Home

(Objavljeno u Jutarnjem listu 2013.g.)

Prilikom svog nedavnog posjeta Hrvatskoj, grčki redatelj Yorgos Lanthimos, izrekao je jednu veliku istinu o svojoj domovini, a koja, bezbeli, vrijedi i za cijeli mediteran, a za Lijepu Našu pogotovo…

„Djeca u Grčkoj žive s roditeljima do svoje tridesete…“, kaže Yorgos, “a onda se presele – u podrum!“

Na stranu to što će te, ukoliko odlučite uguglati fotografiju spomenutog redatelja, steći dojam da i sam Yorgos, kuća stara, u svojoj četrdesetiprvoj još uvijek živi s roditeljima, dovoljno vam je da se samo malo osvrnete oko sebe (po stubištu na primjer, ili recimo; da provirite u podrum), i uvjerit će te se u istinitost teze ovog 2010. za Oscara nominiranog redatelja, o kojemu u ovom tekstu, bez brige, više neće biti riječi.

Dalje ću, naime, samo o sebi… (slobodno guglajte) 

I, naravno, Ćiri Blaževiću, skoro pa glavnom liku ove priče, ali njega ne morate posebno guglati jer sve već ionako znate. Dobro, osim godine rođenja za koju ni Wikipedia ne nudi pouzdan podatak, a upitno je nude li ga i knjige rođenih u Travniku, ali za nekoga tko fizički i mentalno podsjeća na mladića (i to mangupa!), te na 2000 metara trči isto kao i jedan njegov igrač iz N.k. Zagreba (nije riječ o Medićevom sinu. Njegov rekord na 2000 metara je – 1200 m.), to nije ni pretjerano važno. Stoga više neću daviti s ovim sasvim nebitnim biografskim podatkom, te isto predlažem i ostalima koji se bave likom i djelom trenera koji je 1998.g. proglašen najboljim na Svjetskom Prvenstvu, a da pritom – slično kao ja – nema diplomu. 

Jedina razlika, ja svoju još uvijek nisam zaslužio, a moj susjed Ćiro svoju je pojeo… (Guglajte Prosinečkog!)

Dakle, kako bih izbjegao ranije spomenutu sudbinu Grčke, prije nekih par mjeseci, recimo dva, s 25 godina na grbači i u teškom stadiju krize srednjih dvadesetih – postao sam svjestan da sam bliži tridesetoj, nego dvadesetoj – odlučio sam osamostaliti se, te jednom zauvijek napustiti obiteljsko gnijezdo i porodičnu idilu koju sam skupa sa svojim roditeljima, bratom, djedom, bakom i nevjerojatno tvrdoglavim i sebičnim psom, dugi niz godina predano gradio.

„Bit ću bliže faxu…“, uvjerio sam roditelje da je to pametna ideja te, prije no što su me prozreli, razgulio preko kućnog praga obiteljske kuće smještene u neposrednoj blizini Dinamovog stadiona, te preselio u centar grada.

Zapravo, to bi bila preširoka definicija moje nove lokacije. Preselio sam u – epicentar!

Pojam koji bi strastveni skriboman i veliki novinarski autoritet Ino Bešker, u svojoj rubrici „Riječ dana“, zasigurno objasnio kao mjesto neposredno iznad hipocentra ili žarišta zemljotresa, a koji za mene – novopečenog stanovnika gradskog žarišta – predstavlja prostor između hotela „Dubrovnik“, legendarnog „Charlie-a“ i restorana „Boban“, te čini tzv. “Bermudski trokut“ u kojemu je već i u ova prva dva mjeseca, otkad sam tu iznajmio stan, znala nestati pokoja atraktivna mlađa punoljetnica.

Naravno, svjestan sam da bi stanovnici okolnih ulica, recimo Bogovićeve, Tesline ili Preradovićeve, mogli isto tvrditi i za svoju lokaciju, ali to je – s mog prozora gledajući – ipak, tek širi centar…

A, što se tiče one velike tramvajske stanice, za Dubravu s jedne i Črnomerec s druge strane, s onim ogromnim bijelim šatorom na sredini – nekoć poznate i kao Trg bana Jelačića – slično kao i spomenik Ljudevita Gaja nekih šest, sedam lijenih koraka udaljen od mog stana, tako sam i ja, Miro Par, izvanredan i netransparentan student Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Jelačić Platzu okrenuo leđa.

„Alal ti vera!“, čestitao mi je jedan prijatelj iz druge parkirne zone, a s kojim se unatoč tome i dalje družim, te nadodao: „Lokacije se ni Dikan Radeljak ne bi posramio!“

Lokacije možda i ne bi, pomislio sam, ali ove nešto ranije u priči spomenute mlađe punoljetnice – sigurno! (Lagao sam da je atraktivna) 

Bez da je išta znao o toj mojoj definiciji, moj imenjak Ćiro Blažević nedavno je učinio isto i, s jedne također vrlo atraktivne adrese na Trgu bana Jelačića, preselio u ovaj epicentar.

„Sine, pridrži mi lift…“, začuo sam jedan dan poznati glas dok sam pritiskao gumb za brzo zatvaranje vrata.

Ćirino ponovno potpisivanje ugovora s N.k. Zagrebom, jedinim klubom koji je uz Dinamo i Hajduk, osvojio prvenstvo Hrvatske vremenski se poklopilo s mojim potpisivanjem prvog podstanarskog ugovora tri kata ispod njega…

„Malo je falilo!“, kažem mu referirajući se na nedavno odigranu utakmicu Zagreba i Hajduka, te pokušavajući da mu se malo dodvorim, dok mu pridržavam lift. Do prije nekoliko dana bila bi to samo jedna od utakmica u kojoj Hajduk lovi bodove za drugo mjesto, a Zagreb traži spas od drugoligaškog ponora. No, do prije par dana „Pjesnici“ nisu imali Ćiru Blaževića, koji se uz gradonačelnikovo posredovanje nedavno pomirio s predsjednikom kluba Medićem i zadao si zadatak spasiti taj šarmantni klub iz Kranjčevićeve. Startao je porazom, doduše, ali znajući da je do tog trenutka odradio tek tri treninga s momčadi, rezultat nije ni bio tako loš. Pogotovo uzevši u obzir da je Hajduk ove sezone u gostima tukao i Inter iz Milana, i to, nota bene, s još većom gol razlikom…

„Malo…”, odgovara mi Ćiro,”ali u kurcu!“, i tako prekida svaki daljnji razgovor na tu temu, a time i naš prvi, a zasad i jedini razgovor. 

Do drugog kata više nisam ni zucnuo.

Na samom izlasku iz lifta mislio sam, u ime dobrosusjedskih odnosa, popraviti ovaj dojam od maloprije i pohvaliti njegov zbilja elegantan stil odijevanja (nosio je tamnoplavo talijansko odijelo, bijelu košulju, kravatu, poludugi kaput i, nakon dugo vremena ponovno bijeli šal. Ovaj podatak će biti od iznimnog značaja za kostimografa, ako onaj ludi Frljić ili netko drugi od ove priče odluči raditi kazališnu predstavu). Pritom sam mu htio izložiti i svoju teoriju kako po odjeći mogu, bez greške, procijeniti da li netko živi u centru ili je samo onako, malo navratio… Oni, naime, koji nisu stanovnici centra, nazovimo ih „Ostali“, kad se upute u grad, moraju biti odjeveni za sve moguće vremenske prilike. Pošto je vrijeme promjenjivo, a Vakuli se nikad ne može vjerovati, „Ostali“ na sebi moraju imati odjeću i za slučaj kiše, snijega, ugodnu temperaturu, ali i da se mogu skinuti ako je vruće. Dok stanovnik centra, nazovimo ga u duhu ove priče Miro, bez previše razmišljanja može izaći u laganoj košuljici kratkih rukava, a u slučaju kiše ili snijega, samo će skočiti opet do stana po kišobran. 

“Nećete ni primijetiti…” – namjeravao sam poentirati duhovito – “da ga nije bilo!”

Mislio sam mu još čestitati i za zbilja jedinstven uspjeh koji je napravio s reprezentacijom u Francuskoj i Dinamom `82., pohvaliti ga za rezultate koje je postigao sa Zmajevima kada ih je zamalo odveo na Europsko Prvenstvo, te priupitati ga i nešto vezano za pričuvu u zgradi.

Međutim, vrata lifta su se već bila zatvorila i Ćiro je svoje putovanje do petog kata nastavio bez mene. 

Ja sam se vratio u svoj prazan stan – jer, eto, lagao sam i o postojanju one mlađe punoljetnice, a ne samo njezinom fizičkom izgledu – te pomislio kako možda ipak nisam dorastao životu sa Ćirom Blaževićem kao susjedom i da bih se trebao vratiti u sigurnost roditeljskog doma.

Sva sreća da imamo onaj prazan podrum…

Oglasi