball, već nešto još mnogo bolje – prvu Sjevernoameričku nogometnu ligu.

U spomenutom filmu na to polje prvo dođe “Shoeless” Joe Jackson iz “Chicago White Sox”, a koji je zbog sumnji da je 1919. primio novac kako bi namjestio prvenstvo morao prerano okončati svoju sportsku karijeru. Poslije njega, bezbeli, na to polje dolaze i svi ostali igrači tog nekoć velikog, ali nakon te afere osramoćenog kluba, a naposlijetku i Costnerov otac – njihov veliki navijač koji, eto, nikada nije povjerovao u optužbe i zbog koga je, ustanoviti će se na kraju, sve to uopće i izgrađeno. 

U pravom životu, a koji je u Americi ponekad zbilja teško razlikovati od filma, nakon što su izgradili tu nogometnu ligu, prvo je došao veliki Pele…

O njegovom uzbudljivom prelasku u NY Cosmos, a u koji je aktivno bio uključen i veliki ljubitelj nogometa Henry Kissinger, pisao sam već prilikom nedavnog Kranjčarovog prelaska u isti taj klub slavne povijesti. Spomenuo sam tada i ostale igračke veličine poput Carlos Albera, neponovljivog Talijana Chinagliae i Franz Beckenbauera koji su u zlatnom razdoblju američkog soccera sedamdesetih godina prošlog stoljeća nastupali za taj najglamurozniji nogometni klub na svijetu, kako su mu tada mnogi tepali, te koji su slijedili svijetli primjer Edison Arantesa – jedinog Edisona genijalnijeg od onog Thomasa! 

Povodom smrti Johana Cruyffa, par dana kasnije, podsjetio sam na istim ovim stranicama i na njegove dvije genijalne, ali ipak pomalo zaboravljene utakmice za Cosmose, a potom i tri uspješne sezone u LA-u i Washingtonu gdje je pošao za svojim nogometnim ocem i životnim učiteljem koji je u njega posadio klicu totalnog nogometa; Rinus Michelsom.

Bilo je, međutim, još mnogo drugih europskih super zvijezda i nogometnih virtuoza koji su poput onih igrača baseballa u Costnerovom Polju snova igrali nogomet na američkom tlu još mnogo godina nakon što su ih njihovi obožavatelji iz Europe već zaboravili, ili za koje su barem mislili da još uvijek driblaju jedino u njihovim sjećanjima, pa ću, evo, upravo s njima završiti ovu trilogiju o Sjevernoameričkoj nogometnoj ligi koja je doživjela zaista velike uspjehe u razdoblju od njenog postanka 1968., pa sve do privremenog gašenja 1984.godine…

Elem, tako je, na primjer, slabo poznato da je Gerd Muller još mnogo godina nakon svoje karijere u bavarskoj prijestolnici, nemilice trpao golove i na Floridi za Fort Lauderdale Strikerse. Za nešto manje od tri sezone, mrežu je tresao više od 40 puta, a time je svome klubu osigurao jedno finale lige u kojemu su, nažalost, ali ne njegovom krivicom, ipak izgubili. Obrana im je bila šuplja k’o švicarski sir…

To vrijeme provedeno u Americi, taj neponovljivi golgeter – za kojega je slovilo da može okrenuti i po četiri obrambena igrača u prostoru manjem od telefonske govornice – nažalost nije provodio ni približno onako glamurozno kako su to u isto vrijeme činile njegove kolege u New York Cosmosu, pa glas o njegovim američkim danima nije baš obišao planetu. Zapravo, jedva da je prebacio Ocean… Umjesto dakle, da kao oni svoje dane provodi na plesnom podiju u Studiu 54, naslovnicama američkih časopisa inače rezerviranih samo za glumce, te na primanjima kod raznih američkih predsjednika, Muller je sve više vremena počeo provoditi za šankom njemu obližnjeg steakhousea, a gdje je poput nekog starog njemačkog turista u napuštenom hotelskom baru na Jadranskoj obali, usamljeno sjedio po cijele noći i, zapio, jebatga, i posljednju marku.

Da ga kojim slučajem njegov prijatelj i reprezentativni, te klupski suigrač Ulli Hoeness početkom devedesetih nije vratio u klub za koji je on toliko toga dao – ili, još bolje rečeno za koji se toliko nadavao – vjerojatno bi taj legendarni Bombarder tamo još uvijek sjedio i pio na teku…

Engleski reprezentativni golman Gordon Banks, nadalje, po okončanju svoje karijere u Europi i nakon teške prometne nesreće u kojoj je izgubio vid na jedno oko, na ono drugo nastavio je tijekom kasnih sedamdesetih škiljiti u NASL-u. Jednu sezonu proveo je u Cleveland Stokersima, ali to je bila neka posudba iz Stoke-a u kojoj je zabilježio svega sedam nastupa, a prilikom kojih, nota bene, nije primio niti jedan gol, dok je ozbiljan trag ostavio tek u Fort Lauderdale Strikersima gdje je već u prvoj sezoni proglašen najboljim golmanom prvenstva.

George Best, isto tako, koji je u povjesti ostao upamćen kao jedan od najboljih nogometaša svijeta, ali i po mnogim legendarnim izjavama kao, na primjer, da će pola svog bogatstva potrošiti na alkohol i žene, a da će ostatak spiskati – nije, eto, ostao baš upamćen po tome da je šutao loptu i preko Bare. Šutao je on i u Kini, Australiji, te svugdje gdje su mu zovnuli rundu, ali u Americi je čak u dva navrata potpisivao ugovor s LA Aztecsima, jednom s Fort Lauderdale Strikersima i dva puta sa San Jose Earthquakesima. Za ove potonje, nastupao je i u dvoranskom prvenstvu malog nogometa, a gdje ga je – poznato je svima koji znaju nešto o tom igraču ili divnom sportu – najviše radovalo “treće poluvrijeme” kada bi s dečkima ostao na pivkanu…

Pa ipak, sve te silne ugovore koje je Best potpisivao, rijetko kada je i ispunjavao. Svako malo je, naime, bježao natrag u Europu, ali uzevši u obzir koliko je svojim zvjezdanim statusom tih godina doprinosio popularizaciji soccera, uvijek pragmatični Ameri bi mu svaki put oprostili i zamolili ga da ponovno istrči na teren.

“Još jedna putna i eto me…”, odgovarao im je genijalni Best koji je u jednom trenutku po vlastitom priznanju odustao od žena i alkohola, a to je svakako bilo 5 najgorih minuta u njegovom životu.

Portugalski čudotvorac Eusebio, Johan Nesskens i poneki virtuoz s naših geografskih širina poput Vladislava Bogičevića ili, štajaznam, Žungula, također su dali svoj doprinos tamošnjem razvoju nogometa, a ni Bobby Moore u Americi nije bio samo kao glumac. Istina, imao je zapaženu ulogu u Stalloneovom filmu “Bijeg do pobjede”, u kojemu je tumačio jednog za loptanje veoma talentiranog logoraša, ali nastupao je on i na nogometnim terenima za San Antonio Thundere, te Seattle Sunderse. U jednoj prijateljskoj utakmici, a to je posebno smiješno, ta ikona engleske nogometne reprezentacije i njihov kapetan iz slavne generacije ’66. koja je jedina u njihovoj povijesti osvojila Svjetsko prvenstvo, nastupao je za dream team Sjevernoameričke lige protiv – upravo Gordi Albiona! 

Nemilosrdni britanski mediji tih ga dana, ne moram ni spominjati, nisu štedjeli, a sve je kulminiralo njihovim prijedlogom da oxfordski rječnik kraj pojma:”veleizdajnik”, odštampa – oprosti im nogometni Bože jer ne znaju što čine – njegovu sličicu iz Paninijevog albuma…

U ovom na početku spomenutom filmu Polje snova, taj neizrečeni subjekt koji će doći kada Kevin Costner napokon izgradi igralište za baseball je njegov otac s kojim se on na kraju napokon pomiri, a u slučaju izgradnje ove Sjevernoameričke nogometne lige to je – ukoliko mi dopustite takvu analogiju – uspjeh nogometa u Americi! 

I on je, eto, nakon prvobitne izgradnje lige došao čak dva puta…

Prvi put u ovih petnaestak godina od kasnih šezdesetih do sredine osamdesetih o kojima je ovdje riječ, a drugi put u ovome 21.stoljeću kada njihova reprezentacija predvođena još jednom europskom nogometnom legendom: Jurgenom Klinsmannom – koji je na kraju svoje karijere 2003.g. pod lažnim imenom Jay Göppingen i sam igrao nekih desetak utakmica u jednoj od njihovih nižih liga – i po igri, ali i po rezultatima, ni malo ne zaostaje za onim najvećim europskim i južnoameričkim. Na ovom proteklom prvenstvu, uzgred kazano, skoro su iz natjecanja izbacili Njemačku koja je dvije-tri utakmice poslije postala prvak ove planete koja ne podsjeća slučajno na nogometnu loptu. A, što se pak njihova prvenstva i klubova tiče, ova trenutno najpopularnija MLS liga – koja već godinama okuplja ponajbolje svjetske igrače na zalasku karijere poput Kake, Beckhama, Gerarda, Pirla, Davida Villa i k’o zna koga još sve (možda će to netko baš poput mene istražiti sa zakašnjenjem od nekih tridesetak godina) – po gledanosti i sponzorskim ugovorima može se komotno mjeriti s onih pet najboljih liga Europe.

O tome kako je FBI nedavno počistio FIFA-u, te postavio preduvjete da nogometom na svjetskoj razini umjesto običnih kriminalaca zavladaju oni neobični – njihove velike korporacije – ne moram ni govoriti, dovoljno je samo da kažem kako se, eto, svakako ispunilo ono proročanstvo iz kukuruznog polja, te da nisu ni malo pogriješili kada su poslušali taj tajanstveni glas i izgradili jednu od najzanimljivijih liga u povijesti nogometa.

Oglasi