Home

(Pisano uoči prvenstva 2014.g.)

Na ovom Svjetskom prvenstvu, 20. po redu, a koje, vjerujem da ste čuli, počinje u četvrtak u 22h po našem vremenu, nažalost neće biti previše onih trenera starog kova kao što je, na primjer, bio veliki gospodin Passarella. Ili, da ne idem tako daleko, već samo tri kata iznad svog stana; Ćiro Blažević – koji bi i svoje najbolje igrače, ljubimce nacije i igrače bez kojih se naizgled ne može, izbacivali iz reprezentativnog kadra ukoliko im se kod njih ne svidi nešto tako banalno i, naizgled nebitno, kao što je, recimo, njihova frizura.

Najpoznatiji takav slučaj je, naravno, onaj s ovim ranije spomenutim argentinskim stručnjakom u glavnoj ulozi, a koji je zbog gnijezda na glavi Claudia Caniggiae, kući ostavio tog nogometnog virtuoza i jednog od ponajboljih argentinskih igrača u povijesti (a što, nota bene, i nije tako mala stvar), te ga ’98. nije vodio na Svjetsko prvenstvo u Francusku gdje bi mu svakako dobro došao protiv Nizozemske u četvrtfinalu…

“Ili ošišaj tu grivu…”, postavio mu je Passarella te 1998.g. ultimatum, “…ili razguli!”

Elem, kako ga Caniggia ili nije dovoljno ozbiljno shvatio, ili je bio previše uvjeren da im se bez njegova driblinga ni ne isplati ukrcavati na let za Francusku, odbio je promjeniti friz i njegova reprezentativna karijera došla je do svog preuranjenog kraja, a Passarella je za sva vremena ostao zapamćen kao ogledni primjer trenera koji odluke o sastavu donosi na temelju nekih svojih “mušica”, a ne – kao što je slučaj s ovim današnjim, modernim trenerima – da te odluke umjesto njih donose razne tehnološke naprave, GPS-ovi, mjerači brzine i kilometraže u kopačkama, te ostale minijaturne napravice koje jednom pravom treneru kao što je ovaj nekadašnji kapetan argentinske šampionske generacije iz ’78., zapravo, nikada ne bi ni trebale!

Rezultat tog za svijet nogometa tužnog izumiranja takvih stručnjaka koji više nogometnog znanja imaju u svome mrenom opterećenom oku, nego cijeli Google i sve Appleove aplikacije kojima se ovi novi treneri koriste skupa, povratak je Danijela Pranjića u Hrvatsku reprezentaciju. Taj igrač kojeg dugo nije bilo, zaigrao je, naime, u posljednjim pripremnim utakmicama ponovno na poziciji lijevog beka, a s kojom je, sjetiti ćete se, u prošlosti imao podosta problema. Sjetiti ćete se, možda, da je spomenuti gospodin imao problema i s tim da Igor Štimac, nekadašnji pjevač velikog hita “Mare i Kate”, u reprezentaciju zove Sammira, te se dobri Danijel tada zakleo da zbog toga više nikada neće nositi kockasti dres, ali pošto je on to sada zaboravio učinimo i mi isto, te mu nemojmo to uzimati za neko preveliko zlo. Ionako je taj lijevi bek koji je svoje najbolje partije pružio u nizozemskoj ligi – da iznesemo i njegovu stranu priče – rekao da je ta izjava izvučena iz konteksta i, bez da ponudi neko objašnjenje zašto to isto nije tvrdio i onda, kada su se te nimalo kolegijalne izjave o suigraču pojavile, te zašto ih, štajaznam, nije demantirao, Pranjić je rezolutno okončao raspravu na tu temu, pa učinimo u duhu što bolje atmosfere u reprezentaciji i mi isto.  

Okončajmo, u tom duhu, i raspravu o tome da će ga na toj lijevoj strani, ukoliko se njegova ozljeda zbilja pokaže kao ne pretjerano ozbiljna, te on zbilja zaigra, preskočiti svaka lopta koja se kreće po zraku na visini iznad metar i ćevap, i da će ga tako sitnoga, obrambeno nediscipliniranoga, brazilsko čudovište znakovitog imena Hulk, već u prvoj utakmici nosati u zubima po terenu u Sao Paulu…  

Nije ga zbog svega toga, kažem, naš izbornik trebao ostaviti u Hrvatskoj s Dujom Čopom i ostalim otpisanima jer, činjenica je da – pogotovo u igri prema naprijed – nemamo boljeg za tu poziciju još otkako se Robert Jarni umirovio, te ukoliko Robija ne namjeravamo zamoliti da se samo za ovo Svjetsko vrati iz igračke mirovine, a što bi svakako bilo preporučljivo, Pranja je, jebat ga, logičan izbor. 

Pa ipak, da našu reprezentaciju, umjesto Nike Kovača, na ovom Svjetskom prvenstvu vodi jedan od onih trenera starog kova kao što je, na primjer, bio veliki gospodin Passarella – ili, da ne idem tako daleko, već samo tri kata iznad svog stana; Ćiro Blažević – a koji bi i igrače bez kojih se naizgled ne može izbacivali iz reprezentativnog kadra ukoliko bi se oni usudili na prvenstvo krenuti s, recimo, poprilično neshvatljivom kombinacijom vehabijske brade u nastajanju i, evo, daleko najružnije irokez frizure ikad viđene na nečijoj glavi, Danijel Pranjić bi, bezbeli, ostao kući. 

Hrvatska tako ne bi, kao što će to nažalost sada biti slučaj, u Paninijevom albumu za SP u Brazilu imala igrača koji će biti ono što je u albumu iz ’98. bio rezervni vratar Nigerije Petar Rufai ili, još bolje, bugarski stoper Trifon Ivanov. 

A što je to točno, ni nakon 16 godina, nitko ne zna…

Oglasi