Home

(Objavljeno na portalu Jutarnjeg lista u vrijeme velikih prosvjeda u Ukrajini i BiH, a koji su rezultirali mnogim smjenama na političkom vrhu)

Ovih dana kada je pozornost sveukupne svjetske javnosti usmjerena na prosvjede i velike strukturalne promjene diljem planete, pogotovo u Ukrajini, ali djelomično i u BiH, a do kojih je nakon 18 godina pljačke (u Ukrajini još i više), došlo uslijed općeg nezadovoljstva i zbilja mizernog životnog standarda – možda malo nepravedno zanemarena ostala je Bogovićeva ulica u Zagrebu…

U toj ulici naime, koja je nazvana po Mirku Bogoviću, hrvatskom pjesniku i političaru koji je za vrijeme Bachova apsolutizma, kao jedan izrazito plodan dramatičar s političkom i socijalnom tendencijom bio središnja književna osobnost u Hrvatskoj, pa i Dopisnik iz centra u slobodno vrijeme, ovih je dana također došlo do velikih, a moguće čak i povijesnih promjena na najvišim instancama vlasti.

Slično dakle, kao što su u Bosni otišli premijeri tuzlanskog, zeničkog, sarajevskog i još nekih drugih kantona, a i ovome što je bio na čelu cijele Federacije, Nikšiću, nisu cvjetale ruže – tako je i u Vip travel caffeu, kafani na sred spomenute ulice, došlo do određene smjene.

Elem, poslije prvog poslovođe koji je odmah nakon otvorenja ugostiteljskog objekta ustoličen na barskoj stolici za šankom, te za vrijeme čije vladavine je došlo do velikog procvata tog kafića, a kojim su – složiti će se mnogi – barem na kratko vrijeme zasjenili i susjedni, legendarni Bulldog pub, mijenjajući na taj način cjelokupnu sliku zagrebačke špice za koju je Bulldog još od Franje bio pojam, na njegovo mjesto dolazi široj javnosti do tada poprilično nepoznati poslovođa koji se prethodno dokazao vodeći isključivo neke manje klubove po predgrađima.

Nešto slično kao Moyes, primijetiti će zaljubljenici u Premijer ligu, kad je preuzeo Manchester United nakon velikog Sir Alexa. Nažalost, slični su bili, eto, i rezultati, pa je – nema dva tjedna kako je preuzeo dužnost – odletio i on…

‘Ničija nije do zore gorila!’, rekla bi mu raja iz Tuzle, Sarajeva i drugih hrabrih gradova diljem BiH, koji su tih dana bili na ulicama, ali kako je taj vihor promjena nekako prešao granicu te dospio i do Bogovićeve, iste riječi uputio mu je gazda kafića koji za razliku od mnogih drugih po centru grada nije od ranije poznat policiji. Jaša Bienenfeld je, naime, više poznat po svojim uspješnim poduzetničkim poduhvatima, među koje se ubraja i ovaj kafić, ali i po tome što je za vrijeme Domovinskog rata organizirao konvoj humanitarne pomoći koji je dopremio u opkoljeni Dubrovnik, tome što je aktivno sudjelovao u razmjeni zarobljenih Vukovaraca nakon pada Vukovara te što je iz opkoljenog Sarajeva spasio 1200 Židova dovodeći ih u Zagreb.

Sada je, evo, pred njim bio novi izazov: trebalo je odabrati novog poslovođu za svoj šminkerski lokal…

Iako se nakratko mislilo da će Jaša na mjesto starog poslovođe postaviti mladog konobara Bernarda, a koji je osobno posluživao i Felix Magatha kad je taj strogi Nijemac – kao što to Hrvati čine po njemačkim ulicama – šetao Bogovićevom tražeći posao u Hrvatskoj, to se ipak nije dogodilo.

Nije se, nota bene, dogodilo ni da se Berin prijatelj Felix Magath javi na telefon kad ga je ovaj nazvao sav u suzama zbog ne dobivanja radnog mjesta na koje je računao, te da vidi može li ovaj i njega, poput onih nekih svojih igrača kojima je uvjetovao dolazak u Dinamo, negdje progurati. U restoran na stadionu svog novog kluba, na primjer… Ili će, kao što je njegova mama oduvijek željela, morati napustiti centar grada u kojemu je toliko volio raditi i vratiti se na visoku školu u Velikoj Gorici gdje je učio za optičara.

Magath mu se, poznato je jer sam već ranije o tome pisao, nije javio na telefon, niti bi bilo što poduzeo da se slučajno javio ne znajući tko ga zove, a na mladog Bernarda je zaboravio i njegov gazda prilikom dodjele promaknuća.

Na to poželjno mjesto, nadalje, nije došao ni konobar s najvećom glavom, a što je za takve političke funkcije – kako kod nas, tako i vani – valjda preduvjet. Umjesto toga, uzeo je kapu i otišao u spremište po pet kila naranči kako bi, kao što mu je novi poslovođa naredio, iscijedio nekoliko sokova.

A, novi poslovođa je, evo sad ću vam otkriti i njegovo ime, postao samozatajni Luka. Taj simpatični div koji uvijek djeluje pomalo pospano, do sad je radio samo iza šanka, a ovih dana se nalazi pred možda najtežim zadatkom u svojoj karijeri. Valja mu, naime, u ovo krizno i recesijsko doba ponovno preuzeti primat u Bogovićevoj, a u kojoj je novi vlasnik Bulldoga – iako obrambeni igrač – već krenuo u ofenzivu!

Bulldog je tijekom posljednjih nekoliko mjeseci uveo mnoge promjene, te izuzev nekih uposlenika, zadržavajući ipak one glavne; gradske legende poput Bagija, promijenio je i izgled terase. Pri tome se nije kao svi ostali kafići u pješačkim zonama vodio isključivo time da što više ljudi nakrca na mali prostor koji im je ovlašteni gradski ured dozvolio, pa makar jedni drugima sjedili na glavi, već je zbilja napravio jednu oku, ali i svim ostalim organima ugodnu terasu koja se u Bogovićevu – tu žilu kucavicu Grada Zagreba – savršeno uklopila!

Osim toga, proširili su i restoransku ponudu, klub obogatili izvrsnim live svirkama, najčešće Cubisma, te djelomično rasteretili klijentelu od starohana koji su tu lagano, poput kameleona, poprimali boju interijera. Uspjeli su, a što je bilo iznimno važno, unatoč svim tim promjenama zadržati i onaj poznati gradski štih koji su imali još od onih dana kada je Relja Bašić tu slavio svoje, ali i organizirao rođendane za svoju simpatičnu kćer Niku. Ukoliko još uspiju riješiti pitanje ulaznih vrata koje su naslijedili od prethodnog gazde, a koja funkcioniraju po principu polupropusne membrane, propuštajući samo one česte posjetitelje spomenutog ugostiteljskog objekta koji znaju da će se ona naglo otvoriti, odnosno zatvoriti, ako im se čovjek prebrzo približi ili se, pak, također velika greška: previše na njima zadrži, dok će sve ostale već pri samom ulasku poniziti razbijajući im nos, novi poslovođa Vip travel caffea, koliko god nam bio simpatičan, neće imati prevelike šanse da uspije u svojoj misiji osvajanja primata u Bogovićevoj.

Trebali bi u Bulldogu, naravno, odustati i od sigurnosnog sustava sa skenerom ruke i PIN-om na WC-u, a za koji moraš biti informatički pismen kako bi ušao i, eto, popišao se, ali to su sve finese na kojima će oba lokala tijekom narednih godina vrijedno raditi kako bi stekli određenu prednost nad svojim najbližim konkurentom.

Zahtjevi špicera koji tuda subotom prolaze, neovisno o tome koji će kafić postati glavni u ulici, ostati će uvijek isti; kava s toplim mlijekom i čaša vode, te ukoliko im niti jedan od ta dva eminentna lokala to ne uskrati, red u samoj Bogovićevoj – ali i u ostatku zemlje – za razliku od onih na početku navedenih država neće biti ugrožen.