Home

(Objavljeno 10.04.2011.g. u Jutarnjem listu pod dugačkim naslovom: “Taman kad sam se nagnuo za poljubac, malie Bieber s kino ekrana pruža ruku publici. Mene briga, a ona ushićeno vrišti: Justine, uzmi mene!”)

Na ljestvici od jedan do deset, koliko je gay to što sam prošlu nedjelju u kinu gledao film o Justinu Bieberu?

Četrnaest? Petnaest? Šezdeset i devet? Slažem se. 

Iznimno je gay, ali u svoju obranu moram reći da izbor nije bio moj, već djevojke toliko lijepe da ne bih odbio ni da je predložila film Lukasa Nole. 

Ipak, drago mi je da nije.

O Justinu Bieberu, najpoznatijem šesnaestogodišnjaku na svijetu, prije ovog filma ništa nisam znao. Mislim, znao sam da je pjevač i da zbog poremećenih vrijednosti u društvu dečko koji je tek nedavno prešao na krutu hranu zarađuje milijarde, ali da sam neku njegovu pjesmu čuo – baš i nisam!

Znao sam još i to da je, barem kod nas, u modi pljuvati po njemu; balav je, žgoljav, ima glupu frizuru i ’91. – kad je ovdje grmilo – on se nije ni rodio…

Imajući sve to na umu i znajući da zarađuje već ranije spomenute milijarde, idealan je kandidat za liječenje osobnih kompleksa i usmjeravanje mržnje od strane prosječnog nezaposlenog, do podne krmeljavog kladioničara iz kvartovske birtije, a koji o malom Bieberu zna i manje nego ja.

Međutim, kada mi je ljubazna žena s odjela rezervacija kinoulaznica rekla da dvije karte za Bieberov film dođu 86 kuna – zamrzio sam ga i ja!

“Rekao sam dvije, a ne četiri karte…”, pokušao sam pojasniti.

“Čula sam ja vas gospodine, al’ to je ta cijena: 86 kuna!”, odbrusila je strogo, te dodala:”Znate, to vam je 3D”

Znao sam ja da je 3D, ali 86 kuna, brate, ne bih dao ni da Bieber uživo nastupa, pa sam se odlučio za mali spin…

“Nema baš karata za ovog Biebera, jesi možda za to da pogledamo neki drugi film?” pokušao sam slagati svojoj pratnji, “Ima ovaj neki s De Nirom…”

“A daaaaj… hoću gledati Bibija!” gotovo se rasplakala na telefon.

“Ne brini, imam neku vezu: nabavit ću karte, ne zvao se ja Miro Par”, rekao sam, i zbilja – imao sam vezu kojom sam se poslužio – onu telefonsku.

“Zvao sam maloprije, ipak bih rezervirao one dvije karte za Biebera večeras”

“Never Say Never”

“Znam da sam rekao da nikad ne bih dao te pare za film, ali jebiga… Ne treba mi još Vaše pametovanje”, istresao sam se na ženu s telefonskih rezervacija.

“Never Say Never je naziv filma, mladi gospodine”, rekla je ona, naglašavajući to “gospodine” kao da sam zadnje smeće. 

A, tako sam se, bezbeli, i osjećao…

Pola sata prije početka projekcije našao sam se sa svojom pratnjom koja je dotjerana za večernji izlazak bila još atraktivnija nego što sam mislio da je moguće; duga plava kosa, pune usne, slatka guza i minica koja mnogo toga otkriva, ali glavnu stvar – moj večerašnji cilj – ipak, iako jedva, pokriva!

“Lijepo si se picnula…”

“Za Bibija!” rekla je ubijajući svaku nadu u meni, ali i dodala: “Imaš sličan friz k’o on.”

“Bieberica je nova beatlesica!” prihvatio sam njezinu šalu.

Preuzeo sam na lažno ime rezervirane karte, iskeširao 86 kuna, 3D očale spremio u džep, kupio još dvije kile kokica za dvadeset kuna, dva galona Fante za četrdeset (kasnije ću parking platiti još 30), i ušetao u kinodvoranu. Sve to, naravno, pazeći da nitko ne vidi koji film idem gledati.

Za taj novac nekad sam znao dobiti i doručak nakon burne noći u djevojačkoj sobi nekog studentskog doma, ali ovaj put – kad je u pitanju nešto finija djevojka od onih s kojima inače izlazim – za početak sam se zadovoljio i njezinim komentarom da sam pravi džentlmen što preuzimam sve troškove večeri.

“To je baš lijepo!”, rekla je.

“Lijepo, lijepo, al’ za tebe…”, pomislio sam, i dalje se nadajući da će mi se ova investicija do kraja večeri isplatiti.

Hodajući prema ljubavnim sjedalima u zadnjem redu, koja sam lukavo izabrao prilikom rezervacije, primjećujem da je dvorana gotovo pa prazna. Osim nas dvoje, tu je još jedan, doduše puno manje atraktivan, ljubavni par, pa još četiri klinke iz sedmog osnovne i tri – ne znam kako bih ih s obzirom na film koji su odabrali drukčije nazvao – nego pedera.

Pomislio sam da su možda tri zajebanta, pa da su došli ismijavati Justinov film pred malo većom publikom, ali kad su završile reklame i počeo film, oni su utihnuli k’o Bayernov navijač nakon one utakmice s Interom 2010.godine – tada sam se uvjerio da su gay!

Kako i ja, Miro Par, ne bih ispao gay, nonšalantno sam prebacio desnu ruku preko golog ramena te studentice četvrte godine medicine, koja je valjda zbog neke oklade ili, štajaznam, iz humanitarnih razloga, uopće pristala večeras izaći sa mnom.

“Divno mirišeš!” pokušao sam na finjaka.

“Ššššš… počinje film!” okrenuo se jedan od one trojice.

“Slušaj ti pederčino mala…”, krenuo sam preodgojiti balavca, ali vidjevši da je ta situacija uznemirila moju pratnju ne dovršavam rečenicu i, mali ljigavac se izvlači bez naruženja koje sam mu namjeravao nanijeti.

Počeo je film: Bieber se rodio, stari ga ostavio, a on već s dvanaest pobjeđuje na nekom pjevačkom natjecanju. Ustvari, biva drugi. Mamica mu je stavila video zapis s tog natjecanja na YouTube, neki “no name” menadžer ga otkrio, reper Usher preuzeo i – prije nego što se moja pratnja vratila s toaleta, a na koji je otišla nakon što sam neprimjetno spustio ruku i na njeno koljeno – Bieber je već postao najtraženija osoba na internetu.

“Jesam li što propustila?”, pitala je spuštajući svoju privlačnu stražnjicu u udobnu Cinestar fotelju.

“Evo, baš mu je spot za pjesmu ‘Baby’ po gledanosti nadmašio i ‘Bad Romance’ od Lady Gage!”

“Ovu našu ‘Bad Romance’ ne može ništa nadmašiti…”, rekla je poklanjajući mi najljepši osmijeh koji sam vidio u posljednjih 60 godina, pa se, eto, nisam mogao ni naljutiti.

Vrijeme koje je ona provela na toaletu iskoristio sam da potegnem dva, tri gutljaja djedove rakije iz ploske koju za ovakve prilike, kad je potrebna nešto veća doza hrabrosti od one kojom raspolažem, uvijek sa sobom nosim, pa sam se odvažio na još jedan pokušaj. 

Nježno sam je primio za ruku.

“Tako mala ruka, a tako puno stane u nju…”, progovorila je rakija iz mene.

“Moooooliiiiim?!” podviknula je, a mala pederčina ispred nas se opet okrenula.

“Šššššš!”

“Ma rekoh da imaš nježne ruke…”, pokušao sam skrenuti fokus s onog što mi je izletjelo i, na moje veliko čuđenje – uspio.

“Aha, krivo sam te razumjela. Da, koristim ovu neku kremu…”, počela je i raspričala se. Preznojavajući se k’o svinja, odlučio sam malo stati s nabacivanjem i posvetiti se filmu.

“Poslije češ mi ispričati, ometamo ove mladiće ispred u gledanju filma…”, prekinuo sam njenu priču nakon desetak minuta.

Na filmu, koji zapravo nije ništa više od kompilacije pedesetak clipova s YouTubea u 3D verziji, povela se rasprava hoće li Justina zadesiti ista sudbina teen zvijezde kao Macaulay Culkina. Mene – koji i dalje nisam odvajao pogled od dugačkih nogu u mrežastim čarapama koje su, prebačene jedna preko druge, sjedile sa mnom u ljubavnom sjedalu – nije moglo biti manje briga za budućnost tog nedonoščeta. 

Ispijao sam onu perverzno veliku Fantu, jeo kokice koje zapravo uopće ne volim i, u jednom trenutku, iako sam odlučio na neko vrijeme prestati s nabacivanjem, pokušao sam na izazovne usne svoje pratnje plasirati jedan strastven poljubac s mnogo jezika. 

O tome ne da ne želim pisati – nego nemam što za napisati. Nije ni primijetila moj bijedni pokušaj.

“Dao sam sve od sebe; isprsio sam se za karte, gledam prijevaru od filma, trudim se biti pametan i šarmantan, a ona k’o da je katatonična”, pomislio sam i okrenuo se ljutito na drugu stranu.

Obraćajući sad više pozornosti na film, uviđam da mali Justin nije ni toliko antipatičan. Ni ne svira loše, posebno bubnjeve i gitaru. Kvragu, ni frizura mu nije toliko kritična. Cijeli je film koncipiran tako da prikazuje kako je mali Justin uopće došao do toga da 20.000 raznježenih djevojčica u rasprodanom Madison Square Gardenu histerično uzvikuju njegovo ime. Taman kad sam pomislio da je taj fenomen lako objašnjiv time što je tu zapravo riječ o 20.000 balavica koje su jedan dan zaljubljene u Justina, drugi u Tokio Hotel, a treći žele da im roditelji poklone ponija, Justin je postavio pitanje nakon kojeg se dogodilo nešto što je poljuljalo tu moju teoriju…

“Who wants to be my Baby?”, pitao je Bieber prije nego što će otpjevati svoj najveći hit “Baby” i – zahvaljujući 3D efektu koji sam svakako preplatio – pružio je svoju dvadesetmetarsku ruku sve do zadnjeg reda kinodvorane.

Refleksno pomičući glavu u stranu, da slučajno ne dođe u kontakt s Bieberovom 3D rukom, začujem piskutavo uzbuđeni glas s moje desne strane:

“Jaaaaa, jaaa, uzmi mene Bibi!”

Okrećući se u smjeru uzvika i, ne vjerujući svojim očima, ugledao sam svoju do tad katatoničnu pratnju, kako poskakujući u ljubavnom sjedalu koje sam, ponavljam još jedanput, ja platio, nimalo dolično jednoj 22-godišnjoj djevojci s četvrte godine medicine, pruža svoju malu, mekanu i raznim kremicama tretiranj ručicu u smjeru Bieberove, te sva uzbuđena neprestano uzvikuje: “Mene, Bibi, uzmi mene…”

Cijela kinodvorana, uključujući ona tri mala homoseksualca u redu ispred našeg, okrenula se prema nama i, uz glasan smijeh, promatrala kako proživljavam najveće poniženje u svom životu.

Najkasnije tada, kad mi je Justin Bieber pred svima oteo žensku, shvatio sam da je moj večerašnji izlazak na ljestvici od 1 do 10 – beskonačno gay!

Oglasi