Home

(Objavljeno na Jutarnji.hr , 07.02.2014.g. pod naslovom: Dok u Kamerunu bivši nogometaši postaju plemenske poglavice, kod nas postaju lokalni šerifi)

Kao što smo mi jučer s malim podsmijehom čitali vijest o perspektivnom nogometašu, još perspektivnijeg kluba, Kameruncu Engi iz osječkog Metalca, koji sada napušta svoju sportsku karijeru kako bi postao poglavica jednog od devet plemena u Kamerunu, kojemu je do sada predsjedavao njegov djed, tako su vjerojatno i Kamerunci – barem oni koji imaju pristup internetu – prije nekoliko godina s podsmijehom čitali vijest o jednom ultimet fighteru, tučarošu koji se protivniku sjedne na vrat, pritome mu koljenima držeći ruke, kako bi ga na miru božjem mogao išaketati, a koji je u jednoj dalekoj zemlji postao saborski zastupnik…

„Jesi čitao o onome Mirku koji se bavio sporom u kojemu je jedino pravilo da nema pravila…“, pitao je tih dana mali Samuel svog prijatelja dok su sto kilometara pješačili do škole, te nastavio:“sada ti on u Hrvatskoj sudjeluje u zakonodavnoj vlasti…“

Kako njegov prijatelj potječe iz nešto financijski slabije potkovane obitelji i nema pristup internetu, bilo mu je, bezbeli, teško povjerovati u tu vijest, ali kad mu je mali Samy, kako su ga zvali od milja, objasnio da je riječ o istoj onoj državi gdje je onaj simpatični trener s kapom ozljeđenog francuskog policajca koji ih je vodio na Svjetskom Prvenstvu u Francuskoj, bio kandidat za predsjednika države, a prvi predsjednik države vodio FK Partizan – ovaj mu je povjerovao!

Ostalih devedesetiosam kilometara koliko im je ostalo do najbliže škole, Samuel i njegov prijatelj Nwkango, proveli su pokušavajući se sjetiti još nekih sličnih primjera iz svijeta sporta kada su sportaši svoje dresove i kopačke zamijenili nekom drugom, naizgled nespojivom, radnom odjećom…

Sjetili su se tako, još uvijek pričajući o Hrvatskoj, i Igora Štimca. Čovjeka koji je skoro predvodio našu reprezentaciju na Svjetskom Prvenstvu u Brazilu, a koji se prije te izborničke karijere, koja je do sada, usput budi rečeno, okončana, okušao i u mnogim drugim zanimanjima…

„E, sjećam se njega…“, rekao je Nwkango i lagano počeo pjevušiti, „Mare i Kate, di su da se vrateee…“

“On je pjevač, zar ne?”, priupitao je na kraju stiha.

Tako je, potvrdio mu je Samuel, ali prisjetio se i toga da je Štimac trenutno student na nekoj poslovnoj školi u Splitu, te da one rijetke slobodne trenutke koje koristi kako bi se prehranio dok uči za rokove, taj i bivši komentator na HRT-u, vjerojatno ne provodi u studentskoj menzi negdje podno Marjana, već u restoranu svog hotela “Therapija” u Crikvenici.

Nabrajala su tako njih dvojica još kilometrima čime se popularni Štico nakon svoje nogometne karijere sve bavio; bio je trener, imao je kladionicu, bio na čelu Hajduka… bio je predsjednik Udruge prvoligaša, uzgajao masline, veoma uspješno vodio vlastiti profil na fejsbuku i tako dalje, a ono čega se njih dvojica nisu uspjela sjetili, to valjda Državno Odvjetništvo još uvijek istražuje…

„Jel on igrao i u Cibaliji?“, pitao je ovaj mali što nema pristup internetu, a ovaj drugi mu je proguglao da nije.

„Njih je trenirao..“, rekao mu je, „ a za Cibaliju je igrao onaj Mirko, ultimet fighter i saborski zastupnik kojeg na početku priče spominjemo!“

“Komedija!”, konstatirao je kratko Nwkango,”Dok nama nogometaši nakon karijere postaju plemenske poglavice, njihovi postaju lokalni šerifi!”

Raspravljajući dalje o Štimčevoj kandidaturi za predsjednika HNS-a, prisjetili su se i ovog aktualnog, a koji je nakon što je zlatnu kopačku iz Francuske ’98. okačio o klin, također imao zanimljiv poslovni put.

Naravno, pritome ih je najviše zabavilo kada se nakon krađe zlatnika u avionu na letu za Munchen pokazao kao dostojan za njihovu stranku, te kao HDZ-ov zastupnik sjeo u klupe Gradske skupštine Grada Zagreba. To je prvi put nakon njegovih igračkih dana u Arsenalu, da se taj uzor mladih iz sredine devedesetih s vazda uzdignutim palcem, našao na nekoj klupi! To što je Ćiro, čovjek koji je svoj život proveo po raznim klupama, već bio tamo, u istom svojstvu i istoj stranci kao ovaj čije ime ne smijemo spominjati da nas ne bi tužio za nedozvoljeno korištenje zaštićenog “branda”, ne treba previše čuditi.

„Pa da!“, uzviknuo je mali Kamerunac, „Hrvatska je to!“

Smijali su se tako njih dvojica još satima pričajući o Jozi Gašparu koji je nakon igračke karijere postao maneken za Jagermaister, Dariju Šimiću poznatijem kao izravnom potomku Adama i Eve s Noine arke i Vlaović Goranu koji je svoj dres Valencije s brojem 19, zamijenio nevjerojatno smiješnom vestom bez rukava u kojoj se povremeno pojavi na nacionalnoj televiziji, pritome vrlo dobro znajući da će ga svi vidjeti…

“Uf, kakav je to napadač bio..”, prokomentirao je još mali Nwkango prije no što su ušetali u školu gdje bi im, da se kojim slučajem školuju u Hrvatskoj, povijest možda predavao i profesor Kostelić koji – da se njegovim riječima izrazim – ipak više nije spreman kao njemački vojnik 22.lipnja 1941. godine.  

Uzevši sve to u obzir, postati plemenski poglavica nakon nogometne karijere i nije nešto najsmješnije što sam ikad čuo…

Oglasi