Home

(Pisano za nagradni natječaj web stranice Humans of Berlin 2015.g. )

Odmah nakon što sam na stranici “Humans of Berlin” ugledao natječaj za besplatan vikend za dvoje u berlinskom hotelu 25H, sjeo sam za kompjuter i ozbiljno, kao da ispunjavam formular za vizu ili azil, započeo nabrajati zašto bih upravo ja, Miro Par, trebao biti počašćen s ta dva dana u Berlinu

Iako zapravo mrzim to formularsko popunjavanje, te mnogo više volim u jednoj jasnoj rečenici dati nešto do znanja, počeo sam – ni sam ne znam zašto – poput pučkoškolca pisati kako volim umjetnost, muzeje, kulturu tamo, povijest toga snažnog grada i još par visokoparnih frazetina koje ništa ne govore.

Čak sam povukao i paralelu između političkog uređenje i načina života u nekadašnjem Istočnom Berlinu i državi u kojoj sam se ja rodio – SFRJ! (isto kao Istočni Berlin – napisao sam kao da to oni ne znaju – više ne postoji).

To sam pokušao slikovito prikazati kroz vic kako je 12.2. dan kada im je po prvi put uspostavljena telefonska linija između zapada i istoka, čovjek sa zapada nazvao svog rođaka u istočnom dijelu i pitao ga što ima novoga…

“Ništa!”, odgovorio mu je rođak i pri tome nije, nota bene, ništa slagao.

Slično je bilo i kod nas kad bi kontaktirali sa svojom rodbinom izvan zemlje, naveo sam u tom prvobitnom obrazloženju zašto sam baš ja idealan kandidat za odlazak u Berlin, ali sve to mi je zvučalo nekako isprazno.

Nejradije bih napisao da volim Berlin jer tamo nitko nikog ne jebe, i svatko gleda svoja posla, ali uplašio sam se da onda ne bih prošao.

Mi neki jednostavno nismo stvoreni za formulare, ali upravo nama – kojima mjesto možda nije na ovakvim natječajima – mjesto je u Berlinu!

Oglasi