Home

(Objavljeno u tiskanom izdanju subotnjeg Telegrama)

Protekli tjedan, mislim u utorak, na utakmici Superkupa u Mauretaniji koju su igrale n.k. Tevragh i n.k. Ksar, dogodila se jedna situacija koju su naši mediji opisali kao, citiram: “nevjerojatnu”, a zainteresirana, ali ipak poprilično zaboravna javnost, popratila uz smijeh.

Ono što ih je sve skupa začudilo i, eto, nasmijalo, bilo je to da glavnu ulogu na tome derbiju nisu imali nogometaši tih dviju momčadi, već predsjednik države – uvaženi Mohamed Ould Abdul Aziz.

S namjerom, naime, da pogleda utakmicu, mauretanijski predsjednik stigao je na njeno drugo poluvrijeme, a koje – kao što je čest slučaj u toj ligi ne mnogo jačoj od 1. HNL-a – baš i nije bilo pretjerano interesantno. Osim dva napamet upućena centaršuta u Ksarov šesnaesterac i jedan grublji prekršaj na sredini terena nakon kojeg je napadač n.k. Tevragha spomenuo majku protivničkog igrača u negativnom kontekstu, na terenu se i nije bog zna što dešavalo.

Predsjednik te zapadno afričke države koja je osim po kvaliteti nogometne lige, i po broju stanovnika poprilično slična ovoj Lijepoj našoj, odlučio je u 65. minuti, pri rezultatu 1-1, skratiti muke svima. Abdul Aziz je dakle, na opće zadovoljstvo svih prisutnih, ali i onih pred malim ekranima, učinio presedan u nogometnoj povijesti i, prekinuo tu ubitačno dosadnu utakmicu!

Momčadi su odmah poslane da pitanje pobjednika riješe udarcima s bijele točke, a igrači Tevragha pokazali su se kao precizniji i odnijeli trofej pobjednika taman na vrijeme da taj efikasni predsjednik stigne na sljedeću obvezu iz svoga prezatrpanog rasporeda koju će, ako bude potrebno, isto tako ranije prekinuti…

Elem, ono što je u ovom slučaju zbilja, kako su kod nas navodili: “nevjerojatno”, te bi se svakako trebalo popratiti uz smijeh, činjenica je da se tom događaju čude stanovnici države u kojoj je prvi predsjednik, legendarni Tuđmankamon, nezadovoljan onim što čuje od izbornika reprezentacije dok se zabavlja s društvom, ljutito bacio karte na stol i odredio tko će braniti na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj. 

Ili, upravo mi pade na pamet, mijenjao staro i, FIFA-inim pravilima strogo određeno nogometno pravilo o zaleđu na način da više nije bitno da li između golmana i napadača stoji još jedan obrambeni igrač, već jedino što je po njegovom ad hoc donesenom pravilu bitno je da je taj napadač igrač n.k. Rijeke, pa se njegov gol pod svaku cijenu mora poništiti kako bi predsjednikov omiljeni nogometni klub postao državni prvak.

O tome da je taj isti predsjednik – a u usporedbi s kojim je ovaj Abdul Aziz najveći štovatelj nogometnih pravila i fair playa – promijenio i legendarno ime tog kluba za koji navija, nisam mislio da će ikada biti potrebe ponovno pisati, ali to što je ova vijest iz Afrike toliko začudila i nasmijala našu javnost upućuje mi, nažalost, upravo na suprotno…

Nešto slično, sjećam se, dogodilo se i prije neke dvije, tri godine kada je Kamerunac Engi iz osječkog Metalca napustio svoju sportsku karijeru kako bi postao poglavica jednog od devet plemena u Kamerunu, a kojemu je do tada predsjedavao njegov djed. Ljudi kod nas su umirali od smijeha čitajući to po portalima i naslađivali se nad zaostalošću takve sredine, a istovremo su im neki naši bivši nogometaši – tu pred nosom – umjesto poglavica, postajali šerifi.

Evo, navedimo samo primjer jednog bivšeg izbornika nogometne reprezentacije, a za kojega je poprilično teško nabrojati sve ono što je radio nakon nogometne karijere. Bio je on tako pjevač, vlasnik kladionice, glavni u Hajduku, predsjednik Udruge prvoligaša, kandidat za predsjednika HNS-a, uzgajao je masline, komentirao na HRT-u, uspješno vodio noćni klub, hotel u Crikvenici i Facebook profil, glumio je u “Stipi u gostima”, a trenutno je i dobar student na nekoj poslovnoj školi u Splitu. 

“Je li on igrao i za Cibaliju?”, pitali su se vjerojatno neki Kamerunci čitajući o njemu.
“Ne…”, odgovorili bi mu oni bolje upućeni,”…on ih je trenirao. Tamo je igrao onaj Mirko Filipović, hrvatski ultimat fighter i nekadašnji saborski zastupnik!”

“Komedija!”, prokomentirao nas je tom prilikom zasigurno neki Kamerunac, kao što smo mi prije te dvije, tri godine činili s poglavicom Engijem ili, evo, sada s ovim mauretanijskim predsjednikom, a koji se u nogomet, nota bene, upliće mnogo manje nego što je to činio onaj naš.

Za kraj ovog malog podsjetnika da bi prije nego što se nekome drugome počnemo smijati, svakako trebali obratiti pozornost na svoj vlastiti kućni prag, spomenuti ću još i to da se kod nas nisu samo političari gurali u sport, kao što je slučaj u Mauretaniji, već i obratno. Poduža je, naime, lista sportaša koji su nakon ili za vrijeme svoje karijere, popularnost koju su stekli na terenima, pokušali iskoristiti kako bi se dočepali neke funkcije.

Osim, dakle, od Kamerunaca u ovom gore izmišljenom razgovoru već spomenutog Cro Copa koji je bio SDP-ov saborski zastupnik, te povećeg broja rukometaša, vateropolista, nogometaša i košarkaša koji vrijedno sjede u prvim redovima na svim HDZ-ovim skupštinama, a poneki od njih svake četiri godine dogura i do zakonodavne vlasti, svakako treba spomenuti i onoga najpoznatijeg od njih koji je ovog prvog hrvatskog predsjednika natjerao da baci karte na stol i, uplete se u njegov izbornički posao. Zauzvrat, taj trener nad trenerima kako voli da mu se tepa, pokušao se upetljati u njegov predsjednički i – čim se ta pozicija oslobodila – kandidirao za predsjednika.

“Ćiro, predsjedniče!”, bio je slogan zbog kojega su nam se u Africi – nema nikakve sumnje – smijali podjednako blesavo i zaboravno kao što to mi, eto, sada činimo njima…

Oglasi