Home

(Objavljeno u JL-u 16.06.2013.g. Pod naslovom: “Curu vodite u Pevec samo ako je lijepa kao Antonija Mišura, inače slijedi svađa pa prekid…”)

O tome da li je neka veza dovoljno stabilna, te da li je upravo ta djevojka s kojom se u datom trenutku na Zrinjevcu držite za ručicu, ili, štajaznam, preko čijeg ste ramena na Gornjem gradu nehajno prebacili ruku, da li je dakle, to “Ona Prava” i “Ona Za Dok Vas Smrt Ne Rastavi”, ne odlučuje se kao što možda neki mlađi čitatelji misle u krevetu, već u – nećete vjerovati – Pevecu!

Naime, kao što sam se nedavno imao priliku uvjeriti na vlastitoj koži, oni parovi koji u taj trgovački centar uđu sretni i zaljubljeni, te jednako tako sretni i zaljubljeni opet izađu, ili su zaista pronašli svoju srodnu dušu i njihova veza je dovoljno stabilna da prebrodi sve nedaće i iskušenja koja budućnost sa sobom nosi, ili je jedno od njih dvoje lijepo poput Antonije Mišura. U tom slučaju će, dakako, ovaj drugi biti dovoljno pametan da bespogovorno posluša sve njezine ideje za uređenje stana jer – uvjeren sam – nema toga na ovom svijetu zbog čega bi vrijedilo dovesti u opasnost vezu s takvom ljepoticom…

 Elem, ja i Mirta, moja također poprilično atraktivna djevojka, ali ipak ne toliko da bih bespogovorno pristao na sve njezine ideje o uređenju moga stana – a u koji se ona, kako mi se čini, već uselila – ležali smo prije par mjeseci sklupčani na mome trosjedu i gledali Al Pacinovo „Lice s ožiljkom“. Njoj je to bilo prvo gledanje i ustvrdila je kako je film zbilja kvalitetan, te da bi možda i mi trebali – isto kao Toni Montana – u našoj dnevnoj sobi zidove ofarbati u crveno.

„Kako misliš u našoj?“, pomislio sam isprva, a onda me iznenadila spoznaja da, osim što sa svojih 25 godina niti jednom nije pogledala ovaj filmski klasik, a “Notebook” je, na primjer, pogledala već četrnaest puta, uspijeva primijetiti boju zidova u filmu…

“Crvena?”, zapitao sam se onako više za sebe, pritom ne odvajajući pogled s mlade Michell Pfeiffer – jedino što ja, Miro Par, u filmu primjećujem. 

Osim ranije spomenute boje zidova, Mirta je primijetila i to da su žene u 80-ima, za razliku od ovih danas, još uvijek imale obrve!

„I to prave, a ne ove nacrtane koje se danas nose…“, rekla je, a ja sam joj dao za pravo dodajući samo to da muškarci na ženama dlake primjećuju samo ukoliko su neposredno iznad gornje usnice.

„Što se mene tiče…”, rekao sam Mirti,”Michelle Pfeiffer može imati obrve kao Stipe Mesić!“

Ne mogu reći da joj bilo pretjerano drago što toliko spominjem tu, tri puta za Oscara nominiranu glumicu, a nažalost ne mogu reći ni da je to prešutjela…

 Elem, taman što smo okončali raspravu o boji zidova, Mirta se sjetila kako bi usput mogli promijeniti i zavjese (za muškarca su to obrve na prozorima), a poslije toga, kako je ushićeno najavila, i pločice u kupaoni koje joj se, navodno, već mjesecima ne sviđaju.

Ja to, Franje Prvog mi, nisam ni primijetio. Pločice, njih nisam primijetio, a kamoli da se iste njoj ne sviđaju.

„Naravno da nisi…“, rekla je ona optužujući,“kada ti ovdje nisi niti jedan čavao zakucao!

Nisam mogao vjerovati svojim ušima, a ona je nastavila bezobravno.

“Sve ti je mamica uredila!”, rekla je povisujući ton.
 Kako je time direktno povrijedila moj ego – jer za muškarca je rečenica da ne zna baratati čekićem, isto kao i rečenica da se ništa ne brine jer, bezbeli, to se svima događa – uzeo sam ključeve od auta, autoritativno joj rekao da se obuće i, iz tih stopa uputili smo se u na početku priče spomenutu robnu kuću… Tamo ću joj dokazati kakva sam muškarčina, pomislio sam, jer to je očito još jedna stvar koja se ne dokazuje, kako sam do sad mislio, u krevetu – već u Pevecu!

Nažalost, prevario sam se…

Prvu veliku prepirku imali smo već prilikom biranja nijanse crvene boje za zidove. 

Zapravo, imali smo je još prilikom izbora parkirnog mjesta i ispravnog skretanja na jednom od najmanje desetak kružnih tokova koji se na putu do tamo trebaju proći, ali kako je uplitanje u način vožnje i parkiranja još jedan snažan udarac za muški ego, bolje da to što prije zaboravim…

Mirta je dakle, željela da nijansa crvene bude kao ona boja onog njezinog laka za nokte, ali kako ja nisam imao pojma o čemu ona govori, optužila me da je to tipično za mene, te da sam vrlo površna osoba. Moja usput izrečena opaska kako valjda na cijelom svijetu ne postoji ništa površnije od laka za nokte, nije naišla na odobravanje. Isto kao ni daljnje elaboriranje te teze navodeći da je meni sasvim svejedno da li Michelle Pfeiffer, na primjer, nosi crveni ili plavi lak za nokte.

„Onda ubuduće renoviraj stan s Michelle!“, iščitao sam s Mirtinog lica, a koje je s vremenom i samo poprimalo crvenu boju. 

“Lijepa nijansa!”, rekao sam onako više za sebe.

Jajoglavi prodavač koji nam je u to prišao, vjerojatno nije poznavao Michelle, ali ga je zato itekako zanimalo kakve elemente za kupaonicu želimo. Interesirao se za dimenzije koje bi nam najbolje odgovarale, pritom navodeći neke brojeve, ali kako ja nisam imao ni blagu predodžbu o tome kakve mi trebaju, umjesto da iskreno priznam i zatražim njegov stručni savjet – postupio sam upravo onako kako bi postupio svaki pravi muškarac kad o nečemu nema pojma i – donio sam odluku kao da sam najveći svjetski stručnjak na tom području!

„Daj mi ove najveće!“, zapovjedio sam mu poprilično autoritativno ne bih li time ostavio dojam kao da znam što činim, ali nažalost, po povratku kući ustanovio sam da su kupljeni elementi, ili preveliki, ili je – a ni to nije za isključiti – moja kupaona premala.

„Naša kupaona!“, ispravila me brzo Mirta.

Ipak, nisu bili preveliki za nenormalno veliku količinu crvene boje koju smo kupili… 

„To ti je kad po cijele dane samo o nekim američkim glumicama razmišljaš…“, počela je galamiti na mene, a ja sam joj uzvratio da je ona, a ne ta Žena mačka iz 1992.godine, mjerila zidove prije no što smo napustili stan! 

Još dok sam izgovarao tu rečenicu, primijetio sam da ova količina crvene boje na zidovima itekako loše utječe na naš način komunikacije i, nema sumnje, čini nas mnogo agresivnijima.

“Moguće da su crveni zidovi bili glavni krivac i za razvoj situacije u kući Tonija Montane”, pokušao sam je oraspoložiti, ali salve uvreda koje su na moj račun dopirale iz kuhinje jednostavno nisu prestajale.

Bilo mi je onda glupo zamoliti je da mi napravi sendvič…

 Od tada naša veza nije ni približno onakva kakva je bila u početku, prije odlaska u Pevec. Ja sve više vremena provodim u spavaćoj sobi, a Mirta po cijele noći sjedi u crvenoj dnevnoj, a koja sada zapravo više podsjeća na neki bordel između Češke i Slovačke, nego na onu sobu u kojoj smo donedavno, sjedeći sklupčano na trosjedu, provodili najljepše trenutke naše veze.

Dobro, istina je da sam neke lijepe trenutke u svome životu proveo i u tom bordelu na granici Češke i Slovačke, ali sama činjenica da se tih trenutaka u posljednje vrijeme sve češće sjetim, nikako ne može biti dobro za našu vezu.

Možda sam nam u videoteci ipak trebao posuditi originalnu verziju “Lica s ožiljkom” – onu crno-bijelu, bez crvenih zidova…

Oglasi