Home

(Objavljeno na wall.hr-u 27.04.2016.g. u rubrici Dopisnik iz centra)

Iako je bio radni dan, Vladimir Vidrić probudio se tek oko podne. Večer prije visio je s društvom ispred HNK gdje su cugali vinjak iz obližnjeg kioska, smijali se k’o blesavi na pošalice o Mađaricama koje varaju svoje muževe te iz studentske dokolice palili automobilske gume, neko lišće, stare krpe i cipele, a jedan od njih – ne sjeća se više tko – donio je i neku zastavu.

Zapalili su, eto, i nju…

‘Ulazi čovjek u autobus…’, započeo je potom netko od njih pričati vic, ‘i kaže: ‘a u pičku materinu!’

Na to ga prekori jedna od putnica: ‘Molim Vas lijepo, gospodine, kako se to izražavate?! Vi ste jedan običan prostak!’

‘Ma, ispričajte me…’, kaže taj čovjek, ‘ali sin mi je oženio Mađaricu!’

A na to će – poentira ovaj šaljivdžija duhovito – cijeli autobus u jedan glas: ‘A u pičku materinu!’

Vidrić, Domjanić i neke dvije brinete koje su se tu prvi put zatekle, ne moram ni govoriti, valjali su se po podu od smijeha…

Stjepan Radić je potom, pijan k’o zemlja, hodao gradom i svojim bivšim djevojkama ostavljao rukom ispisane ljubavne poruke u poštanske sandučiće.

To je vjerujem, oprostite na maloj digresiji, prvi slučaj ‘drunk textinga’ u ljudskoj povijesti.

Vidrića je poprilično boljela glava od te prethodne noći, ali bilo mu je drago kad’ je vidio da se ipak probudio u svojoj rodnoj kući na Cvjetnom trgu, a ne – što se nakon takvih pijanstava često znalo događati – u ludari na Stenjevcu. Organi reda bi rijetko kada imali razumijevanja za njegovu sklonost prema alkoholnim pićima, a pogotovo je nisu pokazivali spram protudržavnih parola i pjesmica koje bi u takvom tekućem agregatnom stanju izvikivao. Ni to što mu je otac ugledni odvjetnik, na kojega se on u takvim prilikama često znao pozivati, nije pomagalo da ga ne odvedu barem na dvanaest satno triježnjenje.

Srećom, ovaj put do toga nije došlo, ali primijetio je kako je nešto ipak bilo drugačije. Umjesto stare i trošne zgrade – kako je shvatio čim se malo plahnuo hladnom vodom – probudio se u velikoj i impozantnoj staklenoj zgradi s H&M-om u prizemlju te jednom od najljepših gradskih terasa s prekrasnim pogledom na cijeli grad na vrhu.

‘Moja rodna kuća…’, zamucao je Dovla vidjevši gdje se nalazi, ‘postala je robna kuća!’

‘Pa to je fantastično!’, podviknuo je oduševljeno.

Zaspao je u 1895.g., a kako se čini – probudio u 2018.! Nema više cara Franje Josipa I., a Bogami ni omraženog mu Khuena Hedervaryja. O Austro-Ugarskoj i Habsburgovcima priča se samo na satu povijesti u školi, a Hrvatska je već neko vrijeme samostalna kao što je to on oduvijek i priželjkivao. Na mjestu njegove rodne kuće – da nastavim s ovim kratkim povijesnim pregledom – jedan poznati i pomalo kontroverzni poduzetnik izgradio je velebnu staklenu zgradu od nekoliko katova i najmanje pet razina podzemne garaže. Nije to, naravno, prošlo bez problema, pa su mnogi prosvjednici pokušali to zaustaviti pozivajući se upravo na Vidrićevo lijepo ime, ali njemu se rezultat tih građevinskih radova, evo, poprilično dopao.

„Besposlena bagra!“, promrmljao je sam sebi u bradu shvativši da je zbog njihova aktivizma skoro ostao bez ovako impozantne nekretnine, te pomalo promašeno najavio za skupinu ljudi koja će se kasnije okupiti oko platforme Možemo!, „Nikad niš od njih!“.

Odmah nakon buđenja spustio se na razinu minus jedan do onog ćelavog Svisca iz Big Brothera koji je sudjelovao u prvoj sezoni tog reality showa, a kasnije se okušao u ugostiteljstvu otvarajući kafić upravo ispod Vidrićevog dobro pozicioniranog stana. Namjeravao je umjesto doručka popiti pivo kao što je to navikao za vrijeme studija u Pragu, a gdje je nastavio s akademskom naobrazbom nakon što su ga izbacili s fakulteta u Zagrebu, ali kako je Svizac, jebatga, u ponudi imao samo Žuju – odustao je.

‘Kako je bilo to da te kamere snimaju 24 sata?’, pitao ga je Vidrić, onako usput, ne bi li uspostavio dobrosusjedske odnose. Mislio ga je još pitati i čuje li se ponekad s Antonijom Blaće, te što misli o ovom novom Big Brotheru sa slavnim ličnostima kao ukućanima, a od kojih mnoge ne prepoznaju ni članovi njihove uže rodbine, ali Svizac ga je vidno uzrujan prekinuo.

‘Dvadeset i prvo je stoljeće…’, unervozio se, ‘i tebe snimaju gdje god da se pomakneš!’

‘Upravo sad si na više od desetak kamera!’, rekao je s onim simpatičnim istarskim naglaskom pokazujući na skrivene nadzorne kamere koje su bile svugdje oko njih, a Vidrić se prisjetio kako su njega prije nešto više od 100 godina, kada je isto to tvrdio, proglasili shizofrenikom.

I, zaista, Vidrić je i zbog te svoje navodne bolesti često boravio u Zavodu za umobolne, pa je tako svoja razmišljanja ovaj put odlučio zadržati za sebe i nije ih namjeravao podijeliti ni sa kime, a kamoli s nekim tamo Sviscem čiji je kafić zahvaljujući lošem izboru alkoholnih pića do sada vjerojatno i propao. Umjesto toga, zahvalio mu se na društvu i prešao u dućan preko puta po ono pivo kojega se itekako zaželio od 19.st., kada je popio svoje posljednje.

Osim izbora piva, uzgred kazano, tamo mu se svidio i Radio Konzum koji je cijelo vrijeme svirao. Pjesme, doduše, nisu bile nešto posebno dobre, te je pomislio kako su sve njegove mnogo bolje, ali ove – morao je priznati – zbilja ulaze u uho. Pogotovo Rozgine… Mogao bih, pomislio je, napisati neku pjesmu za nju.

Platio je na samoposlužnim blagajnama te se pokretnim stepenicama popeo na prizemlje gdje ga je privukao neki lijep miris.

U prolazu kroz koji se iz centra Cvjetno može izravno proći u Varšavsku – za što su oni ranije spomenuti prosvjednici bez ikakvog razloga, a kasnije i odgovornosti, tvrdili da ga neće biti – naišao je na nekoliko dobrih restorana s izvrsnom hranom za veoma prihvatljivu cijenu. Za svega tridesetak kuna Vidrić je pojeo pašta fažol i dva faširanca, a ostalo mu je čak još malo novca da se zasladi jednom zagorskom štruklom koja je na njega djelovala poput biskvitnog kolačića madelaine iz Proustovog Combraya.

Njegova tetka pravila je, naime, iste ovakve štrukle, a to ga je odmah vratilo u mladost kada se trudio nešto, kao, pisati, a na kioscima nije bio ni približno ovako velik izbor štampe kao što je to sada u centru Cvjetno. Uz neke čak, primijetio je, prodaju i knjige, a to ga je podsjetilo na muku kroz koju je on svojevremeno prolazio ne bi li izdao zbirku poezije s kojom je, nota bene, kasnije pomeo cijelu književnu scenu. Na kraju ju je morao tiskati u vlastitoj nakladi, a prodaja zasigurno nije bila ni približna, na primjer, onoj autobiografiji njegove nekadašnje susjede Vlatke Pokos koju dobijete uz kupljene žvakaće gume i labelo.

Njegov tok misli prekinula je tek vibracija mobilnog telefona koji je neposredno prije toga nabavio u Appleovom dućanu. Zvao ga je Radićev praunuk, ali Vidrić je još uvijek bio uzrujan zbog toga što se rodio u za pisce veoma lošem i, ni malo lukrativnom povijesnom razdoblju, pa nije imao previše strpljenja za njega…

‘Parkiraj u garaži!’, prekinuo ga je već nakon druge rečenice. Oduvijek su ga nervirali ti nesposobni ljudi koji bi pitali gdje da parkiraju kada dolaze u centar. Nije više 19.vijek, pomislio je, postoji garaže ako si nesposoban pronaći mjesto na Zelenom valu.

Dok je čekao tog nesposobnjakovića, koji osim što ne zna doći u grad, ne zna ni ništa drugo, pa se Vidrić morao s njim sastati kako bi mu posudio nešto novca za autobusnu kartu do Irske, a gdje će ovaj, bezbeli, nastaviti sramotiti uspomenu na svoga slavnog pretka i njegovog starog prijatelja s optuženičke klupe, otišao je u H&M potražiti kolekciju donjeg rublja David Beckham. Na muškom odjelu, međutim, za oko mu je zapela i jedna bijela košulja u koju baš i nije stao.

‘Oprostite, imate li moju veličinu?, priupitao je prodavačicu, a ona mu je rekla da je upravo ta košulja koju bezuspješno pokušava odjenuti njegov broj. Tek naknadno je shvatio da je ‘slim fit’, a to je, priznao je odmah, jedino što mu se u ovom 21.stoljeću nije svidjelo.

Uzeo je košulju normalnog kroja, prsluk za prikrivanje pivske škembice koji će nositi ispod sakoa, te se vratio na odjel s donjim rubljem. U toj švedskoj multinacionalnoj tvrtki, poznatoj po fast fashion odjeći za žene, muškarce i djecu, a koja je uselila u prizemlje njegove rodne kuće, osjećao se k’o u raju.

Zadržao bi se tamo još neko vrijeme, a onda mu se učinilo da preko razglasa u H&M-u dozivaju uravo njegovo ime…

‘Vladimir Vidrić nek se javi na blagajnu!’

A onda opet, i to još jače…

‘Vladimir Vidrić…’, dopiralo je iz razglasa, ‘javite se!’

Probudilo ga je tek kada je počelo ono pištanja na izlazu koje se aktivira kada netko pokuša nešto ukrasti ili kada zaboravna prodavačica ne skine magnet s tek kupljene robe.

Lagano je otvorio oči, a iznad njega bdjela je medicinska sestra koja ga je preplašeno promatrala, brisala mu znoj sa čela, te ga pokušavala umiriti.

‘Koja je godina?’, izustio je odmah i, ne čekajući odgovor podviknuo, ‘Javljam se! Stižem…’

Prije nego što je opet utonuo u san mogao je vidjeti kako medicinska sestra panično odlazi do doktora i nešto mu šapće na uho.

‘Nema mu spasa…’, ponavljao je doktor zabrinuto tresući glavu, ‘cijelu noć je buncao!’

‘Ali, doktore…’, pokušala je sestra koja je spram Vidrića gajila određene simpatije još otkad je pročitala njegovu poemu o mrtvoj ljubavi, ‘Što ako je stvarno vidio budućnost?’

‘Blesačo jedna!’, prekinuo ju je doktor strogo, ‘Naravno da bunca. Pa tko bi mogao dobiti dozvole za izgradnju tako nekog centra na sred Cvjetnog trga?!’

Uviđajući i sama koliko je ispala naivna, da ne kažem i glupa, doktor joj je to rekao umjesto mene, te da ju je nadređeni s punim pravom prekorio, vratila se do Vladimira i u stražnjicu mu ni malo blago ubrizgala injekciju za smirenje.

‘Mene si našao zajebavati!’, bilo je zadnje što je Vladimir Vidrić čuo, a u njegovu priču nitko nikada nije povjerovao pa on 1909.g., poput zadnjeg luđaka umire u spomenutoj mentalnoj ustanovi.

Njegovi snovi ipak, zbog kojih je cijeli život imao samo probleme – onaj o samostalnoj Hrvatskoj, ali i o izvrsnoj robnoj kući koja će zamijeniti njegovu staru, trošnu rodnu kuću – postali su, evo, ipak stvarnost!