Home

(Nastavak priče iz 2011.g. objavljene u Jutarnjem listu: “Justin Bieber mi je oduzeo curu”)




TRAVANJ 2011.

Prošlo je skoro pet godina otkako sam jednu atraktivnu plavušu punih usana, u to doba studenticu četvrte godine medicine, izveo u kino da gledamo premijeru filma o Justin Bieberu;”Never say never”.

Izbor filma, naravno, nije bio moj, ali kao što sam već tada napisao, a Jutarnji list objavio i time oborio sve rekorde čitanosti, djevojka je bila toliko atraktivna da bih pristao s njom otići i na neki film Lukasa Nole da je kojim slučajem ona tako poželjela. (I dalje mi je, moram priznati, drago da nije!)

Tom prilikom istrošio sam se kao nikada u životu, a umjesto barem neke kompenzacije za sav moj trud i novac uložen u taj večernji izlazak (za koji sam u tim mladim godinama mislio da se podrazumijeva), dobio sam to da je moja atraktivna pratnja na kraju filma – kada je mali Bibi uz pitanje “Who wants to be my Baby?” ispružio svoju dvadesetmetarsku ruku s 3D kino platna prema posljednjem redu gdje sam nas lukavo smjestio u ljubavno sjedalo – poput neke srednjoškolke počela izvikivati njegovo ime i preklinjati ga da izabere upravo nju…

“Mene, Bibi, uzmi mene!”, podviknula je, a cijela kinodvorana se u tome trenutku okrenula prema meni i, uz glasan smijeh popratila jedno od najvećih ljubavnih poniženja u mome dotadašnjem životu.

TIJEKOM TIH 5 GODINA

Od tada se mnogo toga promijenilo; kako u zemlji, tako i u svijetu. Globalno zagrijavanje više nije samo nešto apstraktno, već naša realnost, a svjedoci smo – možda ste primijetili – još jedne seobe naroda. Svijet je zapao u neviđenu ekonomsku, ali i moralnu krizu. Terorizam je, nažalost, stalna opasnost.

Međutim, ono što se nije promijenilo, to je bio osjećaj da sam te večeri propustio nešto zbilja veliko i, potencijalno značajno za ostatak moga života. 

Spomenutu djevojku od te kobne večeri nisam nigdje viđao; ni u kafiću gdje sam je prvi put upoznao, ali ni kraj Justin Biebera na njegovim turnejama. Čuo sam, doduše, od nekih zajedničkih poznanika da je u međuvremenu diplomirala, te da je sada negdje na specijalizaciji.

“Anesteziologija?”, našalio sam se tom prilikom glumeći da mi je bila toliko dosadna da me uspavljivala, ali prava istina je da, zapravo, sve ove godine izgaram od želje da saznam gdje se kreće, s kim se druži, čime se bavi ili, evo, barem nešto od toga…

Nikada je, naime, nisam u potpunosti prebolio, a samo Bog – i čovjek iz Bneta koji mi na računima vodi evidenciju o filmovima posuđenima iz njihove videoteke – znaju koliko sam još puta nakon toga pogledao Bieberov film zamišljajući da na kraju umjesto u njegovom, atraktivna doktorica završi u mom zagrljaju.

29. OŽUJAK 2015.

Prijatelju sam spomenuo kako mi se čini da je nikada više u životu neću vidjeti, a on mi je na to rekao:”Never say never”, podsjećajući me tako na naziv filma koji smo gledali, ali, naravno, i podjebavajući me malo.

“Ova Bieberova posljednja pjesma “Sorry””, nastavio je s provokacijama, “zasigurno je posvećena tebi!”

Pa ipak, samo nekoliko dana poslije toga, njegove riječi pokazale su se kao proročanstvo…

SAMO NEKOLIKO DANA POSLIJE TOGA

Iznenada sam u Ilici, tamo kod Stiefelkoeniga, ugledao njezinu privlačnu pojavu kako besposleno, ali ipak izazovno, gleda izloge, a to je bila prilika koju nikako nisam mogao propustiti.

Prišao sam joj pomalo nervozno i, već nakon kraćeg podsjećanja na to tko sam uopće, te zašto je presrećem na sred ulice a da pri tome ne nudim neke letke, ne skupljam donacije ili da barem, eto, kao svi ostali u užem gradskom središtu ne provodim neku anketu, pozvao sam je da opet skupa pogledamo neki film.

“Ali ovaj put ja biram!”, rekao sam pokušavajući svaliti krivicu za sve ono loše što nam se prvi put dogodilo na jadnog Biebera, te odlučno nastavio,”gledat’ ćemo jebenog Ronalda!”

Ona je, valjda još uvijek ne uspijevajući da me negdje smjesti, a pogotovo ne u onu kinodvoranu od prije pet godina, naivno pristala…

OVAJ PETAK, 21h

Elem, taj film koji prati karijeru najboljeg nogometaša na svijetu od njegovih početaka u Portugalu, preko probitka u Manchesteru, pa sve do današnjih dana u kraljevskom klubu, učinio mi se kao dobra protuteža onoj kompilaciji Youtube clipova s koncerata koje smo prošli put gledali, a nije – ako ćemo iskreno – ni toliko gay! 

Umjesto u kino, ovaj put sam se odlučio za jeftiniju varijantu gledanja kod kuće, pa osim onoga što ću na kraju mjeseca morati platiti svome internet operateru, i nisam imao nekih većih izdataka (Filmovita je, hvala Bogu, još uvijek besplatna!) 

To je, svakako, bilo već znatno poboljšanje od prošlog puta…

Isto tako, poboljšanja je bilo i u našoj komunikaciji. Kako sam bio na domaćem terenu, postao sam mnogo elokventniji, šale su mi bolje prolazile, a na njenu opasku kako nikad nije čitala tu priču koju sam objavio o našem izlasku, te na koju se ova koju upravo čitate nastavlja, duhovito sam primijetio:

“Aha, ti si znači bila ta!”, te nadodao,”rekli su mi urednici da možda postoji jedna osoba u Hrvatskoj koja to nije čitala…”

Osmijeh koji joj je ta pošalica izmamila na licu bio je ljepši od Ronaldovog pogotka u finalu Lige Prvaka koji se baš u tome trenutku vrtio na televiziji. 

Pričali smo, pri tome tek povremeno bacajući pogled na TV, o tome što smo u međuvremenu radili, smijali se nekim našim mladenačkim zabludama u koje smo tada čvrsto vjerovali – ona u svog kolegu Che Guevara, a ja u Dinamovo europsko proljeće – i ona mi se povjerila kako je možda pogriješila s izborom fakulteta, te da razmišlja o upisu na Akademiju dramskih umjetnosti.

“Što je s tvojim faksom?”, pitala je,”kol’ko se sjećam, dobro ti je išlo?”

Pamćenje je zbilja nije varalo, ali zato jesam ja kada sam joj rekao da je po tom pitanju i dalje sve u redu. Pri tome sam, jasno, kiselo stisnuo zube poput Cristiana kada mu je negdje na sredini filma Messi sasvim nezasluženo odnio još neku nagradu pred nosom.

PETAK, 23.00 h

Što je film više odmicao, to smo se nas dvoje počinjali bolje upoznavati, ali ujedno i Ronaldovu obitelj, njegove prijatelje i menadžera koji je bio veoma slatkorječiv spram njegova brata bivšeg ovisnika o narkoticima, te kojega je jednom prilikom nahvalio kao da je zapravo on, a ne njegov brat, najbolji na svijetu. Ronaldu se to jako svidjelo, te je to svakako učvrstilo njihovu vezu, pa sam i ja, Miro Par, pokušao nešto slično.

“Vidio sam ti sestru neki dan…”, pokušao sam s Jorge Mendesovom prevarom,”pravi je komad!”

Nažalost, sretna reakcija poput one Ronaldove je izostala, a ja sam saznao da je njenoj sestri tek petnaest. Nešto što, jebatga, nikako nisam mogao znati…

Pokušao sam se jednim kompliciranim ronaldovskim driblingom riječima izvući iz te situacije, ali nije mi uspjelo, te sam joj skrenuo pažnju na to da je i najbolji nogometaš na svijetu znao promašiti penal ili, štajaznam, fulati zicer.

“Ono što ga čini najboljim…”, rekao sam pokušavajući joj zavući ruku ispod suknjice kao što sam to bezuspješno pokušao i onda, prije pet godina,”to je predan rad i upornost!”

Ovaj put njezina reakcija bila je mnogo manje poražavajuća za mene, pa ne bih imao ništa protiv i da je ponovno cijela kinodvorana gledala.

“Hala Miro!”, podviknuo sam slavodobitno i stisnuo pauzu na daljinskom. Sada je, naime, vrijeme da ja zabijam, pomislio sam, a Cristianu ću se vratiti kasnije.

PETAK, 23.06 h

Dok je ona već lagano utonula u san, ja sam na daljinskom upravljaču stisnuo start i nastavio s gledanjem ovog filma za koji nipošto ne mogu reći da nije ostavio snažan dojam na mene. Dojam koji će, kako mi se čini, poput i onog’ prošloga s Bibijem u glavnoj ulozi, opet negativno utjecati na moj odnos s ovom atraktivnom doktoricom jer mi je otvorio oči…

Cristiano Ronaldo se, naime, odlučio za život s djetetom, ali bez žene, a koji mu očito itekako dobro funkcionira. Gospodar je vlastitog vremena, te može – kako je nekoliko puta tijekom filma ponovio – raditi što želi i, kada to želi, bez da se s nekim o tome mora konzultirati ili nekome opravdavati. 

Kupaonica mu je besprijekorno uredna, bez nekih vatica s ostacima šminke na lavabou, otvorenih kremica i dugih dlaka koje zaštopavaju odvod. Prilikom gledanja televizije, apsolutni je gospodar daljinskog upravljača i ne mora pristajati na gledanje Fox lifea i Kućanica. Pogleda neku utakmicu, poljubi sina i ode spavati. Ne mora, nota bene, prije toga još satima s nekim razgovarati o tome kako je tko proveo svoj dan, te raspredati o planovima za idući dan ili, štajaznam, odlazak u IKEA-u za vikend. 

A, Primark u Grazu? Nikada!

Upoznavanje njezinih prijateljica, nadalje, te druženje s njima i njihovim partnerima, a s kojima bi po nekom bontonu i društvenim očekivanjima trebao voditi neke isprazne razgovore, iako bi ih najradije šutnuo nogom jer su prokleti idioti, nije ni najmanja briga gospodina Cristiana. 

To je nešto što muči samo nas naivce koji smo se zbog ovih nekoliko trenutaka zadovoljstva spremni zauvijek odreći nevjerojatne životne slobode na kojoj sam – što se film više bližio kraju – počinjao Ronaldu sve više zavidjeti…

“Znaš…”, trgnuo me iz tog razmišljanja pomalo umoran glas doktorice,”lagala sam kad sam rekla da nisam čitala onu tvoju priču.”

“Zapravo još od tada razmišljam o tome kako bi mi bili dobar par!”, zaključila je iznenada i, privila se uz mene…

DANAS, ALI I SVAKI PREOSTALI DAN DO KRAJA MOG’ ŽIVOTA

Žalim što je one večeri, prije pet godina, mali Bibi ipak nije uzeo…

Oglasi